jesmoinismo

srijeda, 29.07.2009.

i prije sam se pitala, i opet se pitam, zašto je nemoguće sebi reći "dosta!" i poslušati samu sebe.
zašto je nemoguće upravljati svojim mislima i ne misliti o nečemu o čemu više nema smisla misliti.
zašto se, kao pravi mazohista kažnjavamo sjećanjima, riječima ili djelima onih koje treba zaboraviti.

život se odvija, neumoljivo prolazi vrijeme, a mi se uhvatimo za nekog ili za nešto i baš kao tvrdoglavo dijete,
ne ispuštamo tu igračku iz ruku.

uvjerimo sami sebe da je to baš ono što smo oduvijek čekali
govorimo sebi da je baš to ono što nam treba
objašnjavamo si sve razloge zašto je to trenutno neostvarivo
tješimo se da je samo pitanje vremena kad će se ostvariti.

želim prestati uvjeravati sebe da možda još postoji šansa za nas
želim zaboraviti i sve dobro i sve loše
želim prolaziti hladnim srcem i mirnim tijelom pored mjesta koja sada izbjegavam i zaobilazim
želim izgubiti svu nadu svu želju svu potrebu
i početi se veseliti životu
u kojem nema njega.

- 16:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 25.07.2009.

iz otpora - e. sabato

"kažemo -stolac- iako ne želimo reći STOLAC, i razumiju nas. ili nas barem razumiju oni kojima je ta poruka upućena. tako da onaj par ljevorukih, ona svijeća, ovaj stolac, ne znače ti ljevaci, ni ona tanka svijeća, ni onaj slamnati stolac,
nego VAN GOGH, VINCENT: njegova strepnja, njegova tjeskoba, njegova samoća; tako da su više njegov autoportret, opis njegovih najdubljih i najbolnijih tjeskoba.
služimo se predmetima ovoga svijeta, prividno suhoparnog, koji se nalazi izvan nas, koji je postojao prije nas i koji
će nas jako vjerojatno, nadživjeti.
kao da su ti predmeti drhtavi i prijelazni mostovi za spašavanje od ponora koji se uvijek otvori između čovjeka i univerzuma, simboli onog dubokog i skrivenog što odražavaju; prema njima su oni koji nisu sposobni razumjeti
šifru, ravnodušni i čine im se sivim, ali su topli puni, napetosti i skrivenih namjera za one koji ih znaju.
jer, čovjek sa stvarima čini isto ono što duša ostvaruje s tijelom, natapajući ga svojim žudnjama i osjećajima,
ukazujući se preko tjelesnih bora, sjaja u očima, osmjeha i spajanja usnica.
ako postanemo nesposobni da stvorimo ozračje ljepote u malenom svijetu oko nas i prihvatimo samo razloge za
posao, toliko puta nehuman i pun natjecateljskog duha, kako ćemo moći opstati.
nazočnost čovjeka izražava se u uređenju stola, u nagomilanim gramofonskim pločama, u knjizi, u igrački.
dodir s bilo kojim ljudskim djelom budi u nama život nekog drugog, ostavlja iza sebe tragove koji nas potiču da ih prepoznajemo i pronalazimo.
ako budemo živjeli poput automata bit ćemo slijepi na tragove koje nam ljudi ostavljaju, poput kamenčića koje su
bacali ivica i marica u nadi da će ih pronaći."


Photobucket

-ti predmeti, mostovi, knjige za kojima posegnem u određenim momentima, one me povežu s onima koji su ostavili tragove pišući o nevidljivom,
o neopipljivom, a tako prisutnim, i time se približim univerzalnom.
tada sve ima neku svrhu, taj moj mali neugledni nezanimljivi život.

- 08:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.07.2009.

praznina

konačno je i ne treba u to više dirati.
šutimo svatko na svojoj strani
živimo svoje živote kao što smo i prije, davno,
u vremenu dok se još naše oči nisu susrele i utonule u dubinu naših duša
i dok se naše ruke i tijela nisu dotakla.

sad je sve to prošlost

ostala je praznina
i ne znam čime bih je mogla ispuniti

sad je ispred mene pusta cesta
trebala bih nastaviti put tim napuštenim krajolikom

i budem,
ali samo da još malo mogu osjetititi
onaj zanos
ustreptalost i i išćekivanje
ono trčanje
onaj smješak kad mi otvara vrata
čak i onaj loš osjećaj jer znam da ću vrlo brzo kroz njih i izaći.

sve bih to još jednom, samo još jednom ponovila i onda zauvijek ostavila za sobom,
krenula tim, kako se sada čini, odbojnim sivim krajolikom svoga puta.

Photobucket



- 22:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 18.07.2009.

jutro


volim jutra.
kao početke nečega što dolazi i ne znamo kako će završiti.
tako počinje svaki dan, tako počinje sve na svijetu, početkom, jutrom.
početak je uvijek svjež i pun išćekivanja,
buđenje je kao ponovno rađanje iz pepela.
biti budan u sebi, spreman za novo, dobar je početak dana i svega.
baš se ne osjećam tako iako me jutro obuzima svojom budnošću.


- 07:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 17.07.2009.

popodne



nižu se njegove pjesme, sve su nekako baš kao i ja, u sličnom raspoloženju. mp3.
samo teče, isti glas. već satima.
kako volim te trenutke svoje samoće, kad nema nikog.
ne trebam nikog. željela bih se zavući negdje gdje ne moram ništa pričati, objašnjavati.
da ne moram voditi nikakve razgovore, ni one pametne, ni one glupave.
čak mi ni prijateljice sada nisu potrebne.
samo moja samoća, moje samosažaljevanje, moja preispitivanja, moja išćekivanja, ne znam čega.
nisam plačljiva kao prije, valjda više nemam materijala, potrošila sam zalihe već prije, od samog početka,
dok sam se prilagođavala na sve što mi se zbivalo.
sad sam već iskusna jer toliki intenzitet proživljenog ipak mora ostaviti nekakav trag, poznavanje reakcija i stanja.
sad samo treba mirno to odraditi. svladati situaciju i imati kontrolu nad sobom. vrijeme odvikavanja.



- 17:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 15.07.2009.

glasovi

kao podvojena ličnost, imam dva glasa u sebi, oba su jednako glasna i bore se za svoju poziciju.

onaj razumni je pametan, mudar i pun iskustva i on mi govori: to je dobro, tako je najbolje, dobro je završilo,
moglo je završiti raspadom cijelog sistema, samo je on mogao to privesti kraju jer tvoje odluke je potpuno
ignorirao, nije se saznalo, imaš sreću i još mnogo sličnih rečenica izgovara taj svjesni i realni dio moga bića.
onaj drugi glas, to i nije glas već šapat, koji ne govori puno, on izaziva, ah što da kažem.

kad bih mogla prespavati slijedeći period, period odvikavanja od misli, osjećaja, želja, riječi, glasa i poruka.
kad bih mogla ne misliti, ne čekati, ne nadati se.
kad bih mogla izbrisati i otjerati tu misao koja se stalno javlja koja onda dalje vodi u još više misli.

jer svjesna sam da je ovo najbolje vrijeme, i najbolja situacija da se sve to završi. evo ga opet glas razuma se javlja.

i tako se borimo ja i moji glasovi u meni. malo jedan, malo drugi izbori pobjedu da vodi glavnu riječ u mojim
razgovorima sa sobom.
a onda skačem i trzam se na zvuk tog vražjeg aparata i svaki put pomislim isto: možda on...
i sve pada u vodu, glasovi utihnu i ja sam samo beskrajno tužna.

Photobucket
klimt


- 18:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.07.2009.

zašto

ovdje sam jer sam tako puno govorila na onom svom starom blogu. što više mogu reći a da već nisam rekla?
ne želim biti izložena više , ovdje sam skrivena.
kao kad staro društvo postane predobro uhodano druženje u kojem se ponavljaju uvijek iste fraze i isti razgovori se vode.
sada želim biti po strani, ali ne izgubiti iz vida one koje mi nešto znače, a svi su mi oni bili značajni, svi su oni
imali u sebi neku mudrost, a istovremeno su uglavnom živjeli neke svoje banalne priče. uostalom, kao i ja.
- 21:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se