subota, 25.07.2009.
iz otpora - e. sabato
|
"kažemo -stolac- iako ne želimo reći STOLAC, i razumiju nas. ili nas barem razumiju oni kojima je ta poruka upućena. tako da onaj par ljevorukih, ona svijeća, ovaj stolac, ne znače ti ljevaci, ni ona tanka svijeća, ni onaj slamnati stolac,
nego VAN GOGH, VINCENT: njegova strepnja, njegova tjeskoba, njegova samoća; tako da su više njegov autoportret, opis njegovih najdubljih i najbolnijih tjeskoba. služimo se predmetima ovoga svijeta, prividno suhoparnog, koji se nalazi izvan nas, koji je postojao prije nas i koji će nas jako vjerojatno, nadživjeti. kao da su ti predmeti drhtavi i prijelazni mostovi za spašavanje od ponora koji se uvijek otvori između čovjeka i univerzuma, simboli onog dubokog i skrivenog što odražavaju; prema njima su oni koji nisu sposobni razumjeti šifru, ravnodušni i čine im se sivim, ali su topli puni, napetosti i skrivenih namjera za one koji ih znaju. jer, čovjek sa stvarima čini isto ono što duša ostvaruje s tijelom, natapajući ga svojim žudnjama i osjećajima, ukazujući se preko tjelesnih bora, sjaja u očima, osmjeha i spajanja usnica. ako postanemo nesposobni da stvorimo ozračje ljepote u malenom svijetu oko nas i prihvatimo samo razloge za posao, toliko puta nehuman i pun natjecateljskog duha, kako ćemo moći opstati. nazočnost čovjeka izražava se u uređenju stola, u nagomilanim gramofonskim pločama, u knjizi, u igrački. dodir s bilo kojim ljudskim djelom budi u nama život nekog drugog, ostavlja iza sebe tragove koji nas potiču da ih prepoznajemo i pronalazimo. ako budemo živjeli poput automata bit ćemo slijepi na tragove koje nam ljudi ostavljaju, poput kamenčića koje su bacali ivica i marica u nadi da će ih pronaći."  -ti predmeti, mostovi, knjige za kojima posegnem u određenim momentima, one me povežu s onima koji su ostavili tragove pišući o nevidljivom, o neopipljivom, a tako prisutnim, i time se približim univerzalnom. tada sve ima neku svrhu, taj moj mali neugledni nezanimljivi život. |
