Hej ljudi evo mene!!!
Malo sam se ulijenila....prazinci i to....

Valjda me razumijete!

Pa eto da nastavim sa pričom...
Nadam se da čitate!



- Ali rekla si... - ubacio se tata.

Rea ga je ''ošinula'' pogledom te je on shvatio da smo mama i ja ovdje glavni govornici te da su on i Rea samo slušatelji.

- Da,rekla sam da je imala tešku bolest te da je od nje umrla.No nije.Kao što znate,rodila me je vrlo mlada.Imala je 20 kada me je rodila.Otac mi je tada imao 24 godine.Oboje su bili vrlo poznati u tome svijetu.Naime ona je bila Čuvarica. -
- Tko?! - izletjelo mi je - A što ili tko su Čuvarice? -
- Iskreno,ne znam.Nikada mi nije hjela reči.Niti je uspjela.Ubili su je kada sam imala samo 7 godina.Sjećam kako me je učila svim tim stvarima i magijom i kako sam se uvijek igrala njezinim zmajem. -
- Molim..št..ČIME? - zagrcnio se tata.

Sve tri smo ga pogledale no on je zurio samo u mamu.Izgledala je kao da se osjeća mnogo lakše nakon što je sve ovo nekomu povjerila.Na licu je imala blagi osmjeh i oči su joj se caklile,no nije plakala.

- Imala je lijepog zelenog zmajića.Koliko se ja sjećam,mogao se stapati sa okolinom pa sam se snjime neprestano igrala skrivača. -
- A što je bilo sa djedom,odnosno tvojim tatom? - shvatila sam da ga nije spominjala.
- On...on je nestao one noći kada mi je majka bila ubijena.Sjećam se kao da je bilo jučer.Te noći sam spavala u krevetu kada je on došao i probudio me.Bilo je očito da mu se nešto dogodilo.Imao je mnogo posjekotina po licu i odjeća mu je bila prljava i izderana.Lice mu je bilo mokro,a oči otečene od suza.Bio je presretan no i u isto vrijeme i tužan.Probudio me i sa nekakvim smiješkom na licu poljubio u lice i rekao :''Budi sretna!Tvoja majka je noćas spasila tebe i cijeli svijet!'',tada me je zagrilo,tiho rekao ''Volim te najviše na svijetu,a i tvoja mama te voljela više nego išta!Jednog dana ćeš me razumijeti!'' i otišao.Kako sam bila mala,nisam ga shvatila u potpunosti nego sam ponovno legla u krevet i zaspala.Nikada ga više nisam vidjela od te noći. -
- A što se dogodilo sutradan? - preduhitrila me Rea.
- Sutradan je došla baka i probudila me.Lice joj je bilo svo izmučeno od tuge,no ipak me probudila sa smiješkom,usiljenim,no ipak...pomogla mi je da se odjenem te me odvela do kuhinje.Napravila mi je doručak i pričekala da ga pojedem.Šutjela je cijelo vrijeme i to mi je bilo čudno zato što se uvijek šalila i uvijek je pričala sa mnom,no taj dan je samo šutjela.Upitala sam ju gdje je djedi rekla mi je da nije mogao doći jer mora nešto obaviti.Kada sam pojela doručak,rekla mi je :''Marija moram ti nešto reći.''.Bila je ozbiljna.Samo sam ju gledala jer sam shvatila da je nešto ozbiljno.Rekla mi je:''Tvoja majka...ona...'' zastala je i udahnula.Tada je nastavila :''Marija,ubili su ti majku.''.Tada je počela plakati.Dalje se ne sjećam što je taj dan bilo. -

Nisam znala što da kažem.Uslijedila je kratka šutnja.Sat je kratko odzvonio oznaćavajući 20 sati.To nas je sve prenulo.

- A što je bilo sa djedovim zmajem? - tiho sam upitala.
- Moj tata nije imao zmaja.Njegovi roditelji,niti njegovi preci,nisu imali nikakve veze sa tim svijetom,tako da on nije imao tu sposobnost da kontrolira svoga zmaja. -
- Pa kako je onda on završio sa bakom i bio poznat kada mu roditelji nisu imalo pojma o tome? - brzo je pokopčala Rea.
- Nije ni meni jasno.Jednostavno se rodio s tim darom.Njegovi roditelji nisu mu dali da ode u školu... -
- Školu?! - glasnosam upitala. - Zar postoji i škola?! -
- Da,baka mi je često pričalao tome,naravno dok je moja majka bila još živa.No nakon mamine smrti jednostavno su me odbijali nastaviti učiti svemu tome.Nisu me pustili ni u tu školu.-
- Zašto?- ponovno sam zapitala.
- Vjerojatno nisu htjeli da se to i meni dogodi.Oni su me uzeli i dalje odgajali.Išla sam u običnu osnovnu i srednju te na pravni fakultet.Uspjela sam sve vezano za taj svijet zaboraviti.Osim ovoga.Eto,ipak sam se sretno udala,posao kao odvjetnica imam i to mi je dosta. -

Eto to je za danas dosta.
Nadam se da ću u budućnosti češće pisati postove.
I da ćete me čitati i preporučiti nekome.
Hehe...