| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Svemu i svačemu što uveseljava, ljuti i rastužni mladog čovjeka.
Ako imate pitanja, pritužbe, kakve prijedloge ili nešto slično možete mi pisati na : grga_sk@net.hr
Noć na Glavnom kolodvoru
MATURALAC - Epizoda 1
MATURALAC - Epizoda 2
MATURALAC - Epizoda 3
MATURALAC - Epizoda 4
MATURALAC - Epizoda 5
MATURALAC - Epizoda 6
MATURALAC - Epizoda 7
MATURALAC - Epizoda 8
INVENTURA 2006.godine
INVENTURA 2007.godine - Svi važni događaji prethodne godine
HRVATSKA KOSTAJNICA - Kestenijada
TOPUSKO - Mjesto za odmor
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Sisak.info
Index.hr
IMGspot.com
NOVA TV
Youtube
Osmijeh mi se pojavio na licu kada sam primijetio kako je na godišnjem i naš susjed Ivan koji ima vikendicu do nas. Nisam se ni vidio ni čuo sam njim već 4 godine. Ivan je inače Slovenac. Iako sam osobno alergičan na njih ovaj mi se Slovenac ipak nekako uvukao pod kožu. Ne znam zašto. Možda zato što mu je pokojna supruga Ana iz Hrvatske. Užasno me zanimalo kako je susjeda Ana umrla jer nisam imao nikako priliku da to saznam stoga sam jedva čekao da sjednemo na kavu i popričamo s njim. Umor je ipak bio veći od svega. Poslao sam svoje na kupanje dok sam ja ostao u vikendici, uzeo svoju jednu ležaljku te se razvalio i naravno uživao. Nikako se nisam mogao nagovoriti da odem malo do centra Medulina, pogotovo što mi mama veli kako nema apsolutno ništa novoga i kako je pola trgovina i zatvoreno. Stoga sam večeri odlučio provesti čitajući pokoju knjigu koju sam si ponesao ili pak kartajući. U posljednje sam se vrijeme dao nagovoriti da čitam knjige jer iskreno priznajem otkad imam toliko obaveza oko fakulteta nisam stigao pročitati niti jednu knjigu a da nije vezana za studiranje. Ponesao sam si „Knjigu o džungli“. Također sam se naoružao sam hrpom križaljki te naravno meni najomiljenijom razonodom a to je sudoku. Večer je brzo prošla jer nas je većina bila umorna. Ali sam jedva čekao jutro. Svake godine imamo ritual da svako jutro odlazimo u naš najomiljeniji kafić na jutarnju kavicu. Kafić u koji redovito idemo je „No1“. Krenuli mi tako u njegovu pravcu kada ono zatvoreno. Škicamo unutra ono ništa. Saznali smo koji dan kasnije kako je isti taj kafić zatvoren radi toga što su unutra kockali. Čovjek nikada ne bi rekao da se takvo što može dogoditi u tako mirnom kafiću u koji su svraćali ljudi na mirno druženje i na mirnu jutarnju kavu. Čuda se događaju. Morali smo brže bolje potražiti zamjenu tako da smo pronašli kafić malo niže koji je tik uz more. Pitam se kako taj kafić nismo prije otkrili jer je uistinu lijepo uređen a ni kava nije skupa. Kafić imena „Piccollo“ me oduševio. Uživao sam tako svaku jutro uz kavu i uz pročitane novine. Odmah smo kupili i razglednice kako prijatelji ne bi kojim slučajem bili zakinute za one tradicionalne lijepe i sunčane pozdrave iz mjesta xyz. Znate kako to već ide. Pribavili adrese, prikeljili markice i tutnuli u sandučiće. Bio je to i prvi dan kupanja. Hrabro sam odlučio malo nakvasiti svoje nogice. Govorili su kako je more hladno no nisam previše oklijevao te sam odmah skočio u more iz kojeg nisam izlazio dobrih sat vremena. To me i koštalo jer sam pocrvenio kao rak kako u licu tako i po ramenima. Proklinjao sam taj dan. Sve me užasno peklo unatoč tonama kreme koju sam nalickao na sebe. Iduće jutro smo ponovno visili na kavi. U 24 sata sam vidio kako je izašla ovaj tjedan toliko spominjana knjiga od Nives Celzijus. Otišao sam do obližnjeg kioska te sam ju kupio tako da ju pročitam da si malo ublažim dosadu pošto mi je još ostalo jako malo za pročitat one prvo spominjane knjige „Knjiga o džungli“. Dok smo ispijali jutarnju kavu pročitao sam predgovor napisan od strane Denisa Kuljiša. Zainteresirao me moram Vam priznati. No nije sada bitno to, bitne su bile moje opekotine koje sam zaradio od sunca. Drugi dan se nisam htio kupati da mi ne bude još gore. Dok sam tako sjedio na plaži, malo sam škicao i promatrao okolo. Dosta turista je bilo iz susjedne nam Slovenije, dosta je bilo i Nijemaca. Ipak sam se od srca uvijek nasmijao onim fejkerskim Nijemcima. Obično je tu riječ o obiteljima koji uljudno leže na plažama sa hrpom stvari. Ručnika deset komada, prijenosni hladnjak, tonama torbi i slično. I naravno neizostavno : minimalno dvoje djece. Lagano je šprehenzi dojč a kada malci naprave kakvu zajebanciju odmah se može čuti : „ De nemoj tamo ići vraćaj se vamo kad ti velim“. Nijemci tako postaju susjedni nam Bosanci. Ili još smješnija situacija. Vidite ogroman mercedes čije su registracije Njemačke kada bona spusti prozor a ono iz njega : „ Sarajevo Sarajevo, Herceg Bosno …..“ Mislim da ste svi shvatili poantu ovog dijela priče. Došavši doma, odmah sam krenuo pripremati kavu za mamu, susjeda Ivana i mene. Pozvali smo ga na kavu da ne bude sam u kući. Saznao sam kako mu je žena umrla. Šokiralo me malo jer je oboljela naglo. Susjeda Ana je umrla od leukemija. Gledao sam ga kako sa prikrivenom suzom u oku prepričava kako je umrla pre očima svoje kćeri u bolnici. Htio sam što prije promijeniti temu te sam bubnuo prvu koja mi je pala na pamet. Vjerujte mi, prvo što mi je palo na pamet bile su slovenske vinjete. Došli smo do zanimljivog zaključka. Njihova polugodišnja vinjeta košta 35 eurića, tj. Nekih 260 kuna. Napominjem za pola godine. Dok dakle naša mila nova autocesta do Splita i natrag do Zagreba stoji 360 kuna. Pitam se pitam što je isplativije. I mi onda digli drvlje i kamenje radi slovenskih vinjeta. Uglavnom. Vrijeme na plaži sam provodio čitajući i dalje knjigu. Također sam se naoružao sa tonama križaljki i sa sudokama. Primijetio sam kako većina ljudi na plaži upravo rješava sudoku. Svi smo bili malo smiješni dok smo ih rješavali. Mrštili smo se kada bi neku brojku krivo napisali. Često sam se nakon kupanja i sunčanja bacio na krempite u obližnjem restoranu na bazenu u hotelu. Krempita veličine nogometnog igrališta je za prste polizati. Uvijek sam ju sa guštom pojeo prije odlaska doma. Jedne večeri smo skoknuli na večeru jer se mami nije ništa dalo spremati. Naručio sam pohane lignje i vodu misleći kako će konobar kao i uvijek donesti vodu u ovećem bokalu sa hrpom leda. Nakon par minuta eto njega sa 1,5 bocom hladne vode. Mislio sam kako se čudo od vode ne naplaćuje no kada je šef došao naplatiti račun i kada sam vidio kako voda koju sam u trgovini mogao kupiti za svega 5 kuna, u restoranu košta vjerovali ili ne 24 kune. Kiselo sam se nasmijalo, pozdravio šefa misleći u sebi kako me više nikada neće vidjeti u svom restoranu. Cijelo sam vrijeme do povratka doma brundao na sav glas o toj vodi.
