Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

< siječanj, 2009  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

ANKETA


BLOG O .....

Svemu i svačemu što uveseljava, ljuti i rastužni mladog čovjeka.

Kada ste me čitali



MOJ MAIL

Ako imate pitanja, pritužbe, kakve prijedloge ili nešto slično možete mi pisati na : grga_sk@net.hr

COOL Postovi

Noć na Glavnom kolodvoru
MATURALAC - Epizoda 1
MATURALAC - Epizoda 2
MATURALAC - Epizoda 3
MATURALAC - Epizoda 4
MATURALAC - Epizoda 5
MATURALAC - Epizoda 6
MATURALAC - Epizoda 7
MATURALAC - Epizoda 8
INVENTURA 2006.godine
INVENTURA 2007.godine - Svi važni događaji prethodne godine
HRVATSKA KOSTAJNICA - Kestenijada
TOPUSKO - Mjesto za odmor




Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Sisak.info
Index.hr
IMGspot.com
NOVA TV
Youtube

[petak][02.01.2009.]

Nova za pamćenje

Na samom početku bi htio zaželjeti svim čitateljima ovog bloga sretnu Novu 2009.godinu, da vam u svakom slučaju bude puno bolja od prošle. A sada da nastavim sa prepričavanjem našeg kolektivnog dočeka. Do zadnjeg se trena nije znalo ide li se u Zagreb ili ne. Već sam lagano isplanirao plan B u slučaju da Piranha otpadne. Ali na samu staru godinu ipak se donijela odluka o tome da se IDEEEEE. Bio sam presretan radi nekoliko razloga. Prvo, imaš filing da si neki odmah fensi šmensi osoba čim ideš u tako otmjeni klub. Krenulo se oko 19 sati iz Siska. Krenuli bi mi i prije da se naravno nije čekalo Fosu i Ninu. Prema povjerljivim informacijama čekalo se dulje Fosu. Dok smo se tako na hodniku svi prepirali što joj stoji bolje, da li haljina ili majica sa hlačama, imao sam osjećaj da ćemo Novu godinu dočekati u Sisku. Ali nakon nekih pola sata dvoumljenja, ipak smo krenuli. Natovarilo se nas dosta u malecki autić, no bilo je najbitnije da smo mi krenuli. Krenuo je lagano pežoić prema Zagrebu. Prvo smo otišli ostaviti stvari kod Matije, dečkića kod kojeg smo i spavali nakon burne noći. Stan na Trešnjevci, predivan stan na zadnjem katu gdje Vam se čini da nikad nema kraja kada se spuštate dolje. Ostavili smo stvari te otišli kod Vlade i Vinke da ih se pokupi. Tu mi je Vinka napravila kavu da malo dođem sebi jer sam bio umoran i pospan. Turska kava me malo razbudila. Trebalo je potom pozvati i taksi. Misija nemoguća. Treba dobiti dva slobodna auta, jer nas naravno ima kao rusa. Naručili mi dva taksia. Odmah ću napomenuti da smo se mi vozili u puno boljem autu tj. novom pasatu. Jebete svemirski brod šta je taj auto. Na putu do Jaruna, Nina je cijelo vrijeme zajebavala taksistu. Čovjek je pišao od smijeha, a i mi zajedno s njim. Vodila se debata oko toga, dali ono malo žuto čudo gore na taksiju svijetli kada se netko vozi u taksiju ili ne. Nakon što nam je maznuo 90 kuna, uputili smo se u Piranju na Jarunju. Glazba je treštala, baš onakva kakvu obožavam i u sebi sam se pitao, čemu takvih klubova nema kod nas u Sisku. Svi smo lagano počeli cvokotati zubima od hladnoće pred ulazom, a potom smo se ugodno smjestili bliže šanku s koktelima od kojih tokom večeri nismo okusili niti jedan jer je bila nemoguća misija doći na red da vam ga konobar napravi. Mi smo naravno našli alternativu u red bull + votka ( meni najdraže piće ). Zaključili smo kako ovi ne štede na votki, jer za razliku od sisačkih klubova, gdje u toj kombinaciji prevladava red bull, u Zagrebu je prevladavala votka i to dobrano votka. Čaše su bile pune bez leda. Što vam drugo mogu reći. Švedski stol ogroman preko cijelog šatora. Za jelo smo imali hrpu fine papice. Od njoka, pršuta, sira, francuske salate, štrukli, nekog graška, mesa na pretek i sve to ( riječ koja se cijelu noć spominjala ) potpuno besplatno. Računali smo malo i zaključili, da smo sami plaćali piće, svakog bi, ono što smo popili pojedinačno, cuga koštala 1000 kuna. Ponavljam po osobi. Lagano smo se gibali u ritmu RnB-a, techna, danca, housa, domaćih hitova. Pošto su nam se curke malo smrznule, preselili smo se u topliji dio još bliže šanku. Party se nastavio do ranih jutarnjih sati. Bili smo spremni za odbrojavanje iako su neki ( čitaj FOSA ) već bili gotovi. 10,9,8,7,6,5,4,3,2,1 ------- SRETNA NOVA GODINA. Ljubljenje, grljenje sa svim znanima i neznanima. Rekli su mi da je većina cura koja je prolazila od svih nas upravo pozdravljala mene. Konstatirali smo da je to zbog kravate. Naletili su i neki studenti koje sam čuvao na kolokvijima gdje sam se ugodno nasmijao na njihove komentare. U novu godinu smo uplovili sa valcerom, a potom je klubom zatreštao, a cijela se ekipa počela gibati uz zvuk Erica Prydza i pjesmu Pjanoo. Ruke u zraku pravi urnebes. Nakon toga su se zaredali domaći hitovi, no nekima se pogled nije odvajao od plesačica koje su bile obučene u raznim varijantama : od anđela, leptira, sobarica do doktorica. Alkohol je tekao u potocima a atmosfera je postajala sve bolja. Oko dva sata u novoj godini, pamćenje me prestaje lagano služiti jer sam tada napuštao Piranhu i puzao van do izlaza kako bi se ispovraćao kao nikada. Nekoliko sam puta pao na pod, narod me dizao, bruko sam se do besvijesti. Pritom je Matija izašao samnom van i čuvao me nekih deset minuta. Kroz maglu se sjećam da sam još jedanput izašao van sa Matijom i treći put sa Vladom. Oko pola 4 mi je bilo lakše, nakon čega sam mahnito prešao na vodu. Za mene od danas sveto piće. I ovim se putem zahvaljujem svima onima koji su me čuvali, nadgledali i vukli po klubu samo kako bi došao sebi. Nadam se iskreno da nisam nikome pokvario doček. U Svakom slučaju, sjećam se da je i pala slika sa Ornelom ( pa si vi mislite ). Luciju nisam zamijetio iako je bila sa njom, ali veli mi Ivana da je Lucija bila toliko ukomirana da je i ona jedva stajala na nogama. Još smo se malo gibali uz dobre zvuke, te sam skužio da je Piranha odjednom bila puna plavaca i to interventne policije. Vele da je bilo nekakvih sranja. Hvala Bogu kaj nismo to gledali. Predobra atmosfera u klubu, nije nas potjerala doma iako je većina odlazila. Pošto je jedan dio ekipe otišao već oko 5, mi smo ostali još malo, jer je Piranha radila do 6 sati. Otišli smo nešto prije 6 sati nakon čega je ponovno uslijedila strka sa pronalaženjem taksi jer su svi operateri bili zauzeti. Došli smo do samog ulaza na Jarun gdje je neka rampa, i tamo smo čekali prvi slobodni taksi. Srećom naletio je jedan dovoljno velik za nas petero. Jedva sam čekao da dođem doma jer sam jedva stajao na nogama, što od umora, što od bolova. Prvi sam uletio u kupaonicu, obavio sve što trebam. Malo smo nešto prizalogajili da ne idemo praznih želudaca u krevet. Skuhao sam si mesni narezak na što je ekipa zinula od čuda kako se to jede kuhano. Nakon što su probali kuhani mesni narezak, lizali su prste. Jedva sam čekao da legnem u krevet i počnem krmiti. Ugodno sam spavao, a iako sam bio najviše pijan, probudio sam se prvi, već oko 12 sati, a samo da napomenem da smo zaspali oko pola 8. Skuhao sam si kavu i gledao Trešnjevku kako se budi. Predivan pogled se pružao iz kuhinje i u glavi mi je prolazilo, eh da imam tako jedan mali stančić. Već oko 2 popodne, probudio se i ostatak ekipe. Kada smo se svi probudili, komentirao se doček. Puno smijeha i opet smijeha, i došli je vrijeme za povratak doma. Za mene je ovo definitivno jedan od najboljih dočeka nove godine ikada. A znate kako vele, po dočeku nove godine, znate kakva će vam biti naredna godina. Kada se podvuče crta, na jednoj pozitivnoj strani možemo staviti fenomenalnu ekipu, dobru zabavu, ludi provod, hrpa cuge, hrpa hrane, zakon glazba. Na drugoj, negativnoj strani, možemo staviti pijanstvo, zamazana odjeća, glavobolja, upaljeni svaki mišić na tijelu a pogotovo onaj mišić ispod guza od plesanja. Ne žalim za ničim, već se radujem i jedva očekujem idući doček nove godine.



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[ponedjeljak][22.12.2008.]

O svemu pomalo

Prošlo je nešto više od dva mjeseca otkad nisam napisao ni jedne riječi. Posljednje o čemu sam vam nešto napisao je bio posjet Hrvatskoj Kostajnici i tamošnjoj velikoj manifestaciji imena Kestenijada. To je bilo dakle tamo negdje 5.listopada. puno se toga izdogađalo od tada. Ono što je najveći krivac mog ne pisanja za blog je preokupiranost sa fakultetom i prevelikom količinom obaveza na fakultetu. Mislim da je onda najpoštenije i najbolje da se počne sa prepričavanjem svega što je bilo izostavljeno. Iako se većina ljudi naravno ponadala kako sam prestao pisati na njihovo veliko razočarenje, ostali su uskraćeni za takvo što. Tako je iza mene dosta odrađenih koncerata, rođendana i slično. Mislim da je ipak uredu da se počne prvo sa onom stvari koja mi je ove godine odnijela najviše živaca, a to je fakultet.

FAKULTETSKE OBAVEZE

Image and video hosting by TinyPic Toliko posla oko fakulteta nisam imao kao ovaj semestar. Upisao sam tako smjer marketing jer sam se toliko nabrijao na njega da ne možete ni zamisliti. Znao sam s čime ću se „boriti“ a to je bila hrpa projekata. Osjećao sam se ovaj semestar kao da sam u školi. Domaće zadaće na svakom koraku iz svakog predmeta. Ono s čime sam imao sreće je dobar raspored predavanja i seminara, gdje sam tako imao ponedjeljkom rupu od četiri sata što sam iskoristio za učenje. Rezultat se naravno na kraju isplatio. Ne pisanje vama se tako isplatilo, koliko to kome bilo drago. Moram se dakle pohvaliti kako je ovaj semestar riješen sa odličnim prosjekom, negdje oko 4,7 na što sam nevjerojatno ponosan. Svi su predmeti položeni. Puno je neprospavanih noći iza mene, puno je, kako bi narod laički rekao „propišane krvi“ iza mene, puno je dreke po kući na ostale sustanare s moje strane je iza mene, puno je izgriženih i unakaženih noktiju iza mene…Ono što me ipak nekako najviše veseli je hrpa novih ljudi koje sam upoznao kroz ovaj semestar. Toliko smo se brzo svi sprijateljili da vam to ne mogu opisati. Svi su nekako pristupačniji i otvoreniji za razgovor što mi je neopisivo drago. Stalno se visi na kavama, zajedničkom ručku, po knjižnici…. Toliko sam s guštom odlazio na fakultet, sa guštom sam se dizao svako jutro u pola šest kako bi stigao na vlak. Kad smo kod vlaka, moram se također pohvaliti kako su nam obnovili prugu tako da sada brže stižemo do Zagreba. Bojim se kako će Sisak uskoro postati predgrađe Zagreba i kako ćemo uskoro govoriti : „E idem samo nešto skoknuti do trgovine u Zagreb…“ ( ako me razumijete ). Puno je dakle projekata iza nas, no najviše je nerviranja ali na kraju i ponosa bilo radi projekta koji je bio rađen za Allianz osiguranje. Barem sam ja nevjerojatno ponosan na njega radi naših ideja i radi našeg načina prezentiranja pred direktorima pojedinih odjela tog osiguranja. Puno je bilo tu gostiju predavača iz brojnih poduzeća, organizacija. Tako smo imali gosta na kolegiju upravljanje kvalitetom, gospodina Todorića, potom je tu bila gospođa Vesna koja je organizirala akciju SVE ZA NJU ( Lana Jurčević – Volim biti zaljubljena ), zatim je tu bio gospodina iz CERNA, gospoda iz GONGA i mnogi drugi. Sve je nekako postao ozbiljnije i dosta nas profesora tjera da međusobno gledamo na kolege kao na konkurenciju, što je po meni totalno blesavo i glupo. Konkurencija ćemo biti kada završimo fakultete i kada se bude tražio posao.

ROĐENDANI I OSTALO

Image and video hosting by TinyPicNekoliko je rođendana obilježeno u protekla dva mjeseca. No prvo je proslavljena diploma mog dragog prijatelja Ivana. Sve u roku, bez ikakvih problema, ovo je prva diploma u našem društvu ( a vjerujte mi ima nas oko tridesetak raznih dobi a pritom je najstariji član društva sa 28 godina ). Nisam imao priliku gledati kako prima diplomu ali sam iskreno, nevjerojatno ponosan na njega što je završio fakultet. Iako sam toga dana, kada je bila mala proslava u njegovu domu bio opako bolestan ( prije dolaska kod njega povraćanje nekoliko puta, temperatura 38,5 ) ipak sam došao. Imao sam sreće što je to bio uži krug prijatelja onih najvjernijih tako da sam veći dio ležao na krevetu i polako kunjao. Nadam se da se ne ljuti. Tu je potom bio rođendan moga drugog prijatelja Ace. Volim spontane događaje, jer smatram kako oni uvijek onda uspiju najbolje. Tako je ispao i ovaj rođendan. Spontano sam otišao na njega, a bilo je fenomenalno. Okupljanje je bilo, sada nebiste vjerovalo, kod staračkog doma u jednom parkiću. Toliko smo se nalokali svi redom da od tone slika uspjelo je njih nekoliko a od tih nekoliko nekih 90% je mutno. Dobar provod u svakom slučaju. Najviše sam ipak suza radosnica i od smijeha potrošio na rođendanu mog malog kumića Luke. Toliko smo mu se smijali i zezali to malo dijete da vam se to ne može opisati. U tom djetetu od godinu dana ima toliko živosti i energije za ne povijerovati. Sad postaje najinteresantniji jer počinje i govoriti i stalno viče baba, mama, tata, ta to ( što je to ) i slično pa mu stalno moram objašnjavati stvari oko njega i pokazivati mu što je što. Puže po kući brže od ičega. Dao sam tako prijedlog svojoj dragoj prijateljici Maji tj.njegovoj mami da mi ga posudi prije Božića, da nataknem 4 krpe na njega i da šiba po kući da mi kupi prašinu. Dijete je zlato i dar Božji.

KONCERTI i OSTALO

Image and video hosting by TinyPic>Ni ove godine nisam mogao ne otići na sajam knjige i sajam glazbe i multimedije. Više sam uživao na sajmu glazbe i multimedije što zbog manje gužve a što zbog dobre glazbe. U jednom paviljonu nekoliko ogromnih plesnih podija, savršena glazba mamili su moje oveće bokove da se gibaju i glavu da kima u ritmu tehno glazbe. Posjetili smo i sajam knjige, gdje je razgledavanje štandova bilo misija nemoguća. Tolika gužva na jednom mjestu, tolika da sam imao osjećaj da se knjige dijele besplatno. Imao sam poseban zadatak da kupim knjigu „PS VOLIM TE“. Zadatak uspješno obavljen. No otišao sam razočaran, što se tiče sajma knjige, jer nisam našao ništa za sebe. Iako sam planirao kupnju nekoliko knjiga, nažalost novčanik nije bilo dovoljno debeli za moje želje. Osim toga sajma, napokon se cijela grupa na fakultetu dogovorila da se izađe zajedno van. Učinili smo to 15.12. te smo otišli na koncert ZVIJEZDE HIT RECORDSA. Ovo je bio moj prvi posjet Domu sportova. Morao sam pogađati stanicu za izlazak pošto u tramvaju nisu bile najavljivane stanice. Od oka sam sišao na stanici i pogodio. Okupljali smo se na Zapadnom kolodvoru. Koncert je počeo pola sata kasnije uz taktove Tonya Cetinskog i meni najdraže pjesme u zadnje vrijeme : „Umirem, 100x dnevno“. Zadnji vlak mi je išao deset do 23 sata, a taman kada je koncert bio na vrhuncu ja sam morao otići. Upalio je moj trik sa mamom i bratom da dođu po mene u Zagreb sa autom, smilovali su mi se te sam tako mogao ostati do kraja na čemu sam im zahvalan. Koncert za pamćenje i koncert koji će mi ostati dugo u sjećanju. Toliko zvijezda okupljenih na jednom mjestu, to može samo HIT RECORDS. Za mene najveće iznenađenje večeri je bio Mate Mišo Kovač. Kao malome, ali i sada ovako starome dripcu, želja mi je bila odslušati barem nekoliko njegovih pjesama uživo tek toliko da osjetim tu atmosferu. Kada ga je Dalibor Petko najavio, svaka dlaka na mom tijelu se toliko naježila da vam ne mogu opisati. Taj osjećaj kada cijela dvorana pjeva u jedan glas na jedan pokret rukom od strane velike legende, neopisiv osjećaj, osjećaj koji sami trebate doživjeti. Koncert je završio sa Halidom Bešlićem. Najviše sam ipak isčekivao Nedu Ukraden da zapjeva "Zoru". Pjevao sam vjerujte mi iz petnih žila i sa tolikim guštom. I ovim se putem zahvaljujem ekipi sa fakulteta koja je išla samnom.

POSAO

Image and video hosting by TinyPicDa da narode moj, našao se i neki mali poslić kako bi se zaradila koja kuna za poklone i za doček Nove godine. Odluka je pala već na početku ovog mjeseca da se ide u Piranja na Jarunju ( kako ja od milja zovem taj klub ). Uglavnom, tražio se i tražio neki poslić sa fleksibilnim radnim vremenom kako bi se mogao uklopiti zajedno sa obavezama na fakultetu. Tako se našao jedan predivan posao kraj hotela Sheraton u agenciji za istraživanje tržišta ACCENT. Savršena ekipa na poslu, šef za poželjeti. Ako sam koga od Vas nazvao doma i zamolio sam Vas za jednu telefonsku anketu nadam se da Vam nisam smetao, ukoliko ste mi poklopili, sram Vas bilo, ako ste sudjelovali u anketi veliko vam hvala. Sada tek vidim kako je to kada vam netko poklopi slušalicu čim spomenete riječ anketu. Takav sam i sam bio ali otkad radim ovaj posao, promijenio sam se vjerujte mi. Nekako mi je interesantno ući na nekoliko minuta u tuđe živote. Bilo je desetke interesantnih poziva, od onih kada nazovete majku koja čuva dijete pa onda dijete počne skičati pa telefon počne ispadati iz ruke. Potom pozivi umirovljenicima kada počnu prepričavati svoje teške živote a vama se srce stegne, pa to baka od 60 godina koji znaju apsolutno sve o nogometu i slično.

Jesam se sada raspisao. Imajte obzira prema tome da nisam pisao dva i pol mjeseca skoro. Nadam se kako ću sada biti malo redovit u pisanju i kako me drugi semestar ili nešto slično neće spriječiti da ne napišem koju pametnu. Pozdrav svima.



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[nedjelja][05.10.2008.]

Kestenijada u Kostajnici

Image and video hosting by TinyPicHrvatska Kostajnica je čarobni gradić na bistrozelenoj rijeci Uni, u životopisnoj pounjskoj kotlini čiji su obronci obrasli stoljetnim kestenovim šumama. Po plodu kestena Kostajnica je dobila svoje ime. Primijetio sam kako se veliki broj vas koji googlaju, raspitivalo za ovogodišnju Kestenijadu u Hrvatskoj Kostajnici. Prošle godine nažalost nisam bio, bili su moji roditelji. Ali ove sam godine čvrsto odlučio ne propustiti desetu jubilarnu Kestenijadu. Odmah zamjerka na samom početku – zatvoriti strogi centar grada zbog prevelikih gužvi i živčanosti ostalih vozača.

Hrvatska Kostajnica je čarobni gradić na bistrozelenoj rijeci Uni, u životopisnoj pounjskoj kotlini čiji su obronci obrasli stoljetnim kestenovim šumama. Po plodu kestena Kostajnica je dobila svoje ime.


Image and video hosting by TinyPicU svakom slučaju parkirali smo malo dalje od centra, jer poučeni prošlogodišnjim iskustvom, nismo htjeli nakon toga iz centra izlaziti deset gladnih godina. Lagano samo se odlučili za pješačenje do centra, a iskreno i moja želja je bila da malo vidim grad jer sam prvi puta u Hrvatskoj Kostajnici. Žalosno za mene, jer eto nema ni sat vremena od Siska, a nikada nisam imao priliku da odem do Kostajnice. Pa eto, zgodna se prilika pojavila ovaj puta u obliku velike manifestacije koji je postala i čvrsto ostala zaštitnim brendom Hrvatske Kostajnice. Image and video hosting by TinyPicVeć na samom početku centra osjetio se predivan miris pečenih kestena. Sa velike pozornice orila se tamburaška pjesma. Naravno da sam odmah bio oduševljen jer sam čuo svoju dragu pjesmu : ....“ znaš li majko, da je bila, ljepša nego, bajna vila…kako smo se voljeli“. I ove je godine tako svoj koncert imao Veliki tamburaški orkestar „Međimurje“ iz Čakovca. Nakon njih na pozornici su se zapjevale predivne dalmatinske pisme zahvaljujući klapi „Škrlet“ iz Kutine. I ove su se godine predstavili Bikeri iz Rally old timer Cluba iz Siska. Image and video hosting by TinyPicDoći na red da dobijete porciju kestena bila je misija nemoguća. Čak je postojao neki red naručivanja. Često se znalo čuti : „ ne mogu toliko ispeći kestena koliko ih prodam“. Nakon dobrih pola sata čekanja kestena, sjeo sam uz rijeku Unu, uživao u predivnom suncu i porciji pečenih kestena. Dobra tamburaška glazba i dalje mi je dopirala do uha. Jednostavno sam uživao. Nakon kratkog odmora krenuo sam u daljnje razgledavanje štandova. Domaće rakije, domaćeg meda, domaćih rukotvorina na svakom koraku. Image and video hosting by TinyPicOd gomile ljudi teško se može i proći. Jedva sam dočekao da dođe i moj mali kumić. Tražili smo mjesto za sjesti i popiti kavu. Ponovno misija nemoguća. Hotel Central pun kao čep, kafići krcati, no zamijetili smo dosta mjesta na jednoj terasi tako da smo ju odmah zaposjeli. Dok smo tako ispijali kavu, iskušao sam i kao neku vrstu lepinje. Zapravo je riječ o smjesi za uštipke ali je to tijesto razvaljano. Pojeo sam dvije takve. Koliko sam uživao, nisam se sjetio uslikati pa da vidite. Image and video hosting by TinyPicPredivan dan. Hvala dragome Bogu na lijepom vremenu i suncu kojeg nam je podario. Predivan dan koji sam eto iskoristio za druženje sa obitelji. Kostajnico, vraćam se iduće godine na još jednu Kestenijadu.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic



[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


[petak][03.10.2008.]

Igra - danas i nekada

Image and video hosting by TinyPicNisam bez razloga postavio ovo anketno pitanje, koje se, eto ako možda niste primijetili nalazi već poduže vrijeme sa vaše lijeve strane. Uglavnom, pitanje je bilo, da li ste djetinjasti gdje vas je i većina odgovorila potvrdno. Imao sam priliku uvidjeti ovih dana, i vratiti se malo u svoje djetinjstvo te se prisjetiti kako smo se mi nekada igrali. Dok sam tako gledao svoje bratiće koji sada već imaju osam godina i njihov način zabave, njihov način igre, lagano sam se počeo bojati kako će izgledati i kako će se igrati naša djeca za par godina. Ništa tako danas kod njih ne prolazi ako nisu u pitanju igrice za kompjuter. Iako su dvojajčani blizanci, očigledno je da se vidi razlika iz aviona između njih dvoje. Jedan je tako maher za računala. Instalirat će igricu a da pritom niste ni stignuli trepnuti. Shvati sve u tren oka. Drugom pak dajte da se igra na normalan način, da se penje i vere po drveću. Tako smo imali scenu kod nas u vrtiću dok smo se igrali jedno nedjeljno popodne, kako se u tren oka popeo na sam vrh drveta i odozgora dovikivao : „Mario, Mario gle me“. Nisam ga u prvu ruku skužio gdje je jer ga od toliko granja nisam ni vidio. Čim sam ga ugledao počeo sam vrištat na njega iz petnih žila da silazi odmah dolje. U sekundi se popeo, tako je i u sekundi sišao. Bez ikakvih problema. Upravo na njima dvoje vidim onu razliku o tome kako su se djeca igrala nekada, kao npr.djeca mojih godina, i kako to izgleda danas. Velika razlika. Često znam gledati sa prozora svoje sobe, koja pritom gleda u park iza moje zgrade, kako to danas izgleda. Ništa nema bez čudnih likova japanskih dječjih serija kao što su Yugioh ili Pokemoni ili nešto slično, ili ništa nema bez mačevanja, tuče, čupanja, vikanja, deranja, mlaćenja….uglavnom nadam se da znate koju poantu želim postići sa ovim nabrajanjem. Dajem si dozvolu, da utvrdim kako se djeca danas ne znaju igrati. Njihova se igra danas svodi na toliko veliku brutalnost da roditelji toga nisu ni svjesni. Ujedno sam zaboravio onu najvažniju stavku današnje igre, a to je naravno psovanje u bilo kojem kontekstu, gdje se pritom ne štedi niti jedan član kako uže, tako i šire obitelji. Što vrijedi današnjim klincima kada im Grad napravi dva nova parka, kao u mom kvartu, i jedno ogromno igralište, kada je ono idući dan već demolirano do neprepoznatljivosti. Veliki problem naravno vidim u roditeljima, koji danas imaju sve manje i manje vremena za svoju djecu. Većina ih je orijentirana na stvaranje prihoda za obitelj, na svoj posao. I kada dođu doma umorni od posla, kada jedva stoje na nogama, da li mi može onda netko objasniti kako da on onda ima vremena za svoje dijete. Mnogi će reći kako je upravo moja generacija nekako posljednja koja je odrasla onako kako donekle treba. Uvijek smo znali za igru. Nikada, ali baš nikada neću zaboraviti svoje društvo iz parka, s kojim sam naravno i danas dobar. Iako u manjini, prije nas je bilo preko 30. Onda si zamislite tu sliku, kada gomila djece sjedi u parku po klupicama. Pa izgledali smo narode kao neka banda. Za igru je uvijek bilo vremena, i nije bilo dana da mi nešto nismo radili, da se nečega nismo igrali. Od graničara pred školom u kojem je bilo i suza i smijeha, do odbojke u parku kada se u prostor od 12 četvornih metara terena sa obje strane tiska u svakom polju po deset ljudi i svatko želi barem dodirnuti loptu. Onda smo naše odbojkaško polje preselili koji metar dalje na travnatu površinu jer smo konstatirali da nema potrebe da skačemo jedni po drugima dok igramo. Pošto smo imali dosta mjesta u parku na pijesku, smislili smo igru oduzimanja polja gdje smo se uvijek svađali zbog varanja. Do pogađanja životinja, stvari, knjiga. Bila je tu i igra pajoša i lopoša kada se igralo u cijelom okrugu i kada se trčalo i gubilo kalorija kao nikada. No ipak su najzanimljiviji trenutci bili kada smo gradili šatore pred kojima smo imali roštilj za kojeg smo bili zaduženi mi dečki, dok bi cure pisale pjesmice u svoje pjesmarice ili lijepili slike pjevača ( tada mega popularnih BS Boysa ). Druga najzanimljivija scena je bila kada smo znali okupirati cijeli trg radi igranja tržnice, kada smo obrstili pola šume samo da bi mi imali kao što prodavati, imali smo malu blagajnu, a kao novac smo koristili novce iz igre monopoly. Tko bi se žalio na takvo djetinjstvo. Često dok danas sjedimo na tim istim klupama, prisjećamo se tih „starih“ dana. Često se znamo nasmijati situacijama, i to pogotovo onim ljubavnim. Prvih poljubaca ( prvog sa 11 godina ), prvih izlazaka ( mojih već sa 12 godina ), prvih veza – onih kratkih dječijih ( prva isto sa 12 godina ). Svi smo bili ludo zaljubljeni, i nije bilo potrebe za psovanjem, svađanjem, mlaćenjem i sličnim stvarima kakve viđamo danas. Bilo je to najljepši period moga života definitivno. Period kojega ću se uvijek sa velikim osmjehom i sjetom sjećati i prepričavati.



[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


[četvrtak][18.09.2008.]

Odzvonilo tatinim sinovima i princezama

Image and video hosting by TinyPic
Bio Sanader tako nedavno kod delegacije Europske unije. Očitali nam bukvicu o lošem pravosuđu i o prevelikoj pojavi mita i korupcije. Bacila se tako naša policija danas na posao. Scene danas na faksu nikoga nisu ostavile ravnodušniima. Deseci i deseci interventnih policajaca bilo je po cijelom faksu. Ulazak u kabinete profesora, ulazak u tajništvo, ulazak u dvorane pa čak i upadanje kod nekih profesora na upis ocjena, zbunilo je sve nas studente. Na svakom katu se moglo vidjeti po nekoliko policajaca. Nismo ni slutili što se događa. Ostao sam zatečen nastalom situacijom. Vijest se brzo proširila. Privode se profesori, asistenti i ostali službenici koji su primali mito za polaganje ispita ili upisa na fakultetu.

…..Boris Sisek, Tomislav Gelo, Ivana Mamić Sačer, Silvije Orsag, Zoran Kovačević, Marica Škrtić, Nina Liszt, Danijela Miloš i Deša Mlikotin Tomić…..


….imena su onih profesora protiv kojih policija ima nepobitne dokaze da su primali mito tatinih sinova i princeza za polaganje ispita. Ostao sam zatečen nekim imenima jer su isti navedeni predavali i meni.

SILVIJE ORSAG – profesor financija, redovni profesor čiji je predmet položiti misija nemoguća, osim što predaje na našem fakultetu nekoliko predmeta, član je nekoliko odbora, te je ujedno jedan od članova savjetnog odbora Hrvatske narodne banke.

Komentar : od toliko navedenih funkcija koje obavlja mislim da mu takvo što nije bilo potrebno, ugrozit karijeru i zamrljat si dosje sa primanjem mita pored tolikih novaca koje zarađuje svojim imenom koji predstavlja mnogo u ekonomiji.

MARICA ŠKRTIĆ – profesorica poduzetništva, uvijek vesela i nasmijana. Redoviti je profesor na ekonomiji. Počasna je članica nekoliko sindikata i udruga ekonomista.

Komentar : mislim da prof.Škrtić ne izgleda kao netko, tko bi primio mito. No valja ipak spomenuti kako se uvijek dobro nosila, oblačila….ali nema to sada nikakve veze sa ovim o čemu pričam. Po meni, nekako nepravedno optužena.

Image and video hosting by TinyPicOstale profesore nisam imao. Za ova dva navedena profesora mogu dati koji komentar jer su mi ipak predavali. Bio je ovo veliki šok danas za većinu studenata na Ekonomiji. Imate osjećaj kao da Vam netko bane u vlastitu kuću i obavi pretres. Neki su kabineti zapečaćeni, a prvi je to bio kabinet profesora Orsaga. Svojim očima smo vidjeli upadanje u tajništvo fakulteta koje je veličine „dva sa dva“ u koji su uletjela dva policajca i jedna osoba u civilu. Na nekoliko katova su stajali po dvoje policajaca iz interventne. Šok i strah. To mi je bila prva reakcija. Svi su tako redom optuženi za primanje mita. No, odjedanput smo svi toliko iznenađeni, kao da se takvo što na fakultetima počelo raditi nedavno, kao da je takva radnja nešto novo. Svi dobro znamo kako tatini sinovi i princeze polažu ispite na Ekonomiji. Morate uzeti u obzir kako smo mi ipak ekonomični, i kod nas se vrti samo lova. Ono što me ipak jako razljutilo je snimka jednog snimljenog razgovora studenta koji je davao mito i profesora koji je primao mito, gdje je student pitao : „a što će biti sa ostalim studentima koji nemaju za takvo što?“ ; na šta je profesor odgovorio : „pa neka uče“. Po toj izjavi, tko ima novaca, ne treba dolaziti na fakultet, na predavanja, na ispite, nego samo nakon četiri godine doći po diplomu. Naravno da će oni koji imaju, ići takvim putem, nepravednim putem. Treba uzeti u obzir kako se takvo što ne događa samo na fakultetima, ista je slika i situacija u srednjim školama gdje ravnatelji igraju glavnu ulogu. No nije sada ovdje riječ o srednjim školama, nego višim ustanovama. Pitanje koje se postavlja je zašto baš sada? Zašto baš za vrijeme nastave? Za ovu akciju simboličnog imena „INDEKS“ znao je samo rektor Sveučilišta koji je kako on kaže obavijestio dekane. No ostali su profesori bili zatečeni, šaputali su međusobno na hodnicima. Ali pogledajte slučajnosti, upravo sutra i u subotu nema predavanja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, kako je navedeno radi ispitnih rokova.

Najveću prašinu oko današnjeg privođenja je izazvala profesorica Deša Mlikotin Tomić, profesorica trgovačkog prava, točnije profesorica sa katedre prava. Profesorica koja je jako puno učinila za studenta brojnim svojim projektima koje je pokretala. Još više baca mrlju na njeno ime činjenica kako je upravo gđa.Tomić članica povjerenstva za sukob interesa.

Ponavljam kako se oduvijek znalo o podmićivanju pojedinih profesora na svim fakultetima od strane tatinih sinova i princeza, jer se dotičnim neotesancima nije dalo učiti nego šetati po cvjetnom trgu i ostalim promenadama. Mislim kako nije teško usporediti troškove studiranja na pravedan i pošten način, i završavanje studija uz pomoć plavih kuverti. Računica je jednostavna.

Četiri godine studija na Ekonomiji bi Vas stoga koštala ( po mojim procjenama – stari program ):

Upis : 9.000,00 €
I.godina studija : 9.000,00 € ( ako ne uzimamo tjelesni, jer ipak će se tatin sin tj.princeza udostojiti doći na bar jedan predmet )
II.godina studija : 9.000,00 €
III.godina studija : 12.000,00 € ( ukupno 12 predmeta, od toga 6 izbornih )
IV.godina studija : 12.000,00 €

UKUPNO : 51.000,00 € ili cca. 350.000,00 kuna

Da ste išli studirati na pravedan način računica bi bila drugačija. Pa tako za četiri godine studija na Ekonomiji ( po mojim procjenama – stari program ) iznose :

Upis : 7.000,00 kuna
I.godina studija : 7.000,00 kn
II.godina studija : 7.000,00 kn
III.godina studija : 7.000,00 kn
IV.godina studija : 7.000,00 kn

UKUPNO : 35.000,00 kuna

Prosudite sami što je jeftinije i isplativije. Bez obzira na neprospavane noći zbog učenja i nervoze prije ispita i kolokvija. Kako će biti tim istima profesorima kada se vrate na svoja radna mjesta? Kako će se ponašati pred svojim studentima koji im dolaze na predavanja? Ako se uopće i vrate na svoje radno mjesto.



[ 2 KomentarA ][PrinT ][# ]


[nedjelja][07.09.2008.]

2.Keltska noć

Rimljani….Kelti…..Dolazak Kršćanstva….Deset slika koje prikazuju Grad Sisak i njegovu povijest i danas su zaplovile rijekom Kupom. Tisuće i tisuće siščana nahrlilo je na šetnicu da vidi po drugi puta glazbeno scenski spektakl na rijeci Kupi. Glazbena podloga dala je znak da program može početi. Nisam nikako htio propustiti ovogodišnje Keltske noći. Poučen dobrim iskustvom i lijepim uspomenama od prošle godine, to si jednostavno nisam mogao dopustiti. Ove su godine Keltske noći bile bogatije. Popratnih sadržaja je bilo u izobilju. Predstavili su se tako ponovno i vitezovi sa ovogodišnjeg viteškog turnira, kelti koju si demonstrirali izradu svojih štitova te mnoštvo drugih zanimljivih sadržaja. No ipak je najveća pozornost ove godine bila usmjerena na splavi. Prošle ih je godine bilo pet, ove godine duplo više. Nastojali su organizatori na taj način prikazati povijest kroz duže razdoblje, sve do Domovinskog rata. Svaki splav imao je svoju priču. Uz tisuće malih svijeća koje su plovile Kupom, ugođaj je bio još bolji. Najbolje da pogledate slike koje kao što kažu vrijedi više od tisuću riječi.

Splav I. – prikazuje razdoblje 2000.god.pr.Kr.

Image and video hosting by TinyPic

Splav II. – prikazuje dolazak Kelta

Image and video hosting by TinyPic

Splav III. – prikazuje vladavinu Rimljana

Image and video hosting by TinyPic

Splav IV. – prikazuje vladavinu Rimljana

Image and video hosting by TinyPic

Splav V. – prikazuje dolazak Kršćanstva

Image and video hosting by TinyPic

Splav VI. – prikazuje zaštitnika Grada Siska, Sv.Kvirina

Image and video hosting by TinyPic

Splav VII. – prikazuje vladavinu Ljudevita Posavskog

Image and video hosting by TinyPic

Splav VIII. – prikazuje 18.stoljeće

Image and video hosting by TinyPic

Splav IX. – prikazuje Antifašističku borbu u šumi „Brezovica“

Image and video hosting by TinyPic

Splav X. – prikazuje Domovinski rat

Image and video hosting by TinyPic

Vrhunac priredbe, koja je trajala gotovo dva sata, je definitivno splav posvećen Domovinskom ratu, na koji nitko nije ostao ravnodušan. Mališani iz publike su čekali da vide upravo taj splav, cijelo se vrijeme moglo čuti pitanje : „hoće li naši sada tata….“ Sa druge obale rijeke Kupe zaorila se poznata pjesma Band aida – Moja domovina koju svi dobro pamtimo. Naježio sam se kao nikada ( sada ju upravo dok pišem slušam na laptopu jer mi se toliko urezala ove večeri )……

„ ….Sisak je grad Hrvatskih pobjeda. Nikada nismo dali da nas poraze, da nas pobjede. Uvijek smo ga branili. Hvala Vam, svima onima koji su branili naš grad. Vojnicima, policajcima, očevima, majkama. Kada je trebalo, Grad ste išli braniti u hlačama, majici i tenisicama…..“

….srce mi je lupalo sve jače i jače. Od ponosa. Ugledavši splav, tisuću slika mi je prošlo glavom. Na splavi vojnici, policajci, te hrvatski dragovoljac u tenisicama, hlačama i majici. „Moja domovina“ je utihnula, zaorilo se Siskom „Lijepom našom“, naša himna ponosa. Zajedno sa himnom, na splavu su dignute četiri Hrvatske zastave. Zastave koje označavaju slobodu, neovisnost. Nakon završene himne, veliki pljesak i ovacije građana. Uslijedio je veliki vatromet.

Kraj je ovo još jedne velike manifestacije. Ostat će mi u velikom sjećanju. Sve je ovo samo još više potvrdilo koliko sam ponosan što sam građanin ove predivne zemlje, Hrvatske, ali pogotovo što sam građanin ovog predivnog grada na tri rijeke, grada Siska. Svi ste dobro došli iduće godine, na trećim Keltskim noćima.



[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


[ponedjeljak][01.09.2008.]

Darivanje krvi

Image and video hosting by TinyPicOd malih nas nogu uče kako je krv nešto najvrednije što čovjek može dati drugom čovjeku i tako mu spasiti život. Samo darivanje ne traje dugo, nije komplicirano, i nema straha kao što mnogi misle. Priznajem kako sam i ja na početku bio jako skeptičan što se tiče samog darivanja krvi, jer znate kako je to, igla sim tam, od malih nogu se ježim tog medicinskog instrumenta. Još kao malome su me na silu uvodili u ambulantu kod medicinske sestre kako bi me cijepili. Od tada općenito mrzim igle. Nekako je taj strah prevladan krajem osnovne škole kada su uslijedila ona redovita cijepljenja. Uvijek sam nastojao biti primjer drugima kako se ne trebaju ničega bojati, ali me nažalost opet taj strah igle obuzeo i uvijek sam znao sestru pitati koliko će to trajat i hoće li boljeti. Grizao sam usne dok mi je ona gađala ruku. Na kraju sam se s tim strahom susreo u oči u srednjoj školi prilikom vađenja krvi pri redovitom liječničkom pregledu. Gledao sam sestru kako mi vadi krv i nekoliko epruveta. Samo sam čekao trenutak kada ću se srušiti jer ću presušiti. Svu je krvi isisala iz mene. Preživio sam. Od tada na darivanje krvi gledam drugačije. Jedva sam čekao da napunim svoju 18 kako napokon mogu učiniti to dobro djelo. Stalno sam gledao plakate kako se poziva na dobrovoljno darivanje krvi. Bilo je to 11.05.2006.godine. Iskoristili smo priliku te ujedno dobili slobodan dan u školi radi naše geste. Teško nama palo. Iskreno nisam znao što me čeka….
Sa školskim stvarima krenuli smo prema Crvenom križu. Mislio sam u sebi, ajde da i ja napravim neko dobro djelo na kraju godine. Krenulo je negdje nas sedmero. Nagurali smo se u male prostorije u podrumu. Smijehom sam ubijao tremu ali nije uspijevalo. Glavom mi se motalo sto stvari. Što ako se srušim, što ako mi srce stane, što ako, što ako….. Moj dragi prijatelj Šarić govorio mi je kako to nije ništa strašno. Njemu nije bilo prvi puta da daje krv. Znao je već cijelu proceduru. Prvo smo krenuli na utvrđivanje koja smo krvna grupa. Nisam nikada, do tada, znao koja sam krvna grupa. Doktorica mi je nježnim glasićem priopćila kako sam AB pozitiv ili ti +. A onda komplikacije. Glavna doktorica nije htjela riskirati sa mnom. Nije mi dala da dam krv. Cijelo me vrijeme ispitivala da li bolujem od kakve bolesti, da li sam koje imao, a sve to radi moje debljine. Nije mi vjerovala da sam zdrav kao dren. Ubjeđivao sam ju deset minuta. Nije mi vjerovala. Odvela me na stranu sobe da porazgovara sa mnom na samo. Mislila je da se sramim i da ne želim reći pred ostalim prijateljima. Zaredala su se pitanja. Jel imaš problema sa srce…Jel imaš problema sa tlakom….Gle Mario, ja se bojim da se tebi nešto ne dogodi…. Lijepo od nje. Njezino je da pita. Nakon deset minuta ubjeđivanja da sam zdrav i spreman, ipak me pustila. Motrila me cijelo vrijeme sa strane ( da se ne daj Bože nešto ne desi ) i prepustila me u ruke zgodne medicinske sestre. Teško sada meni palo. Dok sam gledao ostale kako sjede po nekoliko minuta moram priznati kako sam bio jako brz. Taman kada sam legao, kada mi je sestra ubola iglu u venu, drugom sam rukom upalio mp3 da slušam glazbu dok činim dobro djelo. Da spojim ugodno s korisnim. Taman kada je pjesma počela, vrećica se napunila. Nije prošla ni minuta, sestra me lupka po ramenu da skinem slušalice da je gotovo i da sam slobodan. Kao iz topa sam opalio pitanje : „Jel mogu ja još dati koju vrećicu….?“. Glasno se nasmijala i rekla da pričekam nekoliko mjeseci. Na izlasku iz Crvenog križa, osoblje nas je pozvalo da se počastimo. Pomislio sam, super sok, kada dođe djelatnica i pita : „što će te popiti, pivo, rakiju….“ Nisam znao da se nakon davanja krvi mora popiti malo alkohola, upravo radi toga da krv počne opet jače i brže kolati tijelom. Odmah smo uzeli nekoliko rakija te smo se počastili sendvičem. Na izlazu smo dobili i prikladne poklone. Majicu koju dan danas nosim i koja mi je jako draga. Koja će me uvijek podsjećati na dobro djelo. Darujte i vi krv, jer tko zna, možda i Vama nečija krv sutra zatreba.



[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


[nedjelja][24.08.2008.]

Famozno okupljanje

Opća je strka prethodila u tjednu iza mene. Kao što sam spominjao i u svojim prijašnjim postovima o tome koliko imam bajni razred iz srednje škole, stoga mislim da nije potrebno trošiti energiju na tipkanje o njima. Srijeda je bila. Stiže meni ujutro poruka od moje Tine o nekakvom okupljanju starog razreda. Nisam imao blage dume o čemu priča te sam ostao iznenađen. Mene naravno nitko nije zvao. Kopkalo me ta nezainteresiranost mojih prijatelja za moje društvo tako da mi vrag nije dao mira te sam nazvao dotičnu organizatoricu „famoznog“ okupljanja te ju pitao kakvo je to okupljanje. Bla bla bla ….jadajadajada….dok nisam postavio pitanje kako da me nitko nije zvao na što bi ona odgovorila : „Pa ti si Anin, ona te je trebala zvati“. Vraćamo se na onu priču o grupicama koje su postojale u razredu koje očito eto postoje i danas. Rekao sam da ću možda doći. Ako bude išla Tina idem i ja to je bio jedini moj uvjet jer inače nemam pojma s kim bi se mogao pošteno napričati ili nasmijati. Ali između ostalog me užasno interesiralo kako će to sve izgledati, koliko će ljudi doći i kakva će biti atmosfera. Stoga je najbolje da vam počnem samog mog dolaska. Kasnio sam nekih sat vremena. Svako malo me Ana zvala i pitala gdje sam. Po tome sam već shvatio koliko je dosadno. Išao sam lagano pješice do grada ne žureći se nikuda. Kada sam došao u taj birc lijepo sam sve pozdravio i našao prvo slobodno mjesto u društvu u kojem ću se osjećati ugodno. Za tri stola koje smo zaposjeli jasno se moglo vidjeti tko se sa kim druži. Nisam se previše obazirao na ekipu na drugoj strani stola ali sam nekako mislio da ćemo sjesti tako da možemo pričati sa onim ljudima s kojima se ne vidimo po nekoliko mjeseci pa čak i godina ili se ne čujemo dugo. Ali očito nitko nije mislio na to. Od cijelog razreda došlo nas je svega 15, neki su se pokupili već nakon kratkog vremena tako da se broj uzvanika smanjivao iz minute u minutu. Osjećao sam se kao da sam na onako normalnoj kavi sa ljudima s kojima se stalno čujem i s kojima sam stalno u kontaktu. Nisam se osjećao kao da sam na nekakvom famoznom okupljanju. Iako se to okupljanje planiralo svake godine ( iako su okupljanja svake pete godine ako se ne varam ) ali očito mi moramo biti nekako posebni. Iako se ni ovo nije moglo nazvati okupljanjem, tj pravi naziv za ovo bi bilo propalo okupljanje. Ja bih ipak ovo nazvao ugodnom kavom sa ljudima koji su mi dragi. Moram priznati kako sam se ipak najviše veselio i radovao dolasku našeg Dalibora jer ga nisam vidio dosta dugo. Nakon popijene kave preselili smo se u susjedni birc gdje je podijem vladala Tina. Od svake je pjesme znala refren dok je ostale riječi pogađala, neke uspješno neke neuspješno. Bacili smo malo čagicu te se tu pjevalo iz petnih žila. Bila je ovo dobra zamjena za subotu, unatoč tome što sam otišao sa Anom ranije doma. Ali, iskreno bilo mi je i dosadno pred sam kraj kada je svega ostalo par ljudi.



[ 2 KomentarA ][PrinT ][# ]


[subota][09.08.2008.]

Anin 21.

Mjesto okupljanja : kod sata. Vrijeme okupljanja : 22.30. Naravno dolazim prvi ( za sveto čudo Božje, jer inače kasnim uvijek ). Mjesto partijanja : popularni rokić. Obavezna oprema : fotoaparat. Okupila se ekipica koja je ostala dobra sa Anom. Pokoji bambus, dosta smijeha obilježili su i ovaj rođendan. Šteta : jedna lijepa narančasta majica zalivena bambusom od strane moje Tine ( kratki naputak – riječ je o mojoj majici ). Cijelu sam večer morao paradirati gradom sa takvom majicom, ali ju je košulja nekako uspješno pokrivala. Oko jedan sat smo se uputili u disko gdje se zabava nastavila. Malo na jednom podiju, malo na drugom podiju. Malo se razbacujemo ovdje, malo nas potom ima tamo….Meni uvijek najdraži techno flor ove je subote bio krcat. Nije se moglo disati tako da smo morali u par navrata izaći na kratko van da se udahne svježeg zraka. To su ujedno meni bili i jedni od dražih trenutaka te večeri. Tokom prvog izlaska, Zeko je uhvatio zezat neke dvije cure prodavajući im spiku kako sam ja reporter 24 sata i kako radimo prilog za nedjeljno izdanje tih istih novina o tome kakav je noćni život Siščana. Cure su nasjele, bar jedna, ali nisu htjele da ih se slika. U disku smo prodali istu spiku ali ovaj puta da slikamo za Večernji list. Cure su nasjele, ali ih ovaj puta ja nisam htio slikati. Pri drugom izlasku na zrak Zeko se uhvatio sprdati sa dva policajca koji su došli sa maricom ispred diska. Jednom je dao ime Radojko a drugom Ljubomir. Cijelo ih je vrijeme dozivao…Radojko….Ljubomir….Vidi dva druga obezbeđuju sigurnost u disku. Radili smo potom sinkronizaciju tako da se naša Tina smijala iz petnih žila. Samo sam čekao kada će nas opomenuti za tzv.narušavanje javnog reda i mira. Neki su lagano i zadrijemali dok smo sjedili na klupici ( vidi slike u prilogu ). Vratili smo se natrag na domaći flor ( ako se to može nazvati domaćim florom ako cijelo vrijeme trešte narodnjaci ). Nakon što smo skužili da je DJ počeo ponavljati pjesme „laganim“ korakom smo se uputili van i pravac doma. Ali smo ogladnjeli tako da smo otišli po burek, no u prvoj pekari ga nije bilo. Dok smo išli tako prema kolodvoru, naišli smo na neke dečke kako jedu burek. Odmah smo im htjeli ući u trag jer smo bili gladni kaj peseki. Otkrili su mjesto nabavke tog vrijednog prehrambenog proizvoda u rano jutro. Naoružani burecima i jogurtima uputili smo se na bus. Stigli smo točno na vrijeme jer nas je taman čekao na peronu za doma. U kuću sam kročio u 6 ujutro, pozdravio tatu na odlasku na posao, istuširao se te sjeo gledati TV. Oči su ipak bile teže, samo sam pao na stranu i zaspao kao klada. Dogovor je brzo pao, subota se ponavlja, što prije.



[ 4 KomentarA ][PrinT ][# ]


[srijeda][06.08.2008.]

Prijatelji stari tu ste….

Nekako mi je skroz na skroz čudno to što se u zadnje vrijeme toliko intenzivno družim sa kolegama iz srednje škole da me polako to i plaši. Čast izuzetcima s kojima se stalno čujem. Moram priznati kako sam nakon završene srednje škole bio i pomalo tužan što se rastajemo, no nakon svega par mjeseci čovjek shvati koliko je sretan što je dočekao da počne nastava na fakultetima da upozna nove ljude. Svi smo si mi dobri kada se vidimo na ulici, ili u prolazu a jedni iza drugih nastojimo što više zapapriti život raznim sočnim tračevima. Opet kažem, čast izuzetcima. Prošlo je tako i po dvije godine od kada nisam vidio ali ni čuo pojedince. Sa nekima se ni dan danas ne čujem jer iskreno niti nemam neku potrebu. Ali su me ipak nekako najviše razočarali oni ljudi s kojima sam kao cijelo vrijeme bio dobar a od njih nakon završene srednje škole ni traga ni glasa. Očito se prijateljstva brzo zaboravljaju u njihovom slučaju. Unatoč tome što sam redovito kao manijak slao poruke sa pitanjima uvijek istog sadržaja : ej bok kak si? Šta ima kod tebe? …..i slično. Prije bi dočekao odgovor od Svetoga oca nego od pojedinaca. Smetalo me takvo ponašanje nekih par mjeseci dok se nisam uklopio u danas za mene, pa mogu reći, jedno od dražih ekipa. Ta nova ekipa je sa faksa. I zadnjih par dana stalno ponavljam kako jedva čekam da počnu predavanja na fakultetu. Uglavnom nije tema ovog posta faks već staro dakle društvo. Sjedili na kavici tako moja draga Martina i ja. Veli ona hitno mi mora nešto ispričati i onda sam cijelu noć slušao o misterioznom Ivanu V. Ali on je tako…..ponavljala je cijelo vrijeme. Malo sam ju oponašao na što smo se oboje valjali od smijeha. I onda nam je kao i svaki puta na pamet pao stari razred. Meni je odmah na misao pao Zeko i Dado te ih odlučismo pozvati na kavu. Nula bodova. Jedan u Zagrebu drugi na moru. Nastavili mi priču dalje o Ivanu. Ali onda za par dana poziv od Zeke, ponovno se ugovara kava. Nikada nisam toliko visio na kavama kao proteklih mjesec dana vjerujte mi. Nedjelja je bila i očito ću pamtit taj dan jer je bio pun čudnih – zanimljivih događaja. Dogovorili se mi tako. Okupljanje u pola 7. U 18 sati se otvorio takav pljusak nad gradom ali nismo odustajali. Je da su neki pokisli i bili mokri do gole kože, ali srećom imao sam prijevoz. Ah šta ću kada sam fina guza. Tu smo opet svi kolektivno slušali o Ivanu V. ( moram te Tina cimati malo ). A onda moj kolega odluči nazvati pojedine da također dođu na kavu. Prvo su cure odbile kada su čule tko je još na kavu…u prijevodu mi, nas par osoba. Iskreno, nisam očekivao da će doći no eto čuda se očito događaju. Bilo mi je malo čudno sjediti u njihovom prisutnosti ali smo nekako ipak probili led što se tiče priče. Morao sam tu večer tješiti moju Tinu jer je bila u bedu radi onog mistera V. Tu sam večer prvi puta sjeo u taj čuveni kafić ACADEMIA gdje vam inače piju otmjena gospoda koji se kite perjem točnije novcem, znate one koji ga doma štancaju na tone. Tu smo malo pričali, popričali kada ono poziv….

SAOBRAĆAJKA

Tata zove prijateljicu što je sjedila s nama na kavi i kaže kako joj je netko udario u auto. Brže bolje svi krenosmo na mjesto očevida da vidimo o čemu je riječ jer smo znali da se naša Ane malo uspaničila zbog svog tate koji je „malo“ strog. Malo je blaga riječ. Tamo smo svi nahrlili kako bi vidjeli u čemu je riječ. Kada ono razbijen samo žmigavac, ali je ženska koja je napravila saobraćajnu pokupila je još tri auta. Jedan je bio totalka. Curi je ispao mobitel ispod sjedala i onda se dama sagnula i išla ga tražiti. Žene…..

KAVA SE NASTAVLJA …..

Nakon saobraćajne, nakon napisanog zapisnika te poslikane štete od strane ljubaznih policajaca, krenuli smo na drugo mjesto i na još jednu kavu. Umanjeni za jednog člana zabave nije nedostajalo. Taj jedan član je imao spojak iza reklame. Ha ha. Mi smo nastavili pričati u revijalnom tonu, valjati gluposti koje su dolazile od Zeke. Tom čovjeku treba podignuti spomenik za valjanje zajebancija. Prvak je u tome. Svi su nas čudno gledali koliko smo se smijali. Brzo se približila ponoć te smo krenuli lagano doma. Dogovor je bio da nas odveze Ane ( ona iz saobraćajne ), međutim lim se ispod blatobrana iskrivio te grebe gumu. Nismo mogli nikuda. Autobusi ne voze, vlakovi ne voze, jedina preostala mogućnost je bila odlazak doma pješice…..

GLEDATI STRAHU U OČI

Krenuli smo tako moja Tina i ja lagano pješice doma. Iako je njoj put bio osvijetljen do kuće meni je osvijetljeno bilo samo dio puta. Stigla ona tako za pet minuta doma a ja ni za ćošak zašao. Svjetla ima sve do nogometnog igrališta, od igrališta na dalje ništa. Prvi puta idem sam preko groblja pješice kući. Do sada sam uvijek išao sa nekim i nije me bilo strah, no ipak je druga stvar ići sam. Za svaki slučaj sam se naoružao kamenom. Zlu ne trebalo. Kada sam zašao u mrak gdje se nije mogao vidjeti ni prst pred nosom, otvorio sam oči ko somina, uši mi postali radari i reagirali su na svaki šum. Korak mi je bio brz, i pred sam željeznički most srce mi je počelo lupati kao ludo. Disanje mi se ubrzalo kao mahnito. Na mostu sam se jedva nekako smirio jer sam morao gledati dolje da kojim slučajem koja daska ne bi zafalila na mostu tako da ne padnem u rijeku. Još je ostao samo jedan dio puta koji sam morao proći što brže. Brdo podno same Crkve, nedaleko groblja. Grmlje s jedne i sa druge strane činilo je taj prolaz još strašnijim. U sebi sam rekao : „Dragi Bože samo da dođem do Crkve i sve će biti OK“. Ni malo mobitela sa svjetla mi nije pomoglo tako da sam uistinu morao ubrzati korak što više. Ugledavši siguran put do kuće, pao mi je ogroman kamen sa srca. Litre znoja su kapale sa mene, majica je postala mokra krpa. Rekao sam sam sebi, sada i nikada više. Toliki strah nisam još doživio.



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[utorak][29.07.2008.]

Ljetovanje ( epizoda 3. )

Već mi je lagano postajalo dosadno na moru jer praktički nisam imao više što raditi. Nagovorili me tako da počnem učiti igrati belu. Priznajem, sve ostale stvari znam kartati ali belu nikako. Pokušavala je mene moja Ljuba učiti ali nejde. Nisam se iskreno ni trudio da naučim. Ipak, dosada je sada prevagnula te sam pamtio pravila kao spužva vodu. Moram priznati kako sam za početnika igrao relativno dobro. Pošto smo ostali tu večer duže vani na terasi svjetlo je gorilo dakle cijelo vrijeme. Komarci su iskoristili svoju priliku te su se nakotili u sobama. Ono što najviše mrzim je kada mi usred noći zuji kraj uha. Mrzim to. Obavili jesu svoje. Noge su mi bile sve izgrižene. To sam jutro nabrojao 6 uboda komaraca. Odmah sam morao poduzeti neki očajnički potez u vidu kupovanja raznih preparata protiv te gamadi. Nakupovali smo se tako spirali te sprejeva kako bi se najbolje zaštitili. Priznajem kako su sve te naprave upalile. Dva dana prije puta završio sam sa čitanjem nove knjige od Nives Celzijus. Knjiga je odmah krenula drugom u ruke. Očekivao sam možda malo više od knjige no sa obzirom tko ju je napisao i dobra je. Subota je. Jedva sam čekao taj dan. Uvijek se ima onaj osjećaj, ajde još danas sutra se putuje doma. Nekako mi je već sve falilo. Pogotovo što sam se noć prije čuo sam ekipom. Nisam ja kriv što ovdje u blizini od tri kilometra nema vršnjaka niti pametnog čovjeka za razgovor. Iskoristio sam tu subotu da se dobrano iskupam u moru tako da nisam izlazio iz vode satima. Ritual je moje obitelji kako obavezno večer prije odlaska doma, svi zajedno odemo na večeru. Primijetio sam nešto jako zanimljivo. To su Nijemci koji pojedu salatu odmah nakon što im se donese na stol ne čekajući glavno jelo. Malo smiješno ne. Uglavnom tu sam večer pojeo odličan cordon blue. Cijena je 46 kuna. Dobijete krumpira tone, jedan ogroman cordon blue te salatu. Isplatilo se jer sam se iskreno najeo kao mala gica. Tu sam večer i ja napokon malo otišao do grada točnije do centra da vidim što ima novoga. Bio sam u pravu. Propustio nisam ništa jer je pola trgovina kao što sam i rekao zatvoreno. Morao sam nešto kupiti za svje doma. Našao sma prekrasne lopte od školjki. Odmah sam i sebi uzeo jednu jer izgledaju prekrasno. Gomila ljudi gužvala se uz rivu. Svaka treća obitelj vukla je za sobom i svog peseka. Užasno mrzim gužve. Htio sam stoga što brže obaviti kupnju par sitnica tako da možemo što prije doma. Ipak smo zastali uz rivu, jer se tu večer održavalo natjecanje u kuhanju brodeta. Malo smo ponjušili što se fino kuha no nismo se previše zadržavali trebalo je leći ranije kako bi bili spremni za sutrašnji put kući. Iduće jutro prije samog puta ponovno smo sjeli na kavicu te smo kupili što sve treba za put da budemo siti. Oko 11 sati krenuli smo. Pozorno smo slušali svaku radio postaju kako bismo čuli stanje na cestama kako kojim slučajem ne bi upali u neku veću gužvu. Već smo imali razrađen plan gdje ćemo sići sa autoceste na staru cestu kako bismo izbjegli kolone. Nije bilo potrebe sve do izlaska sa autoceste kod naplatnih postaja Lučko. Cijelo vrijeme govore kako nema gužve a ono tamo pravi krkljanac. Inače prije nikada nisam imao priliku vidjeti toliku gomilu automobila tako da je zapravo ovaj krkljanac bio i neki doživljaj. Pri povratku smo stali u Velikoj Gorici. Moja želja svaki puta kada idemo sa mora je da se pri dolasku u Sisak svrati do autopraonice HERC kako bi smo oprali auto. Jednostavno obožavam sjediti u autu dok vas sva ona mašinerija vuče kroz autopraonicu. Dok sam bio još mali, mislim da sam imao nekih 10 ili 11 godina, obožavao sam kako ona pjena pršće po autu. Tada sam znao vrištat od sreće dok se auto prao. Danas se te zgode dok peremo auto samo prepričavaju i uvijek se na njih ugodno nasmijemo. Pri ulasku u Sisak ovih sedam dana na moru nekako mi je prohujalo glavom i nekako mi je bilo opet teško vratiti se u staru rutinu. Do iduće godine tko zna, možda i promijenim mjesto godišnjeg odmora, ali, Medulin ću uvijek pamtiti kao jedan mali lijepi gradić. Tko zna, možda se ipak i vratim.



[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


[srijeda][23.07.2008.]

Ljetovanje ( epizoda 2. )

Osmijeh mi se pojavio na licu kada sam primijetio kako je na godišnjem i naš susjed Ivan koji ima vikendicu do nas. Nisam se ni vidio ni čuo sam njim već 4 godine. Ivan je inače Slovenac. Iako sam osobno alergičan na njih ovaj mi se Slovenac ipak nekako uvukao pod kožu. Ne znam zašto. Možda zato što mu je pokojna supruga Ana iz Hrvatske. Užasno me zanimalo kako je susjeda Ana umrla jer nisam imao nikako priliku da to saznam stoga sam jedva čekao da sjednemo na kavu i popričamo s njim. Umor je ipak bio veći od svega. Poslao sam svoje na kupanje dok sam ja ostao u vikendici, uzeo svoju jednu ležaljku te se razvalio i naravno uživao. Nikako se nisam mogao nagovoriti da odem malo do centra Medulina, pogotovo što mi mama veli kako nema apsolutno ništa novoga i kako je pola trgovina i zatvoreno. Stoga sam večeri odlučio provesti čitajući pokoju knjigu koju sam si ponesao ili pak kartajući. U posljednje sam se vrijeme dao nagovoriti da čitam knjige jer iskreno priznajem otkad imam toliko obaveza oko fakulteta nisam stigao pročitati niti jednu knjigu a da nije vezana za studiranje. Ponesao sam si „Knjigu o džungli“. Također sam se naoružao sam hrpom križaljki te naravno meni najomiljenijom razonodom a to je sudoku. Večer je brzo prošla jer nas je većina bila umorna. Ali sam jedva čekao jutro. Svake godine imamo ritual da svako jutro odlazimo u naš najomiljeniji kafić na jutarnju kavicu. Kafić u koji redovito idemo je „No1“. Krenuli mi tako u njegovu pravcu kada ono zatvoreno. Škicamo unutra ono ništa. Saznali smo koji dan kasnije kako je isti taj kafić zatvoren radi toga što su unutra kockali. Čovjek nikada ne bi rekao da se takvo što može dogoditi u tako mirnom kafiću u koji su svraćali ljudi na mirno druženje i na mirnu jutarnju kavu. Čuda se događaju. Morali smo brže bolje potražiti zamjenu tako da smo pronašli kafić malo niže koji je tik uz more. Pitam se kako taj kafić nismo prije otkrili jer je uistinu lijepo uređen a ni kava nije skupa. Kafić imena „Piccollo“ me oduševio. Uživao sam tako svaku jutro uz kavu i uz pročitane novine. Odmah smo kupili i razglednice kako prijatelji ne bi kojim slučajem bili zakinute za one tradicionalne lijepe i sunčane pozdrave iz mjesta xyz. Znate kako to već ide. Pribavili adrese, prikeljili markice i tutnuli u sandučiće. Bio je to i prvi dan kupanja. Hrabro sam odlučio malo nakvasiti svoje nogice. Govorili su kako je more hladno no nisam previše oklijevao te sam odmah skočio u more iz kojeg nisam izlazio dobrih sat vremena. To me i koštalo jer sam pocrvenio kao rak kako u licu tako i po ramenima. Proklinjao sam taj dan. Sve me užasno peklo unatoč tonama kreme koju sam nalickao na sebe. Iduće jutro smo ponovno visili na kavi. U 24 sata sam vidio kako je izašla ovaj tjedan toliko spominjana knjiga od Nives Celzijus. Otišao sam do obližnjeg kioska te sam ju kupio tako da ju pročitam da si malo ublažim dosadu pošto mi je još ostalo jako malo za pročitat one prvo spominjane knjige „Knjiga o džungli“. Dok smo ispijali jutarnju kavu pročitao sam predgovor napisan od strane Denisa Kuljiša. Zainteresirao me moram Vam priznati. No nije sada bitno to, bitne su bile moje opekotine koje sam zaradio od sunca. Drugi dan se nisam htio kupati da mi ne bude još gore. Dok sam tako sjedio na plaži, malo sam škicao i promatrao okolo. Dosta turista je bilo iz susjedne nam Slovenije, dosta je bilo i Nijemaca. Ipak sam se od srca uvijek nasmijao onim fejkerskim Nijemcima. Obično je tu riječ o obiteljima koji uljudno leže na plažama sa hrpom stvari. Ručnika deset komada, prijenosni hladnjak, tonama torbi i slično. I naravno neizostavno : minimalno dvoje djece. Lagano je šprehenzi dojč a kada malci naprave kakvu zajebanciju odmah se može čuti : „ De nemoj tamo ići vraćaj se vamo kad ti velim“. Nijemci tako postaju susjedni nam Bosanci. Ili još smješnija situacija. Vidite ogroman mercedes čije su registracije Njemačke kada bona spusti prozor a ono iz njega : „ Sarajevo Sarajevo, Herceg Bosno …..“ Mislim da ste svi shvatili poantu ovog dijela priče. Došavši doma, odmah sam krenuo pripremati kavu za mamu, susjeda Ivana i mene. Pozvali smo ga na kavu da ne bude sam u kući. Saznao sam kako mu je žena umrla. Šokiralo me malo jer je oboljela naglo. Susjeda Ana je umrla od leukemija. Gledao sam ga kako sa prikrivenom suzom u oku prepričava kako je umrla pre očima svoje kćeri u bolnici. Htio sam što prije promijeniti temu te sam bubnuo prvu koja mi je pala na pamet. Vjerujte mi, prvo što mi je palo na pamet bile su slovenske vinjete. Došli smo do zanimljivog zaključka. Njihova polugodišnja vinjeta košta 35 eurića, tj. Nekih 260 kuna. Napominjem za pola godine. Dok dakle naša mila nova autocesta do Splita i natrag do Zagreba stoji 360 kuna. Pitam se pitam što je isplativije. I mi onda digli drvlje i kamenje radi slovenskih vinjeta. Uglavnom. Vrijeme na plaži sam provodio čitajući i dalje knjigu. Također sam se naoružao sa tonama križaljki i sa sudokama. Primijetio sam kako većina ljudi na plaži upravo rješava sudoku. Svi smo bili malo smiješni dok smo ih rješavali. Mrštili smo se kada bi neku brojku krivo napisali. Često sam se nakon kupanja i sunčanja bacio na krempite u obližnjem restoranu na bazenu u hotelu. Krempita veličine nogometnog igrališta je za prste polizati. Uvijek sam ju sa guštom pojeo prije odlaska doma. Jedne večeri smo skoknuli na večeru jer se mami nije ništa dalo spremati. Naručio sam pohane lignje i vodu misleći kako će konobar kao i uvijek donesti vodu u ovećem bokalu sa hrpom leda. Nakon par minuta eto njega sa 1,5 bocom hladne vode. Mislio sam kako se čudo od vode ne naplaćuje no kada je šef došao naplatiti račun i kada sam vidio kako voda koju sam u trgovini mogao kupiti za svega 5 kuna, u restoranu košta vjerovali ili ne 24 kune. Kiselo sam se nasmijalo, pozdravio šefa misleći u sebi kako me više nikada neće vidjeti u svom restoranu. Cijelo sam vrijeme do povratka doma brundao na sav glas o toj vodi.



[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


[petak][18.07.2008.]

Ljetovanje ( epizoda 1. )

Sutra idemo na more. Bile su to riječi moje mile mame kada je najavila naš odlazak na more. Kao grom iz vedra neba, prihvatio sam ponudu te sam spakirao kofere. Znao sam kako idemo u Medulin. Bio sam sretan jer nisam u tom malom mjestu bio tri godine. Zanimalo me što ima novoga, da li se štogod izmijenilo. Nisam ovaj put htio nositi previše stvari jer ionako odlazimo na svega tjedan dana. Neki se ni toliko ne mogu priuštiti. Srećom, ostalo mi je nekih 1500 kuna na računu koje smo moja family i ja odlučili dakle spiksati na put. Jutro je svanulo i znao sam da nas čeka dugi put do Medulina koji traje obično pet sati, sa stajanjima i po šest sati. Krenuli smo oko osam sati ujutro u nadi da se izbjegnu veće gužve što smo i uspjeli jer od gužve ni g. Nisam baš bio pretjerano raspoložen ujutro prvenstveno što je rano. Inače spavam do nekih deset ili jedanaest sati kada nema faksa. Spremio sam što mi treba, fotoaparat obavezno, te sam noć prije napravio neku kompilaciju pjesama za cd da možemo uživati i starci i ja na putu. Krenusmo tako u našem malom puntiću. Sunce nas je pozdravljalo. Lagano ubacujem cd kada ono blank. Kaže moj tata kako bi u mom cd-u najviše uživali gluhi. Nešto sam krivo napravio tako da smo bili do mora osuđeni na radio stanice i neprekidno šaltanje jer nemaju sve odličan prijem na cijelom putu. Malo narodnog radija, malo otvorenog, malo radio rijeke, malo radio istre. Nastavili smo put našom autocestom kada se desi ono što moj mili tata najviše mrzi. Zalutali smo. Krivo skretanje i eto ti zla. Završili mi tako u centru Rijeke koja je krcata kao govno muha. Dreka sa tatine strane, preciznije bijes jer ne voli kada zaluta i nema onda pojma pronaći drugi put. Pedantan je moj tata. Obavezno prije svakog većeg putovanja dubiozno večer prije proučava karte gdje se putuje i pronalazi puteve do odredišnog mjesta. Mislio sam da pošto ljetujemo u Medulinu već šest godina da je izgubiti se za mog tatu jedan potpuno strani pojam. No događa se i najboljima. Tako smo dolutali do nekog skladišta. Morao sam smirivati situaciju jer sam uvijek ja smiren u takvim i sličnim situacijama. Izašao sam van te ljubazno pitao gospona u maloj kućici pravac za Pulu. Upamtio sve što kaže, te smo krenuli dalje. Trebalo nam je dobrih pola sata da se izvučemo iz te gužve i da dođemo na pravi put. Kao sunce poslije kiše, tako je nama svanula tabla za tunel Učku i za Pulu. Dalje smo znali te nije bilo nikakvih dodatnih problema do Medulina. Prvo stajanje je bilo rezervirano prije tunela Učke. Redovita je to naša postaja za odmor. Ove godine je bila krcata. Vežu me uvijek zanimljive anegdote za to odmaralište. Uvijek se nasmijem od srca kada čujem njihov govor. Jedne su tako godine na tome odmorištu bili učenici te su ugledali ljuljačku. Dok sam tako jeo burek u autu na prednjem sjedištu kada ono začujem : „ jao vidi ljulje, dođi der vamo. Vidi ljulje“. Em mi je burek poispadao iz ruke, em sam od smijeha zaslinio prednje staklo. Prepričava se ta situacija i dan danas. Uvijek imam tu neku fobiju od tunela jer se stalno priča o nesrećama u njima. Ono što me također strah u prometu je i pretjecanje. Uvijek nekako mislim da nećemo stići i kako će se desiti ono najgore. Na ulasku u Pulu jasno se moglo vidjeti kako su niknuli kao gljive poslije kiše još hrpa novih supermarketa te hrpa novih apartmana i poslovnih zgrada. Već me lagano hvatao umor tako da sam jedva čekao da dođemo do Medulina tako da se mogu baciti na spavanje.



[ 7 KomentarA ][PrinT ][# ]


[ponedjeljak][14.07.2008.]

Marketing

Planira moja mama već dobrih dva tjedna da ode po neke novce za Varaždin ali nikako da nađe vremena. Konačno se odlučila da odemo u četvrtak točnije 3.srpnja. Rekoh, ajde imam frendicu tamo sa faksa pa joj javim da sam u njezinu šoru pa da odemo na kavicu. Srećom bila je doma. Drugi moj posjet Varaždinu nakon deset godina. Davno je to bilo kada sam prvi puta kročio u jedan od meni najljepših kontinentalnih gradova. Mama je tako krenula svojim putem ja svojim. Mjesto sastanka : autobusni kolodvor u Varaždinu. Vrijeme sastanka : 9 sati i nešto sitno minuta. I točno kao da sam znao da će Goga biti lijena da dođe pješice od kuće, morao ju je dovesti tata. Ona je vodila na kavu ja sam plaćao. A šta ću kada sam džentlmen. Provozala me tako kroz kako oni zovu „Dućansku“. Sam naziv govori o čemu je riječ. Dućani sa jedne i sa druge strane. Na stotine. Pravi mali raj za one koji vole kupnju. Ili u prijevodu za ženski dio populacije ove kugle zemaljske. Smjestili smo se ugodno na varaždinski korzo. Malo mi je pokazala svoju srednju školu, fakultet informatike te čuveni kafić Majestic. Sjeli tako na kavicu kad ni pet ni šest kamere HRT-a oko nas. Nemreš im se sakriti. Zezali smo se tada na moj račun gdje je Goga rekla kako ni moj posjet Varaždinu ne može proći nezapaženo. Kavica, puno priče o odlasku na more, prisjećanja naših druženja u protekle dvije godine i vrijeme brzo proletilo. Mora sam nakon kratkog posjeta Varaždinu u Zagreb da se konačno upišem u treću godinu. Društvo je čekalo mjesto u redu pred referadom, potrebna papirologija je bila spremna samo smo čekali da se vrata otvore. Odlučio sam se tako za smjer marketing. Dvoumio sam se između menadžmenta i marketinga no nakon kratkog razgovora sa našim prijateljem Zokijem ipak je odluka prevagnula za marketing. Dok smo čekali pred referadom prepričavalo se dan prije kada su također bili upisi. Tolika je gužva bila, da su se svi htjeli što prije upisati u višu godinu prilikom čega je došlo do naguravanja. Bilo je i lakše ozlijeđenih. Naime od toliko naguravanja djevojka je jedna pala na pod te je doslovno bila pregažena u stampedu blesavih studenata koji su vjerojatno kulturu i odgoj ostavili doma da spava u krevetu. Danas je pak bila drugačija situacija. Lijepo su nas posjeli u dvoranu ( bez klima uređaja ), sa dvije živčane mlade dame ( koje vjerojatno nisu dobile noć prije ) i sa dva nadobudna momka ( koji su iskaljivali svoj bijes na nama pošto ne smiju na svojim ženama ). Srećom sjeli smo u treći red tako da smo brzo došli na red. Zadatak uspješno obavljen ( uz neke male prigovore ). Napokon sam došao i doma, u svoj klimatizirani mali dom. Sve obaveze su obavljene, sada mogu samo očekivati polazak u moj mili Medulin. Do idućeg posta narode pozdrav svima.



[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


[ponedjeljak][07.07.2008.]

Konačno

Image and video hosting by TinyPicLjudi moji drago došao je i taj dan. Svanuo je i meni taj dan. Znat da će sada MUM i JA bit ponosni na me jer su mi bezbroj puta držali fige za taj predmet ali je on riješen tek sada. Narode POLOŽIO SAM krvavu STATISTIKU. Iako je ovaj izlazak na ispit bio totalno neplaniran. Ipak, na savjet meni dragog prijatelja Heraka, otišao sam na ispitni rok bez ikakve pripreme za pismeni dio ispita bez ikakvog opterećenja. Primivši ispit u ruke, odmah sam se dao na posao. Rješavao sam naravno zadatke koje znam. Raspisao sam se kao manijak, jer poznavajući situaciju od prošli puta kada mi je falilo svega dva boda za prolaz nisam ništa prepuštao slučaju. No taman kada mi je ostao još jedan zadatak da ga bar započnem ( jer je za prolaz potrebno početi rješavati zadatak ) dođe pametna demosica i doslovce mi istrgne ispit iz ruke. Lagano sam već nazvao mile mi roditelje i rekao da pripreme dvije tisuće kuna jer ću statistiku rješavati preko ljetne škole. Nisam očekivao nikakve rezultate, nisam se nadao ni malo. Učio sam posve drugi predmet koji mi je ostao, kada u srijedu zove mene moja Kate i veli : „Prošli smo, imamo 2 iz pismenog“. Meni pao mrak na oči. Uopće nisam bio sretan jer nisam imao vremena da se nauči teorija za usmeni. Ništa, šta sada. Ostavio ovo što sam učio na stranu, uzeo teoriju statistiku u ruke i deri. Znoj se cijedi sa mene, doslovno već krv pišam od muke. Odlučio sam kako me živo boli briga, radim si šalabahter pa kud puklo da puklo. Došao dan usmenog, dobro se sjećam, i uvijek ću ga se sjećati, bio je petak. Zauzeo sam svoju najbolju poziciju ikada za ispit skroz do zida, dobio test u ruke i počeo pisati što sam znao. Taman kada sam htio nešto prepisati uhvati jednu curu i ni pet ni šest pošalje ju na disciplinsku toajest na komisiju ( kada se predmet polaže pred profesorima ). Brže bolje šalabahtere spremaj u džepove. Samo mi je preostala moja glava mala i sjećanje. Kraj. Postojala je neka mala nada i vjerovao sam da će biti sve u redu, bodrili me tako svi ali morali smo čekati još tri dana. Vikend mi tako bi upropašten jer sam grizao nokte i na rukama i na nogama od nervoze. Ali svanuo je i taj ponedjeljak koji ću dovijeka pamtiti. Dolazimo pred kabinet mile nam i drage profesorice. Čita tko je prošao kada eto mene na drugom mjestu. Pamtit ću te tri slatke riječi : „kolega prošli ste“. Sa velikim sam zadovoljstvom gledao kako mi upisuje milu i oku dragu mi dvojčicu. Rekao sam da ću fotokopirati taj dio indeksa i da ću si ga uramiti u mojoj sobi. Sada narode moj, sve četiri u zrak i napokon mirno ljeto.



[ 2 KomentarA ][PrinT ][# ]


[četvrtak][03.07.2008.]

Veseli rođendan

Tek sam sada pronašao malo vremena da se napiše koja pametna riječ. Koja pametna o još jednom veselom rođendanu. Mog frenda Ribu prati neki peh. Svake godine na njegov čuveni rođendan pada kiša. Tako je bilo nažalost i ove godine. No kiša nas nije omela da se okupimo u povećem broju i da se društvo malo opusti. Veseli, kakvi po prirodi svi i jesmo, malo nam je trebalo da se napravi dobar štimung. Smijeh, cuga ali…. Ove je godine izostala pjesma. Možda zato što smo stariji pa da se ne brukamo. Ipak trebamo biti dobar primjer mladima ne. U svakom slučaju izgleda da se najviše opustio naš slavljenik. I to sa razlogom, jer ne slavi se svaki dan „17“ ( pod debelim navodnicima ). U stilu nekih celebritiya kasnio sam na rođendan jer sam išao po prvi puta na naš viteški turnir ( pogledaj koji post niže ). Već na samom početku primijetio sam kako je ekipa bila opuštena. Cuge je bilo u izobilju. Počeli smo tako nazdravljati, redali su se bambusi, redala se juice votka ( ženski dio okupljenih ju je konzumirao u većim količinama ). Dok se većina skrivala pred fotoaparatom, objektiv je ipak zabilježio sve važnije scene i situacije. No naravno zamoljen od strane nazočnih, ( jebate šta sam ozbiljan ), samo ću neke tako objaviti ( vidi kraj posta ). Ostatak slika neka ostane dio jedne naše male arhive. Neka ostanu nama za uspomenu da se mi imamo će mu smijati za nekih tamo desetak godina. Nakon proslave i opijanja kod čuvene sisačke gimnazije, uputila se gomila tako u disko. Jedan i jedini. Zabava se naravno nastavila u još veselijem tonu. No već nas je negdje oko pet sati počela napuštati energija. Jednoglasnom odlukom : idemo doma. Bus se čeka, zezamo našu Ivonu kako je ispala na nekim slikama koje eto neću objaviti da se ne bi naljutila. Ivona ako čitaš ovo znaš da si mi draga. Ha ha. Nastojao sam ostati trijezan kako bih mogao promatrati ostale dok su pijani. Kako bih im se mogao smijati. Drapao sam se od smijeha dosta ljudi. No neću ih sada navoditi kako se ne bi našli povrijeđeni. Obećanje ispunjeno. Izabrao sam neke od slika koje opet ne odaju mnogo o našem stanju te večeri. Nadam se kako se slavljenik ipak neće ljutiti jer tko čita ovaj blog uopće, samo nekih 500 ljudi mjesečno. Ništa strašno.



[ 2 KomentarA ][PrinT ][# ]


[srijeda][18.06.2008.]

SRETAN 2.ROĐENDAN

Free Image Hosting at www.ImageShack.usTeškom mukom ali uspješno. Dogurao sam tako do drugog rođendana. Prošlo je točno dvije godine od mog prvog posta ( a sjećam se kao da je bilo jučer kada sam utipkavao prve riječi na tadašnjoj staroj krami od računala ). Danas više nema te stare krame ( moramo se malo modernizirati ). Da kojim slučajem ne bi zaostajao za svijetom i tehnologijom. Danas tako koristim vrsnu tehnologiju 21.stoljeća to jest laptop ( koji se nedavno pokvario – riknula mu baterija – toliko o tehnologiji 21.stoljeća ). Sjećam se prvog posta. Tada sam pisao o svom maturalnom putovanju i o svemu što nam se dogodilo u Španjolskoj. A danas sam kako bi se ono reklo, malo ozbiljniji, stariji i zreliji. Kako i ne bi nakon

240 postova, i nakon više od 400 vaših komentara.
No ono na što sam ipak nekako najviše ponosan i zbog čega sam jako sretan je broj posjeta na blogu.
Do sada nešto više od 13 500 vaših klikova na ovu stranicu.
Moj je iskreno cilj bio da do drugog rođendana bude maksimalno 12 000 posjeta no eto iznenadili ste me iskreno. Pisalo se tu o mnogo čemu, o mnogim priredbama na kojima sam bio. Prepričavali su se brojni koncerti na kojima sam se ludo zabavio. Pisalo se o svemu što me mučilo u životu, što me nervira u svijetu u kojem živimo svi zajedno. Pisalo se tako i o prvim mojim studentskim danima, a gledajte me sada, veliki dečko koji će sada treću godinu studija poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. No nekako se najviše ponosim na post koji je vezan za noć koja je provedena na zagrebačkom glavnom kolodvoru koju ću dovijeka pamtiti. U zadnje vrijeme sve sam slabije pisao postove. Iskreno, nemam toliko više ni vremena kao nekada a Boga mi nemam niti inspiracije za postove tako da ponekad na njih morate čekati i po mjesec dana. Ah velikog li razočarenja i tuge. Dosta se toga i izmijenilo u posljednjih dvije godine. Od brojnih dizajneva, preko brojnih bokseva koji su bili sa strane te hrpe slika koje su se izmjenjivale na blogu.
Blog je promijenio i svoje ime par puta
. U početku je to bio mariosk.blog.hr, nakon čega sam ga promijenio na studiosus.blog.hr. Za sve one koji nisu učili latinski u srednjoj školici studiosus na latinskom znači student. Nisam ni ja učio latinski ali sam nekako htio originalno ime za blog tako da sam uzeo rječnik stranih riječi u ruke i bacio se na traženje. Otvarao sam nasumce neke stranice i tako je ispalo studiosus. No ja se iskreno nadam kako će do iduće godine ( ako budem još i pisao – ako se ne pojavi neko novo mjesto za iživljavanje svojih mišljenja ) biti preko 25 000 vaših posjeta. Svi me pitaju kako ti se da stalno pisati, daj dođi nama na facebook. Moj je odgovor uvijek isti.
Dok ima čitatelja na blogu, ja se ne mičem sa blog.hr-a.
Ali i iskreno facebook mi uopće ne izgleda baš nešto fensi šmensi za mene i nekako mi izgleda pre komplicirano. Kao da isto tako ne mogu naći prijatelje na blogu.hr. Za kraj, hvala svim mojim vjernim čitateljima na čitanju i na ostavljenim komentarima i iskreno se nadam da ću vas hvaliti opet za godinu dana kada će vas biti više. I nadam se da ću dospjeti tamo na glavnu stranicu blog.hr-a gdje će pisati cool blog. Ha ha. Možda tražim previše za drugi rođendan. A što bi tek tražio za peti, desti rođendan. Ajme bojim se i pomisliti. HVALA VAM i do idućeg posta, pozdrav narode.



[ 8 KomentarA ][PrinT ][# ]


[nedjelja][15.06.2008.]

Sisački viteški turnir

I ove se godine, i to šesti put za redom, održao Sisački viteški turnir. Organizatori turnira su bili Grad Sisak te Turistička zajednica grada Siska te pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma i samog ministra turizma. U sjećanje na veliku pobjedu nad turskom silom i u slavu svih hrvatskih vitezova, i ove je godine organiziran turnir pod zidinama Staroga grada u dva dana. Tako se 13.lipnja odvijalo prednatjecanje vitezova te konjičko natjecanje za 8 finalista Sisačkog viteškog turnira dok je u subotu 14.lipnja bilo veliko finale. U 11 sati je počeo mimohod sudionika Sisačkog viteškog turnira kroz grad Sisak, dok su u 18 sati mali vitezovi našega grada mogli odmjeriti snage. Veliko finale cijelog ovog projekta, koji se smatra jednom od većih kulturno-turističkih manifestacija na području Hrvatske te je sa povodom uvrštena među 5 najboljih destinacija u natjecanju za Europsku destinaciju izvrsnosti, započeo je u 21 sat. Iako vrijeme ni ove godine nije bilo sklono posjetiteljima, kiša nas nije omela da se okupimo u uistinu velikom broju ( cca 1000 posjetitelja ). Još niti jedanput nisam bio na turniru jer su se uvijek omele neke obaveze ali sam ove godine čvrsto odlučio ne propustiti ovu manifestaciju o kojoj se danima nakon nje prepričavaju brojni doživljaji. Do sisačkoga Staroga grada mogli ste doći na dva načina : brodom „Juran i Sofija“ koji je vozio besplatno od Velikog kaptola, ili sa našim već dobro prepoznatljivim vlakom „Bajkićem“ za 5 kuna. Sam ulaz na turnir je besplatan, što je još veći poticaj da se otplovi u prošlost i da se vidi kako je to nekada bilo. Naoružani kišobranima mi smo krenuli pješice i bio sam jako nestrpljiv. Image and video hosting by TinyPic
Na samom ulasku u Stari grad mogli su se vidjeti štandovi obrtnika koji su bili obučeni u stare opravice kako bi sve izgledalo što realnije i stvarnije tom 16.stoljeću. Kovači, klesari, pekari svi su imali svoj štand. Osjećao sam se kao malo dijete vjerujte mi. Odmah sam bacio pogled na vitešku arenu koja je izgledala ogromno. Poziciju smo zauzeli te smo samo mogli čekati da turnir počne. Uzbuđenje u zraku nije kvarila kiša koja je neprestano padala. Krenula je povorka sa bubnjevima a nakon njih uslijedili su svi sudionici turnira : štitonoše, vitezovi, alkari te gosti iz Mađarske – Udruga Magor Hagyomanyorzo ljasztgyesulet. Puk je pozdravio voditelj turnira ( naš legendarni Cezar ) te zamolio od članova poglavara dopust za početak turnira nakon čega je održana minuta šutnje za sve branitelje čijom su prigodom pušteni crveno-bijelo-plavi baloni u zrak. Prvo je počelo natjecanje štitonoša u dvije kategorije : spretnost – tko prvi dođe do zastave a pritom mora preskočiti ogradu, preći most te se popeti na toranj; snaga – borba na mostovima. Vitezovi su imali priliku okušati svoju snagu u četiri discipline. Ukupno je bilo osam vitezova : narančasti, ljubičast, plavi, tirkizni, crveni, smeđi, sivi, zeleni. Svaki od njih se borio za zlatni mač sisačkog gradonačelnika te za naklonost svoje snaše. Pobjedu je zasluženo sa 21 bodom odnio tirkizni vitez. Turnir je zatvoren velikim vatrometom koji je oduševio mnoge. Dva sata bijega u prošlost nešto je što se ovako riječima ne može opisati, takvo što se treba doživjeti i vidjeti. Sljedeći susret zakazan je za godinu dana kada ste naravno svi pozvani i kada ste naravno svi dobro došli. Samo da nas iduće godine posluži vrijeme kako bi ugođaj bio još bolji. Kakav bi ja bio da nisam sve to lijepo poslikao samo za Vas, nadam se da će vam se slike svidjeti. Uživajte i otputujte na kratko u daleku prošlost.





[ 2 KomentarA ][PrinT ][# ]


[subota][14.06.2008.]

Ponosno je biti Hrvat

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Da li je itko ovih dana pomislio na račune i na brojna poskupljenja? Ja osobno nisam. Dali se netko ovih dana sjetio gomile dugova u kojima jesmo? Ja nisam. Da li se itko ovih dana zapitao kako ću sutra na posao kada je benzin toliko skup? Ja nisam ( jer se ne vozim autom ha ha ha ). Svi znamo zašto je to tako. Zato što svačije srce ovih mjesec dana kuca za jedno, za pobjedu naših u svakoj odigranoj utakmici. Cijela se Hrvatska ponovno pretvorila u milijune i milijune kockica. Sloga i velika ljubav je zavladala našom zemljom. Kockica sim, kockica tam, zastavice sim, zastavice tam. Sve su to trenutci u kojima je svatko ponosan što je Hrvat, trenutak u kojem se nitko ne mrzi već se cijela Hrvatska ujedini u jedno. Trenutak u kome smo svi složni bez obzira na spol, dob, vjeru i nacionalnost. Kada svi navijamo, kada svi psujemo sa istim žarom kada fulamo gol…… Svaka pobjeda naših vatrenih znači nam mnogo ( kao i njima naravno ). No ne povezuje nas samo nogomet, povezuju nas i svi ostali sportovi kada navijamo svi složno, i kada bodrimo svi složno sve naše sportaše, od nekada Janice Kostelić, preko sadašnjih naših rukometaša, vaterpolista, nogometaša i da ne izostavim još koji značajniji sport u kojem je potrebno velikodušno i gromoglasno navijanje. Svaka pobjeda, svaka osvojena medalja čine nas još ponosnijima. I kada se šetaš tako nekom državom iz EU treba hodati uzdignute glave, treba parati oblake nosom da se vidi da smo iz Hrvatske, da se vidi da smo Europski prvaci, da se vidi da smo Svjetski prvaci u bilo čemu. Mala smo zemlja ( toga smo svjesni ), ali smo ponosni na nju ( što je uopće i imamo i što su se naši najmiliji ponosno izborili za nju unatoč što nas sada svi prcaju u zdrav mozak gdje nam pokušavaju utupiti u naše glave kako smo se sami napali i kako je rat bio samo san….ostatak znate uostalom i sami ). Ima nas četiri milijuna, svi će reći vidi koliko ih je malo, ali ljudi moji kada se mi udružimo i kada postanemo kao jedno, kada dišemo kao jedno, ima nas kao deset milijuna i nitko nas ne može i nikada neće nadmašiti, jer to smo jednostavno mi, HRVATI. I šta će nama onda sve te EU, svi ti NATO-i, sve te nekakve organizacije kada smo sami sebi dovoljni. Mene sada kao mladu osobu zanima, što će biti kada cijeli ovaj nogometni cirkus prestane, kada zatvori svoja vrata, treba se vratiti onda u stvarnost. Treba se pomiriti sa sudbinom i priznati kako nije sve baš blistavo kako nam se i činilo u ovih mjesec dana. Ali do nekih sljedećih utakmica će se preživjeti, kada će ponovno sve krenuti ispočetka. Mene također zanima, zašto smo samo složni kada se događaju ovako neki sportski uspjesi? Zašto tako idealno ne bi moglo biti svaki dan, zašto tako složni ne bi bili svaki dan?



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[subota][17.05.2008.]

Sisački sajam cvijeća

Image and video hosting by TinyPic
Već sedmu godinu za redom u Sisku se održava već dobro poznati Sajam cvijeća. Na gredicama gradskog perivoja šetališta Vladimira Nazora postavljeno je preko stotinjak štandova raznih udruga, cvijećara, vrtlara, obrtnika .... Organizator ovog sajma je Udruga cvjećara i hortikulturista "Iris Siscia" dok je suorganizator Grad Sisak i Turistička zajednica grada Siska. Tako se sisačka manifestacija u znaku glavne teme Radost u ljepoti življenja uvrstila u godišnji kalendar najznačajnijih strukovnih priredbi. Svi ste naravno pozvani da dođete i uživate u prekrasnim bojama na našoj šetnici. Imate vremena jer sajam traje do 18.svibnja do 21 sat. Tako danas u subotu 17.svibnja imate priliku uživati u koncertu u koncertnom paviljonu. Koncert pod nazivom "Glazba povezuje narode" predstavit će tako tamburaške orkestre, pjevačke skupine iz Ukrajine i Češke. U nedjelju imate priliku uživati od 16 sati u prezentaciji vozila Old timer cluba, dok je u 18 sati najavljen koncert Pop rock škole. Svakako ste dobrodošli.
Image and video hosting by TinyPic
Poznati simbol grada Siska, sisački Stari most od cvijeća kojeg je napravila udruga cvjećara i hortikulurista "Iris Siscia".
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic




[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


Studentski četvrtak

Tek sam sada na drugoj godini počeo osjećati te čari studentskog života. Do sada sam samo slušao o njemu, ali sada ga i živim. Onako, punim plućima kako i treba. Mogli ste o tome čitati i prije kako provodim četvrtke u okolnim birtijama na pivi i biljaru. Ovaj sam tjedan odlučio malo to i dokumentirati tj.zabilježiti fotoaparatom unatoč tome što je baterija u njemu bila doslovno prazna, no eto izrodilo se nekoliko slika. Odlučih podijeliti te iste s vama. Naravno, nakon napornog tjedna koji je iza nas, ritual je postao da se odlazi do obližnje birtije na već spomenutu pivu i biljar. Ovaj smo tjedan imali pojačanje u liku i djelu Jelene i Ivana. Nakon odslušanog predavanja, iskoristili smo sat vremena da se malo posunčamo na klupi pred fakultetom, inače mjesto koje zovemo naš mali gaj iliti parkić. Lijepo smo se nariktali, okrenuli prema suncu i lagano upijali njegove zrake u nadi da ćemo dobiti koju nijansu. Tako smo se malo upustili u razgovor o našim milim obiteljima i kakve su one zapravo. Prošlo je brzo tako tih sat vremena te smo morali nazad na još jedno predavanje ali bio sam sretan jer je to bilo predavanje naše Sanjice. Asistentica je prvo mlada, jako je krhka i tako blaga pogleda. Kako bi Ivana rekla, najrađe bi joj došli, lagano je zagrlili i rekli joj : „bit će sve u redu“. Brzo je prošlo te smo se uputili odmah u restoran na zajednički ručan. Nakon obilnog ručka i podosta smijeha na račun našeg kolege Horvata bili smo spremni za još jedan zanimljiv četvrtak. Tanjuri tako bijaše prazni, naši trbusi puni, kovanice od pet kuna spremne, biljarski stol nas je čekao. Podijelili smo se u ekipe. Glavni sastav ekipe 1 činili su : Ivana aka Zagorka i Mario bez aka ( još nemam nekog nadimka ). Sastav ekipe 2 činili su : Herak i Horvat, obojica imena Mario. Povedosomo tako Ivana i ja sa jedan nula a nakon što sam ja uzeo kratku pauzu moju poziciju je preuzeo Ivan aka Hrc ( dugačko objašnjenje a mislim da to ipak treba ostati naše interna fora ). Konačni rezultat je dva naprema dva. Sjedio sam tako malo sa Gogi te smo komentirali sve prisutne. Dok smo lagano ispijali pivicu, točnije jedino smo se Ivana i ja odlučili na ispijanje pive, tako da smo ispali kroneri. No nema veze, ne bunim se. Ostatak je ispijao sokiće i kavice pretvarajući se da su fino društvo. Moš si mislit. :-) Četiri su partije odigrane, kratki odmor je završio te nas je čekali još jedno predavanje kod naše drage Marije iz gospodarstva Hrvatske. U svakom slučaju, jedva se čeka iduća takva prigoda, pošto nas do kraja dijeli svega 11 radnih dana a onda krv, suze i znoj za polaganje preostalih ispita.



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[nedjelja][11.05.2008.]

Biljin rođendan

Rijetki su uistinu trenutci kada se okupi onako starija ekipa. Kada kažem starija tada mislim na prijatelje iz osnovnjaka. Iako se to društvo iz godine u godinu smanjuje i na kraju to društvo čini svega nekoliko meni dragih ljudi. Ali i ta mala grupa kada se sastaje i okuplja ima neke svoje čari, i kažem da je puno bolje kada se tako mala ekipa okupi jer onda uistinu pričamo o svemu. Tako je bilo i jučer. Meni moja draga prijateljica Biljana slavila je svoj rođendan. Nećemo govoriti koji, znate kako se ono veli, žene se za godine ne pita. Opisati moju Biljanu u par riječi je vrlo jednostavno : vesela, nasmijana, uvijek spremna pomoći, društvena osoba. Jučer smo tako baš razglabali kako se poznajemo pa eto već punih 15 godina. Prijateljstvo koje nikada ne želim izgubiti, ne samo s njom, nego sa još par ljudi iz osnovne. Prvi smo došli mi, tj.Tihana i ja. Naša se Bilja još pripremala nije tako da smo se mi zavalili u garnituru i popričali malo s njezinim momkom. Dala nam je neku zelenu votku od jabuke koja je imala toliko bljutav okus da ju nisam mogao ni mililitar popiti. Potom je došla još jedna kolegica iz osnovne škole, naša Ivona. Bacili smo se svi na nazdravljanje i ispijanje bambusa. Nazdravismo tako svemu što nam je palo na pamet. Većina se ekipe rano pokupila doma, neki su otišli u grad, neki doma kao moraju se rano ustati te su tako ostali kod Bilje samo oni najvjerniji. Dok su tako narodnjaci svirali u pozadini ( pošto naša Bilja isključivo to i sluša ), nije nam smetala, nego smo jedva čekali da zasvira Aspirin ili Zidovi da možemo zapjevati. Pucali smo cijelo vrijeme na čips od paprike tako da je upravo taj čips išao kao lud. Pojeli smo negdje tri vrećice, Bilja je samo punila zdjelu. No svi su čekali jedno, a to je bila torta. Specijalitet večeri. Tortu je Biljana sama radila ( vjerujemo joj na riječ ). Tortu možete vidjeti na slikama ali dozvolite mi samo da opišem od čega je. Iako smo mi cijelo vrijeme tupili da je riječ o pudingu, ona je pak uporno govorila da nije puding. Tu smo se kačili deset minuta. Uglavnom, torta se pojela dok ste rekli keks. Kako i ne bi kada je bila od čokolade. Jedna od boljih torti koje sam jeo u posljednje vrijeme. Torta za pet. Već oko 23 sata ostalo nas je svega četvero. Bilja i njezin dečko te Tihana i moja sočna malenkost. Ostali smo do 2 sata ujutro pričajući o svemu i svačemu. Ugodna atmosfera pomiješana sa malo alkohola učinila je i ovaj rođendan jednim od meni dražih. Nekako u zadnje vrijeme više volim provest subotu u tako ugodnom društvu kod nekoga doma nego izlaziti vanka i gurati se među gomilom dječurlije. Uistinu više ne vidim smisla u tome. Možda je to nekako povezano sa godinama. Mislim nemam ja sada pedeset godina, ali ono postaješ malo ozbiljniji kada je sve ti u pitanju. U svakom slučaju hvala našoj Bilji na dobrom provodu i iskreno se nadam da neću morati čekati godinu dana pa da se opet tako okupimo.



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[subota][03.05.2008.]

Severina u Sisku

Oblačno vrijeme i mogućnost kiše, prkosilo je ovogodišnjoj proslavi praznika rada. Prije samoga koncerta, nebo se razvedrilo, zvijezde su govorile kako će nas lijepo vrijeme tokom prohladne noći služiti. Prošlo je točno pola godine od Severininog posljednjeg koncerta u Sisku. Tada je pjevala povodom stogodišnjice nogometnog kluba „SEGESTA“. Ovaj puta je pjevala povodom praznika rada. Koncert je bio održan na prostoru ispred sisačkog Starog grada. Nakon što su Slavonske lole dobro zagrijale siščanke i siščane, došao je red da nastupi ona, uistinu jedna i jedina, Seve nacionale. Svi su bili nestrpljivi. U tim trenutcima iščekivanja, teško je bilo pronaći mjesto u prvom redu. Tako se okupilo oko 20 000 ljudi koji su došli uživati u starih Severininim hitovima. Među njima smo bili moja prijateljica Martina i ja. Počela je sa svojim standardnim repertoarom : „Tvoja prva djevojka“, „Dodirni mi koljena“, „Tako je to“…. Tokom izvedbe „Pogled ispod obrva“, od strane publike je zamoljena da na pozornici dočara spot za istoimenu pjesmu gdje je posudila pokoju cigaru te ju junački zapalila, iako ne puši cigarete, te u svom stilu otpjevala pjesmu. Većinu pjesama nije trebala pjevati, jer su to upravo siščani činili umjesto nje. Neki su joj se pridružili na pozornici te otplesali koji ples za koji su bili nagrađeni sa pokojom pusom. Pjesma „Prijateljice“ podigla je sve na noge, skakalo se, pjevalo se iz petnih žila. Tijekom koncerta na pozornicu su dolazile poruke na papirićima kao npr. : „ Ima mnogo zvijezda, ali ti si najsjajnija.“, „Siščani te vole, ali ja te obožavam“… Žalila je što nije mogla izvesti nove pjesme sa nadolazećeg albuma „Zdravo Marijo“ koji izlazi 19.svibnja, jer kako kaže, još se nisu dovoljno pripremili ali je obećala da će na idućem koncertu u Sisku, sigurno biti spremna sa bendom. Tijekom koncerta, primila je u naručje malu bebu, na što se doslovno raznježila te poželjela biti majka jednoga dana govoreći kako joj beba dobro stoji, te u svom stilu prisutnim fotografima rekla da ju slikaju te da napišu u novinama kako je postala majka, a da pritom nikada nije bila trudna. Beba je u Sevinim rukama bila mirna kao bubica, dok se nije vratila u naručje majke, pri čemu je odmah počela plakati, što govori kako će naša Seve biti jednoga dana dobra majka. „Djevojka sa sela“ kao i izvedba pjesme „Tešanj“ dodatno je podgrijalo atmosferu te natjeralo ljude na ovacije. Svi su pak čekali da otpjeva svoju jednu i jedinstvenu „Moju štiklu“, za koju je, kako kaže, inspiraciju tražila u domaćim Hrvatskim pjesmama kao što su „Lepe ti je, lepe ti je“ i slične, koje smo i zapjevali. Iako smo bili zakinuti za hitove sa prošloga albuma „Severgreen“, ipak, atmosfera je i sa izvedbom starih hitova bila na visokom nivou. Koncert je tako trajao više od dva sata, jer kako kaže, nikada nije toliko uživala na koncertu kao ovaj puta u Sisku. Severina je svoj koncert završila sa pjesmom „Virujen u te“ što joj je navuklo pokoju suzu iz oka kao i kod mnogobrojne publike. Podrhtavanje glasa samo nam je dalo do znanja kako je Sisak ispunio očekivanja Severine koje će teško koji grad moći nadmašiti. Sa brojnim porukama na papirićima, sa velikim osmijehom na licu Severina, te sa pokojom suzom radosnicom, oprostila se do nekog idućeg koncerta od svoje vjerne publike.



OVIM SE PUTEM ZAHVALJUJEM tinolovka.blog.hr NA USTUPLJENIM SLIKAMA.



[ 3 KomentarA ][PrinT ][# ]


Aljkavost Hrvatskih željeznica

Image and video hosting by TinyPicJutro je uistinu počelo ne baš bajno, sve sam nekako stizao na knap i jedva sam stigao na onaj vlak koji kreće u 6.20. Oblačno, sve je upućivalo na kišu koja se spremala pasti svaki tren. Nekako se pokušavala razbiti ta monotonija u vlaku kroz razgovor i šalu. Došli smo do Lekenika gdje je vlak stao. Čekali smo pola sata. Nitko nam ništa nije govorio. Nismo ništa naslućivali, dok nije došla ekipa hitne pomoći. U prolazu nam je kondukter napomenuo kako se dogodila nesreća. Brzi vlak koji je išao prije našega, naletio je na stariju osobu. Točnije, NN ( nepoznata osoba ) bacila se pod vlak. Tako dok sam čekao potvrdu od kolovođe da ću kasniti na faks, čuo sam njegov razgovor sa šefom. NN ( nepoznata osoba ) je jednostavno istrčala iz šume pod brzi vlak. Vlak ga je od velike brzine doslovno pregazio do neprepoznatljivosti. Većina je putnika odlučila do Zagreba autobusima ili osobnim automobilima. Mi ostali putnici, točnije školarci i studenti čekali smo autobuse koji su trebali doći. Tu smo čekali još sat vremena. Nervoza je postajala sve veća kod starijih putnika, koji su cijelo vrijeme komentirali zašto se baš tako rano ujutro NN bacio pod vlak ( kao da netko bira trenutak kad će se ubiti ). Neki su tako zbijali i šale, kao npr. : „Što radi čovjek ujutro u 6 sati u šumi ?!?! – čeka vlak.“. Ono što je mene malo zasmetalo je činjenica kako se nesreća dogodila u 6.15, točnije kada mi još nismo ni krenuli iz Siska. Do tada su nas autobusi komotno mogli čekati u Lekeniku, te su nas mogli odvesti do Turopolja. Ovako smo autobuse čekali dodatnih sat vremena. Još su se prepirali od kuda će poslati autobuse, da li iz Siska ili iz Zagreba. Aljkavost Hrvatskih željeznica je sve više prisutna. Dan prije te nesreće, dogodio se kvar na vlaku koji je također mogao završiti kobno. Naime, na vlaku koji je vozio na relaciji Zagreb – Sisak, zapalile su se kočnice. Image and video hosting by TinyPicVlak je prema izjavama putnika jedva stao u Velikoj Gorici, pri čemu je strojovođa počeo mahnito gasiti kočnice dok je dim ulazio u vlak. Putnici su pak mahnito trčali van kako bi došli do zraka. Ono što je najinteresantnije u cijeloj ovoj priči, je ponovno prepirka oko toga, da li treba poslati novu garnituru vlaka da preveze putnike do Siska, ili će se putnici nastaviti voziti sa „gorućim“ vlakom do Siska. Takva nedoumica trajala je pola sata, što je naravno razljutilo putnike. Čemu tolika dvojba – pitali su se mnogi. Da Vas samo podsjetim na priču od prošle godine o kojoj sam također pisao na svom blogu koja također potvrđuje ogromnu aljkavost i neorganiziranost Hrvatskih željeznica. Putovanje od Siska do Zagreba trajalo je vjerovali ili ne 4 sata. Krenuo sam vlakom u 10.20. Vlak je stao u Gredi ( dvije stanice od Siska ) gdje mu je crkao akumulator i nije mogao dalje. Tako smo stajali cijelo vrijeme da bi netko i riječi rekao. Neki su se žurili na posao, neki na faks a neki na kolokvij. Hrpa ljutnje, hrpa frustracija spojila se sa vrućinom što je dodatno pogoršalo stvar što je rezultiralo deranjem gospođe koja je pitala čemu toliko stojimo. Dali oni nama objašnjenje, i kažu da čekamo lokomotivu koja dolazi za nekih sat i pol. Došla ajde i lokomotiva a sada još veća parodija, lokomotiva se nemre prikopčat za vlak kako bi ga vukao. Srećom naišao je novi vlak iz Siska, tako da smo praktički dodatnih sat vremena još stajali u vlaku do Zagreba. Mislim da više riječi vezane za HŽ nisu potrebne da ovaj tekst govori sve o njima i o njihovom poslu.



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[subota][19.04.2008.]

Nova vremena

Prošlo je dakle dosta dugo od mjeseca ožujka, točnije nisam se eto javio pa skoro punih mjesec dana. Znaju oni studenti kako je to kada zagusti pa kada se nakupi preko nekoliko kolokvija. Tako sam eto imao do sada dakle tri kolokvija. Nakon mukotrpnog rada i učenja rezultati će nadam se biti vidljivi. Prema mome mišljenju očekuju se jako dobri rezultati. Ono što me ipak nije pošlo za rukom je ta već pomalo čudnovata znanstvena disciplina za mene zvana statistika. Ni iz četvrtoga pokušaja nažalost nisam uspio. Ovaj puta mi je falilo samo dva boda. Iako nisu bili previše draželjubljivi u poklanjanju kojeg boda ili malog progledavanja kroz prste. Tako je jednoj mojoj kolegici falilo svega jedan bod, na što je asistent rekao kako je sve to dio procedure koji mora poštovati tako da ne može dati niti jedan bod više. I dok ga je cura doslovno preklinjala na koljenima za prolaz on je samo sa smiješkom odmahivao rukom govoreći kako ništa ne može napraviti. Bilo je tako na uvidu u ispit i suza i smijeha jer pojedinci radi svoje brzopletosti posve su zaboravili oduzimati. Iako se nisam iskreno htio bedirati taj dan sa tim negativnim rezultatima, tu je bilo moje odlično društvo na faksu koje me je ipak donekle oraspoložilo. Moramo se pohvaliti kako imamo već dva tjedna posebne rituale četvrtkom. Pošto imamo veliku pauzu između satova, stigne se tako ručati u restoranu na faksu, a nakon ručka odlazi se na dvije partije biljara i na pivkana. Opustimo se tih sat i pol i ne mislimo na ništa vezano za fakultet, nego su naše moždane vijuge uglavnom usmjerene na to kako pobijediti cure u biljaru. Tako je moja Ivana ovaj tjedan pokazala kako i one osobe koje se prvi puta hvataju biljarskog štapa imaju više sreće od onih koji su provodili svoje dane srednje škole u Vrebcu na biljaru. I dok na faksu ima onih koji su oboljeli od vodenih kozica mi ostali se ne damo ostalim boleštinama koje su zavladale faksom. Moralna smo podrška našim prijateljima da što prije ozdrave. Posebno mislim na našu malu Gogi. Neće nje tako biti puna dva tjedna. Baš se osjeti kada vam se osoba uvuče pod kožu da je nema i ful je čuda osjećaj. Nadam se da kakvu boleštinu neću pokupiti u svakodnevnim vožnjama vlakom. Danas smo imali posebno isprepadanje sa nevremenom koje nas je pratilo od samog Stupna. Osjećao sam se kao u horor filmovima jer je scena izvan vlaka tako i izgledala. Iskreno nisam nikada vidio takvo nevrijeme. Kiša je toliko padala da sam samo čekao kada će sve početi curiti kroz prozore vlaka. Scena kada je počelo grmjeti je posebna priča. Svi smo se lagano počeli odmicati od prozora i primicati sredini prolaza vlaka. Izgledali smo pomalo svi smiješno jer smo reagirali na posve isti način. Putovalo se tako i danas na još jedan kolokvij. Čelni ljudi našeg fakulteta odlučiše da skoro svaki kolokvij pišemo subotom. Meni ne smeta jer mi je petak slobodan tako da imam dovoljno vremena da se pripremi. Uglavnom danas se pisao marketing. Iako naš mili asistent slovi za jednog od najopakijih, svi smo se pribojavali da nas on ne čuva. Dok smo čekali ispred dvorane da nas prozovu, upravo ugledasmo njegovu pojavu i svi pretrnusmo. Znate one priče, on je koma, ništa ne možeš prepisati, jako je strog …. Tako je i bilo. No meni kao iskusno prepisivaču ( morao bi možda jedan dan biti odlikovan i dobiti koju diplomu za toliko prepisivanja tako da sam na tome već dobrano magistrirao ) nije zadavo neke posebne probleme. Prepisao sam one dijelove gdje sam zapeo. Bilo je tu i timskog rada između moje leginice Ivane i mene. Uzajamna pomoć naravno. Sada je iza mene dva dana odmora te se ponovno vraćam onom starom ritmu dnevnog naprezanja od učenja radi što boljih rezultata. Stoga, ne zamjerajte mi ako Vam se ne javim koji put jer iskreno ne stignem ili možda kojim slučajem nemam o čemu da pišem. Vidim da Vas se većina pretrgala od komentiranja. Redovito škicnem koliko vas posjeti blog, i primijetim kako je riječ o brojci koja se vrti konstantno oko 30. Pa da bar deset vas ostavi komentar bio bih presretan. Tek toliko da malo čujem što mislite o mom pisanju ili možda što biste željeli mijenjati na blogu ili možda da date koji savjet ili pritužbu na sve sam spreman. Samo pucajte kak bi rekli. Do idućeg nekog posta dragi moji pozdrav svima.



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[petak][28.03.2008.]

Uskrsni ponedjeljak

Iako već nekoliko dana vlada velika nervoza uoči prvog kolokvija u ovom drugom semestru iz predmeta Gospodarstvo Hrvatske, i gdje mi se glava već pretvara lagano u bubanj koji upija sve te podatke iz godina davnog nam 18.stoljeća pa na ovamo. Unatoč tome što sam bio presretan što smo si malo produžili ovaj vikend, pogotovo me činila sretnim jedna činjenica, a to je da petkom nemamo predavanja, tako da sam iskreno imao cijela 4 dana za uživanja u blagodatima koje nam nosi mili blagdan imena Uskrs. Nakon toliko šunke u tijestu i francuske salate, čovjek poželi malo predahnuti, što sam ja pokušavao napraviti u ponedjeljak iako sam obećao svojoj Tihani da ćemo na kavu. Nakon što sam se ugodno naspavao, razbudio, pojeo još koji komadić fine kuhane šunke, otišao sam prvo kod svog malog kumića da vidim kako mi je. Kako bi rekla njegova mama, kao zmaj je. Tako i izgleda ( da kucnem u drvo ) jer je uistinu živahan. Malo sam se igrao s njim, smijao se kao lud tako da me činilo sretnim to što se onako smiješka bez zuba podsjetivši me tako na stare bez svojih proteza. Iako već lagano stavlja prstiće u usta i tako nam daje do znanja da mu rastu zubići, mene je ponovno zapala dužnost mijenjanja pelena koje je napunio do vrha. Više me veselila činjenica da sam ga morao uspavati. Pošlo mi je za rukom iz prve jer mu je moj zvonki glasić pjevao na uho. Tako da je pravi misterij kako je zaspao. No unatoč mojem milom glasiću, gledao sam kako mu se oke sklapaju. Gledao sam ga nakon nekog vremena kako spava. Jako je interesantan, jer po svojim izrazima lica i gestama rukama, točno se vidi kako dijete sanja. Nešto se mrštio, možda je sanjao moj zvonki glas :-) Morao sam se od njega rastati do nekog novog susreta jer sam išao sam tatom odvesti mamu u bolnicu, a kada smo se vraćali otišao sam na odrađenu kavu sa Tihanom koja je dogovorena kod naše stare frendice Bilje iz osnovne u njezinom milom domu. Kad ja tamo, a ono čovjek na čovjeku, ukupno točnije njih 7 od toga znam troje. Malo nelagodno se osjećah, no srećom ovaj ostatak ode brzo tako da smo se mi prepustili našim pričama i prepričavanjima starih dogodovština. Ulazi njezin mili otac i kaže : „Ajde Gršo da probaš jednu rakiju, domaća je, šljivovica, ajde jednu za mene“. Nisam iskreno htio biti neljubazan kada me čovjek lijepo zamolio. Nakon što sam ju eksirao, natoči on još jednu govoreći kako sam došao na dvije noge. Mislio sam da ako popijem još tu jednu da će čovjek ispariti iz sobe, no nakon svega deset minuta evo njega sa malom buteljicom punom rakije. Počelo se tako eksirati između našeg malog ali skromnog društva jedna rakija za drugom, stiglo je tu i domaće vino, redao se i on kao i bambus. Imajući na umu da se sutra ujutro moram dignuti u pet sati ujutro i govoreći cijelo vrijeme kako upravo prvi sat imam tjelesni, cure nisu posustajale nego smo nastavili sa ritualom ispijanja rakije. Oko 23 sata smo otišli do grada u jedan birc od mog kuma Baje imena River pub. Nisam ni znao da ima biljar, dok su oni tako igrali biljar ja sam neko vrijeme okupirao WC školjku grleći ju kao nikoga do sada. Ovom se prilikom moram zahvaliti konobaru Deniu koji mi je dao dva deci mineralne misleći da će mi biti bolje. Nije uspjelo jer sam jedva stajao na nogama. Kada smo oko ponoći krenuli doma, do auta smo smo naišli na policajca, ljubazno mu čestitali Uskrs, na što je on odvratio te se samo lagano nasmiješio i rekao da vozimo polako. Srećom, ovaj je dečko bio trijezan jer se morao brinuti za nas ostatak ekipe. Pri ulazak u auto, zapeo sam za ćošak te upao u njega doslovno naglavačke. Došavši doma, mili otac nije ni skužio da sam malkoc ( preblaga riječ ) pod gasom. Zaspao sam tek oko jedan ujutro i tako odspavao samo 4 sata. Na tjelesnom sam cijelo vrijeme sjedio jer me glava rasturala, na predavanju Marketinga kojeg inače toliko obožavam, sam prespavao tako da se iskreno ne sjećam ničega. Hvala također Martini na aspirinu. Dobro ona pjesma kaže, glavobolja od vina, a nigdje aspirina.



[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


[nedjelja][23.03.2008.]

Redukcija

Iako to nitko ne bi očekivao da će se desiti upravo na našem čuvenom fakultetu kako kaže jedan od mojih profesora, ali eto događa se i to. Iako svake godine Ekonomski fakultet ubire milijune i milijune na nama studentima, ipak se ovih dana uvodi redukcija na prostorima faksa. Ono što je više smiješno je činjenica kako se uvodi redukcija papirnatih ubrusa koji se koriste u WC-ima za brisanje ruku. Image Hosted by ImageShack.us
Tako smo neki dan bili opomenuti kako ne smijemo koristiti toliko papirnatih ubrusa jer bacamo u smeće i one neiskorištene ubruse tako da je tamo neki šef opomenuo čistačice da nama kažu da malo štedimo na njima. Kako je krenulo, iskreno me ne bi čudilo kada bi nam jednog dana uveli redukciju toaletnog papira tako da nećemo moći niti na WC na faksu te će tako čistačice pritom imati znatno manje posla. Možda nam i jednog dana dotok vode zatvore. Možda se nad faksom sprema neka urota, tko zna. Malo sam se kao i obično dao u matematiku, samo od naše jedne generacije može se kupiti ukupno 1 100 000 rola papirnatih ubrusa. Napominjem to je samo jedna generacija. Ako imate više slobodnog vremena slobodno se upustite u računicu te pomnožite sa 4, pa pritom dodajte poslijediplomski studij čija godina košta svega 7 000 – 9 000 eurića ako naravno želite ispred svog dragocjenog imena imati stotinu prefiksa kao što su dipl oec dr mr zaprdr i slično. Dok se naš opet kažem čuveni fakultet brine oko toga koliko mi potrošimo papirnatih ubrusa, ne bi se možda zapitali kakva je sportska dvorana fakulteta, gdje se tokom održavanja satova tjelesnog tokom kišnih dana molite dragome Bogu da Vam ne padne strop na glavu, ili da kojim slučajem ne propadnete u parket ili kojim slučajem da se ne poskliznete i razbijete na onom prekrasnom trulom parketu. Iako smo jedan od rijetkih fakulteta koji uopće i ima sportsku dvoranu, moram odmah napomenuti kako nismo mi jedini koji koriste prostore dvorane. U našoj dvorani tjelesni imaju i promet, novinari, šumarija i brojni drugi. Moram Vam priznati kako je uistinu čudno dok trčite dvoranom i zaobilazite razne prepreke od stolica, krpa, klupa i slično s kojima se nastoji upozoriti studente da je na tim mjestima sklisko. Tako sam ja sa svojom pričom od papirnatih ubrusa došao čak do naše sportske dvorane. Uistinu dok se sitničari na malim stvarima kao što su ubrusi, okreću se leđa onim većim i gorim problemima koji trebaju ljude na faksu malo zapitati, aha imamo novaca, idemo uložiti to u renoviranje dvorane. Možda ću zato upravo jednog dana umjesto ovog naslova redukcija jednostavno pisati renoviranje. Ako fakultet opet i nema dovoljno novaca, neka se odrekne većina profesora koji ostvaruju plaću i na faksu, i uz to rade u raznim savjetodavnim odborima ( kao na primjer u odboru HNB-a ), raznim poduzećima i čija plaća raste do vrtoglavih 2o ooo,oo kuna sigurno. Uz to dakle dodajte plaću koju ostvaruju na faksu. Prema posljednjem izvoru, asistenti dobivaju plaću oko 5 ooo,oo kuna, prošle nam se godine izjadao jedan profesor i izlanuo koliku plaću ima, cifra se kretala do 15 ooo,oo kuna. Dakle u prosjeku profesor koji radi na faksu i pritom sjedi u nekom odboru ili radi u nekom poduzeću mjesečno ostvari plaću od 35 ooo,oo kuna. Mene samo zanima kuda oni te svoje novce troše. Prošle smo godine imali osobno slušati priče naše profesorice koja se hvalila kako je uložila u dionice. Neka netko uloži novce u mene, dajem časnu riječ da ću marljivo učiti i ići na faks J. Na kraju svim svojim dragim čitateljicama i čitateljima želim SRETAN USKRS !

Image and video hosting by TinyPic



[ 0 KomentarA ][PrinT ][# ]


[ponedjeljak][10.03.2008.]

Umora bez

Jedan jako zanimljiv tjedan je iza mene. Unatoč hrpi problema koji me okružuju ipak je tu bilo mjesta i za podosta smijeha. Počela su sada cjelokupna predavanja na faksu. Dizanje svako jutro oko pet sati nije mi nikakav problem već mi se taj ritual uvukao pod kožu. U utorak smo imali prvi sat tjelesnog, iako je samo naša grupa na tjelesnog očekivao sam da će nas više biti za odbojku no na kraju nas je bilo svega osam. Cijela naša dvorana za samo osam ljudi, jel ima štogod boljeg. Baš smo se naigrali. No onda je uslijedilo pravo osvježenje na predavanju profesora Joze Previšića. Profesor je toliko odličan da me toliko zainteresirao za predmet Marketing kao nitko do sada. Prepričavao nam je on tako svoje kave sa Mamićem koje je nazvao Maminjo, umjesto nogometaš kaže gurač lopte malo je komentirao tete koje rade na HEP-ovim šalterima te kazao za njih kako je riječ o gospođama sa velikim bokovima koji vam kod plaćanja računa za struju jednostavno kažu : ili platite struju ili ćemo ju isključiti. Dosta smo se nasmijali kada se obrušio na narodnjake koje je gle čuda znao nabrojati. Više smijeha je bilo na predavanju iz Međunarodne ekonomije. Toliko je dosadno na predavanju da Vam ne mogu to opisati. Profesor cijelo vrijeme pušta pjesme, tako da smo od zezancije predavanje nazvali top listom. Tako smo imali priliku slušati Terezu Kesoviju, grupu ABBA…. Prema našim glasovima ABBA je prva. Sama pomisao da u petak nemamo predavanja činila me sretnim no ponovno sam se morao susresti sa onom grdosijom od zgrade imena Zagrepčanka te sam baš taj dan uletio u najveću kolonu ikada, baš onaj dan kada su protestirali instruktori auto škola tako da sam se vozio pola sata od Glavnog kolodvora do Zagrepčanke za što mi inače treba nekih sedam minuta. Iako sam u subotu bio sav neki zbediran, Nina me nekako uspjela nagovoriti da idemo u grad iako mi se ponavljam uopće nije išlo. Ipak sam popustio te smo otišli oko pola jedan ujutro do grada, prvo smo svratili u jedan birc gdje nismo potrošili ni lipe jer nas je častio moj brat. Ulaz u disko nismo platili jer nas je lik koji radi na ulazio pustio. Jedino sam potrošio 25 kuna na svoj bambus i na piće za Ninu, ostatak večeri nas je častio neki frend. Toliko smo se naroljali, da smo doma krenuli oko šest ujutro, svratili smo u pekaru gdje smo dobili 4 bureka, tako da je nas četvero sjedilo u autu do pola 7 i jelo bureke. Idući sam dan spavao do 12. Trebalo mi je odmora, tako da sam se jutros dizao u ratama što mi inače nije sklono. Počeo je tako i Celebrity Big Brother. Napokon sam dočekao da vidim našeg Nevena Cigija u Hrvatskoj :-). Jutros je cijeli tramvaj komentirao Salome i to dali dolje još ima k…ac ili ne. Toliko o tome što zaokuplja naše mlade u današnje vrijeme.



[ 2 KomentarA ][PrinT ][# ]


[nedjelja][02.03.2008.]

Obaveze i ostalo

Image and video hosting by TinyPicPočelo je počelo. Vjerojatno se pitate što sada. Mislim na predavanja na fakultetu. Nakon nekoliko tjedana odmora vratio sam se u fakultetske klupe. Novi profesori, novi raspored ali staro društvo je tu. Mislim da bi nam svima godio još pokoji tjedan odmora uistinu ne bi bilo na odmet i mislim da se nitko ne bi bunio. Na samom početku u svakom slučaju moram pohvaliti novi raspored prema kojem nemam predavanja u petak ali ni u subotu. To me uistinu iznenadilo jer do sada, a to je znači u tri semestra, svaki puta smo imali predavanja cijeli radni tjedan i u subotu. Napokon smo svi odahnuli. Svaki dan sam ujutro od osam do 12. Samo je sada problem kako se ustajat svako jutro u pola 6 na vlak. Morat ću se nekako tempirati da nemam problema sa ustajanjem. Iako sam također strepio hoću li ili neću dobiti Ljubu Jurčića za profesora moje molitve su uslišene, od Ljube ni LJ. Nesuđeni premjer predaje Međunarodnu ekonomiju. Kažu da je kao profesor OK ali da je jako zahtjevan i da jako puno traži. Ali između ostaloga pretpostavljam da bi ozračje iz predavanja u predavanja bilo sve crvenije. Ako me razumijete. Ovaj tjedan sam iskoristio da posjetim svoje malo kumče. Ja dajem glavu ako to dijete ne bude ili nogometaš ili maneken. Užasno se voli slikati, ali između ostaloga tambura nogama kao lud. Sad si je sav važan počeo je nositi i oblekicu mama mu već kombinira boje…. Moram se pohvaliti također sa jednom stvari a to je da sam se uhvatio u koštac sa statistikom ovih dana i muku mučim sa tonom zadataka koji se nalaze u knjizi. To je naime predmet koji mi je ostao od prošle akademske godine, no iskreno ne bi bacao 2000 kuna koliko stoji ljetna škola da se položi ovaj predmet, volio bi pokušati to riješiti preko ispita i tako ušparati gore navedenu cifru. Ove se godine očekivalo snižavanje cijena ljetne škole zato što je u susjednoj nam Bosni i Hercegovini jedan predmet svega 800 kuna tako da su prije mahom naši studenti išli tamo polagati neke predmete koji nisu mogli položiti u Zagrebu i na taj način isto šparali. Ali ove godine očito ništa od nižih cijena. Ja sebi uvijek govorim, ako sam mogao položiti matematiku valjda ću položiti i tu statistiku. Image and video hosting by TinyPicMoram se također pohvaliti i sa činjenicom da je gro moje kose sinoć otklonjeno sa moje glave. Osjećam se 20 kila lakši. Jedva sam dočekao da moja Nina dođe i da me ošiša jer kad god se probudim svaka dlaka na mojoj glavi vodi svoju politiku. Iako joj se sinoć žurilo, ostala je kod mene tri sata. Toliko o žurbi. Našopao sam ju palačinkama, cedevitom da bude sita. I tako došlo već pola jedan ujutro, uvijek ju gledam sa svog ćoška zgrade dok ona ne dođe do svog ulaza jer se boji mraka. Tipično ženski. Kao što ste mogli primijetiti sa vaše lijeve strane nalazi se komentar tjedna. Pročitajte i ostavite komentar ispod posta. Da čujem malo i vaša mišljenja. Pozdrav.



[ 2 KomentarA ][PrinT ][# ]


[subota][23.02.2008.]

Napokon

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Na samom početku ovoga posta moram se pohvaliti sa sada već preko deset tisuća posjeta ovom blogu u periodu od godinu i pol. Nadam se da će do drugog rođendana ovog bloga broj posjeta biti viši od 12 000. No iskreno, ono što me malo više brine je broj komentara. Nekako mi je sve to pusto. Ili su postovi manje interesantni, ili ne stignete ostaviti komentar ( čast izuzetcima ).

Napokon, naziv je novog posta i nove teme. Moram se malo više raspisati jer kako kažu neki nije se pisalo punih 16 dana pa se pitaju di sam i što je sa novim pričama, dogodovštinama i slično. Iskreno, nije mi se uopće dalo pisati no sada kada se napunilo materijala mora se to podijeliti s vama. Nakon što sam Vam se zahvali na deset tisuća klikova, pa i više, vrijeme je da krenemo dalje, sa još možda boljim temama i pričama. Drugi mjesec je već lagano iza nas. Dosta mog dragocjenog vremena oduzele su i maratonske pripreme oko završetka trećeg po redu semestra. Reklo bi se da je završilo polu uspješno. Od pet predmeta, riješeno ih je ukupno njih tri. Samo da napomenem koje su ocjene : 4,5 i 5. Mislim nije da se hvalim ali. Molim pljesak. Hvala, hvala. Iako sam u početku imao ogromnu želju za nastavkom učenja i rješavanja nekih zadataka iz statistike i nastojeći riješiti taj predmet s kojim kaskam još od prošle godine, lagano mene uhvati prehlada, gripa ali i blaži oblik upale pluća.
Free Image Hosting at www.ImageShack.usKronologija događaja vezanih za to na koji način pokupih boleštine. Tako završio ja napokon s faksom, malo bio sam doma moji bili u Topuskom , tako da je Nina malo došla do mene kako bi prespavala i ujutro ona na posao ja za svojim poslom. I tako kako je ona bila bolesna sve te boleštine prešle na mene. Držalo mene to tako nekih tjedan dana tako da nisam bio za apsolutno ništa a pogotovo za učenje. Iskreno pasalo mi je izležavanje u kući po cijele dane. Nakon što mi je već dojadio moj vlastiti krevet, morao sam malo van na svjež zrak. Tako zovu u Zagreb ajde dođi idemo na kavu. Pa ajde ionako imam kartu mjesečnu pa da se ispuca. Usputno sam iskoristio ugodno sa korisnim te sam nosio neke papire mami u Zagrepčanku. Free Image Hosting at www.ImageShack.usPrvi sam se put susreo sa tolikom zgradom u svom životu. Prvo sam dobro morao studirati kojim tramvajem i kako doći do nje ( mislim ono nemre se fulat ). I onda počinje avantura moga života. Nisam u početku mogao naći ulaz no kada sam vidio gomilu kako se kreće u tom smjeru pohitao sam za njima. Onda, osam liftova, u koji ući, trebaš ti njih dočekati, no nisam imao pojma da se na recepciji moraš prijaviti kako bi uopće smio ući. Tako ja frajer uđem onako ko od šale idem ja na 16 kat kad tamo nikako da nađem tu sobu. Pitam ja čistačicu gdje je X firma, ona mene ozbiljno pogleda i pita : „Dečko jesi uzeo papir sa recepcije?“. Ja sav ozbiljan velim koji papir. A ona će : „Dečko na recepciji dolje moraš dobiti papir kod koga ideš, onda će ti oni reći na gdje se nalaze“. Zahvalio sam se i pravac nazad na recepciju. Mrko su me gledali, gledaju u moju osobnu ( nemam pojma čemu iako ne izgledam opako ). Objasniše ljubazno oni meni gdje treba a meni opet mučno od liftova, sav mi se želudac izmućkao. No iznenadila me ljubaznost ljudi koji ulaze u lift, svi te pozdravljaju iako nemaš pojma tko su. Uglavnom da sada previše ne duljim.

Pošto je od tada prošlo evo već par dana, moram Vam priznati kako uživam u ovom lijepom vremenu i nastojim iskoristiti svaku zraku sunca. Lijepo je vrijeme, stalno sam vanka. Iskreno, evo baš sam sada došao izvana, slušam lagano Otvoreni radio, moj najdraži radio. Bili smo prvo na večeri a nakon toga smo otišli u River ( jedan birc ) bila je živa glazba svirao je neki bend. Na putu doma sačekali smo jednog frenda koji je išao iz Zagreba s posla da malo pričamo s njim i da se zezamo. Tako je sada evo već skoro dva sata u noći, ja još uvijek budan. Drže me bambusi. Dobili smo ih besplatno. Neki konobar cijelo vrijeme davao samo nama besplatnu cugu. Nama teško palo. Dobili smo 4 bambusa i jednu kolu. Volim takve dobre provode koji ispadnu spontano. U četvrtak sam također bio vani sa dvije kolegice. Prvo na kavu a onda isto na večericu ( moje standardno zagrebački i medaljoni ). Iako je medaljona bilo svukuda samo ne tamo gdje trebaju biti ( u ustima ), nismo mogli biti ozbiljni. Martina nam je bila toliko gladna da nije mogla izdržati da nam donesu jelo. Baš smo se najeli. Bacili smo i pokoje slikanje onak za uspomenu da se zabilježi. Čekam slike da mi se pošalju pa da malo stavim koju na blog da vidite. Lagano se bliži i kraj mom feriju, koje je trajalo svega dva tjedna. Free Image Hosting at www.ImageShack.usOdmorio se jesam, no već mi lagano nedostaje grupa na faksu i sama spoznaja da ćemo se ponovno viđati svaki dan. Jednostavno su svi zakon. Čekam idući ponedjeljak, devet sati ujutro da počnemo sa još jednim semestrom i da krenemo u nove radne pobjede. Ja se iskreno nadam. Također moram napokon izjaviti kako sam zadovoljan sa referadom Ekonomskog fakulteta u Zagrebu jer napokon grupa GOM-HOR nema predavanja subotom ali ni ( molim bubnjeve ) nema predavanja niti petkom. To se zove uživancija tri dana odmora i opuštanja.





[ 1 KomentarA ][PrinT ][# ]


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se