|
|
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moj mail je: studentica_21@net.hr
E milijun puta nakon nekog razočaranja (a bilo ih je bogu hvala preko nekoliko) sama sebi kažem neću se više nikad vezat za nekog, neću više nikad nikom vjerovat i slično...e u tom mom slučaju vrijedi ona NIKAD NE RECI NIKAD!
Pitam se samo jedno: Zašto ljudi kad ih netko sjebe...opet popuste, oproste i to jednostavno zaborave?? Zašto se prelazi preko nečega što te povrijedi i što ti smeta?? Ma nijedna ljubav,ma ništa na svijetu nije vrijedno toga da se ti mučiš i samog sebe gaziš i trgaš si živce pokušavanjem objašnjena zašto ti pojedinci rade ovo ili ono...
Milijon i jedno pitanje se tu sad postavlja...al nitko na nijedno od tih pitanja ne zna odgovor.
Jesam, ZLOPAMTILO sam!!! I može me osuđivat i srat o tome koliko god ko hoće...preko puno stvari u životu pređem, al nemogu da ih ne komentiram, ne naljutim se, ne posvađam....a isto tako te neke stvari nemogu nikako zaboravit...
Zašto onda uvijek oprostim, kad sam svjesna da će mi ta ista osoba to ili još nešto gore opet napravit...
Ne znam zašto ...pitam nekad onog gore...zašto sam tolko mutava pa svaki put pređem preko tih nekih stvari,al ni On mi ništ ne govori...
Ponekad se jednostavno pitam ...Jesam li ja Medvjedić dobrog srca...ili međed kojeg svi jebu u zdrav mozak dok ne popizdi totala.
Eeee da! Baš tako! Jučer se dogovorimo s (navest ću to tako) "takozvanim" prijateljima da ćemo ići u Osijek na autopijacu da boy i tzv. frend prodaju auto...a ja i cura njegova...tak da nam guzica vidi puta...i da idemo u mekić na shake i krompiriće.
Fino smo se dogovorili da u subotu nećemo ići van, jer smo se dogovorili da krenemo ujutro u 6 da zazumemo mjesto jer bude jako puno auta da u 8 nekad nemoš ni ući,tak da ne riskiramo beeezee,a nije problem probudit se u 6. Nije bio barem meni i mom momku.
Došao je po mene u 10 do 6 i išli smo prema tom tzv. frendu naći se s njima da krenemo. Još smo putem stali u pekari noć i dan-najboljoj u gradu i kupili vruće kifle za sve da ne budemo gladni.
Došli pred njihovu kuću,zvali na mobitel,mobitele su isključili obadvoje, svirali ko manijaci da ih probudimo,al ništ...mi smo čekali jedno 15 minuta...al ništ...nisu se pojavili pa smo popizdili i otišli sami.
Došli smo tam oko pola8 fino se sparkirali, upalili si film u autu i gledali...
Tam negdje oko 10 sati tzv. frend je nazvao i onak blago teleće začuđeno pitao pa gdje smo mi???
E ono heeelllooou...pa tam gdje smo se dogovorili da ćemo ić tam smo...
Po njegovom glasu rekla bi da je bio i ljut što ih nismo čekali ili probudili..
Tolko su mi digli živac...al sam i sebi i momku rekla nećemo se živcirat...neće nam usrat ovaj dan...i pjevušili smo NIŠTA MI NEĆE OVI DAN POKVARIT....NIKAKVI CRNJACI NI RUŽNE STVARI...
I tako...autopijaca je prošla...išli smo do mekića...pojeli svaaaaašta tamo...onda smo još kad smo već u osijeku otišli do emmezzette...il kak se već piše...nakupovali tam sve što nam je trebalo i lagano oko 3 krenuli kući...
Nismo se dugo vozili kad je tam negdje iza Čepina u mjestu Vuka, neki manijak bez ikakvog povoda i razloga (jer ništ nije bilo ispred i pokraj njega) zakočio naglo pa je i momak morao naglo na kočnicu...e sad kad je htio nastavit vozit i stiskat papučicu gasa...počeli smo usporavat...i skontali da nam se auto ugasio.....sva sreća uspjeo je zavesti uz neko stajalište busa...(uz groblje-ko da je to bio neki jebeni znak)i stali smo...i ni tam ni ovamo....nemoš benđolu upalit...
telefonirali smo sve žive koje znamo koji imaju imalo veze oko auta da nam kažu šta bi to moglo bit...
prvo smo mislili da je sajla od gasa otišla-ali nije
onda smo mislili da je pumpa za dovod goriva-ali nije
onda smo mislili da je nešto sa strujom-ali nije...
jedno sat i pol na pljusku koji by the way nikad nisam vidjela u takvom obliku...smrzli smo se ko drekovi...
e onda smo nazvali vučnu službu jer smo vidjeli da je vrag odneo šalu i da mrak počinje padat a kišurina lije ko iz kabla...
i tak čekali smo jedno sat još vučnu...pa dok smo natovarili...
u brod smo došli oko 7...kiša je i dalje lila...od momka do mene smo išli pjehe pa smo pokisli ko miševi...
e sad malo o jobu...i faking iščekivanju koje me ubija ono maksimala...
čekam iz gradskih vrtića hoće li me pozavati za malu školu ili ne...
ona druga žena me u jednoj igraonici čeka već mjesec dana da joj javim to...a oni kad god ja nazovem ili pitam-javit će mi...
ovaj drugi posao mi i nije baš najzgodniji jer je 25 km-putovanja...svojim autom...a kad snjeg zakrka kroz seoske ceste-ne voza mi se baš...a i nisam neki vozač tak da mi jarak ne gine...
sutra idem ponovo pitat to za gradski job....i iskreno se nadam da će me primit jer sam zaslužila daleko više od nekih...
