IVI

01 travanj 2012

Dajes se i dajes.
Nesebicno i neprestano, govoreci sebi da se ne nadas nicemu. Kad bolje razmislis, znas da je to najpametnije rjesenje, ali avaj...srce uvijek drugacije zamisli.

Trenutna posrnulost, tacno, ali zar bi ona uopste trebala da postoji?
Koliko treba da dajemo da bi nasli ono sto zelimo? I zar su to neki preveliki prohtjevi?
Tacno je da uvijek postoje trzavice i svjesni smo da je u stvari zivot sastavljen od njih, sa nekim povremenim pauzama kojima se iznad svega najvise radujemo, ali ono vjecno pitanje uvijek stoji - koliko dijeliti sa drugima, koliko zahtijevati prisustvo drugih, a koliko se oslonuti samo na sebe?

Kako onda mogu da kazem da ne ocekujem nista?

<< Arhiva >>