Teske su ove maske svakodnevnice.
Osjetim ih ponajvise u ovim tromim trenucima, njih koje odavno nisam srela.
Mozda sam samo odbijala da ih vidim pored sebe jer sam nalazila neke druge razloge za snagu. Ali oni su tu, crni i vjecni, ne daju se otrgnuti i odbaciti.
Gubim tanane niti misli, gubim glas i rijeci s njim, ne nalazim ono adekvatno.
Vracam se dubinama, a sva snaga koju sam godinama skupljala pocinje da me izdaje, da mi okrece ledja.

Pomislim da ce proci, jer uvijek prodje.
Ali isto tako se i uvijek i vrati.
Mrak i samoca izmedju cetiri zida.
Cemu se truditi i pokusavati, kada je na kraju sve uzaludno?
Nama nije sudjeno da budemo sami. Zato i ubija.
Jer nema ga...neodredjenog, u magli, njega koga vise ne mogu da prepoznam.
Sve mi je dalje, kao svjetlost pred smrt i ove godine samo podsjecaju na cinjenicu da ce s njima biti samo komplikovanije.

Nestali su casni i hrabri.
Danas je sve na ramenima prevrtljivih i sebicnih.
A ono iskreno sto se na momente prikaze, samo je trenutak iz proslosti, neke stare ljubavi koje vise ne postoje.

I ostajem sama sa sobom.
Uzburkane duse i sa suzama.