Proci ce.

29 srpanj 2010

Ponekad mi se ucini da se vrijeme odredjuje po mom raspolozenju.
Koliko puta sam stizala u gradove gdje su se prethodnih dana lomili oblaci i izlijevale kise, a po mom vise nego srecnom dolasku, sunce pomaljalo svoje nasmijano lice i poklanjalo mi najljepse dane?
Pomalo egocentricno, zar ne?

Pati moje srce, ispasta i grad.
Suze u njedra padaju, a kisa se bjesomucno istresa po donedavno upeklim asfaltima bijelog grada. On mi je u ovim trenucima i jedina utjeha. Sama sam u ovom meni skoro nepoznatom gradu, trazeci sebe i odgovore u njemu. Kome drugom da se okrenem?
Jedini iskren zagrljaj, na cijem ramenu mogu da ispustim sve ono sto me muci, bez straha od osude i ismijavanja.

Donedavno je to bio on.
Donedavno su se moje nade lijegale i budile s njegovim likom.
Jos uvijek se bore za tu privilegiju, ali razum ne da. Ponekad im uzaludno brani da se stapaju s njegovim slikama, no one se, izdajice, trgaju iz ruku i munjevito bjeze. Otimaju se i traze nacin na koji bi zalijecile usahlo srce. Traze odgovore i traze njega. Ponekad im dozvolim…vise nego ponekad.
Dozvolim da mu cujem glas i da na trenutke stisam bol.
A gdje me to vodi? U propast koja se siri kroz mene, koja me ispunjava eonima nakon toga. Tada razum likuje, ali bol i dalje ne jenjava.
Ljubav koja se ususkala u tim krajevima moje duse biva jaca i ja ne nalazim izlaza. Cak i kada samoj sebi mogu da dokazem da uvijek postoji bolje i da ta ista ljubav zna da biva mnogo jaca i sjajnija nakon takvih krahova.

Sta drugo nego da dozvolim vremenu da ucini svoje?
Da dozvolim onoj klasicnoj nadi koja me uvijek krasila da se ponovo pomoli i ispuni me, da dopustim optimizmu da povrati svoje nasmijano lice i da kazem sebi da sam dovoljno jaka da prebolim.

Proci ce.
Proci ce..
Proci ce…

<< Arhiva >>