četvrtak, 29.07.2010.

Proci ce.

Ponekad mi se ucini da se vrijeme odredjuje po mom raspolozenju.
Koliko puta sam stizala u gradove gdje su se prethodnih dana lomili oblaci i izlijevale kise, a po mom vise nego srecnom dolasku, sunce pomaljalo svoje nasmijano lice i poklanjalo mi najljepse dane?
Pomalo egocentricno, zar ne?

Pati moje srce, ispasta i grad.
Suze u njedra padaju, a kisa se bjesomucno istresa po donedavno upeklim asfaltima bijelog grada. On mi je u ovim trenucima i jedina utjeha. Sama sam u ovom meni skoro nepoznatom gradu, trazeci sebe i odgovore u njemu. Kome drugom da se okrenem?
Jedini iskren zagrljaj, na cijem ramenu mogu da ispustim sve ono sto me muci, bez straha od osude i ismijavanja.

Donedavno je to bio on.
Donedavno su se moje nade lijegale i budile s njegovim likom.
Jos uvijek se bore za tu privilegiju, ali razum ne da. Ponekad im uzaludno brani da se stapaju s njegovim slikama, no one se, izdajice, trgaju iz ruku i munjevito bjeze. Otimaju se i traze nacin na koji bi zalijecile usahlo srce. Traze odgovore i traze njega. Ponekad im dozvolim…vise nego ponekad.
Dozvolim da mu cujem glas i da na trenutke stisam bol.
A gdje me to vodi? U propast koja se siri kroz mene, koja me ispunjava eonima nakon toga. Tada razum likuje, ali bol i dalje ne jenjava.
Ljubav koja se ususkala u tim krajevima moje duse biva jaca i ja ne nalazim izlaza. Cak i kada samoj sebi mogu da dokazem da uvijek postoji bolje i da ta ista ljubav zna da biva mnogo jaca i sjajnija nakon takvih krahova.

Sta drugo nego da dozvolim vremenu da ucini svoje?
Da dozvolim onoj klasicnoj nadi koja me uvijek krasila da se ponovo pomoli i ispuni me, da dopustim optimizmu da povrati svoje nasmijano lice i da kazem sebi da sam dovoljno jaka da prebolim.

Proci ce.
Proci ce..
Proci ce…

- 02:16 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Posveta

Sva lutanja kroz odaje moga srca uvijek me vode samo tebi...

© 2005-2015 by Strumfeta

Lutajuci obalama neizvjesnih sudbina,
nadjosmo se na hridu novog zivota.
Daleko od stvarnosti, u drugom svijetu.

Vracas mi osmijehe i spokoj dubinama.
Kada sam najnemirnija, najnesigurnija,
Tu si...da spustis poljubac na dlan.


Free Web Counter

Nesto sasvim (s)licno




Soneta 45

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.
Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kucu
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom casu otici ceš tako daleko
da ću obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.


P. Neruda


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se