ponedjeljak, 08.03.2010.

IIIVIII

Nema te...
U nocima pretproljetnim kada nebo zajedno sa mnom suze lije, kada je tama sobe okrutnija od zatvorskih resetaka, a tisina probija sive celije koje bezuspjesno pokusavaju da miruju...odlutaju u snene zemlje, da zaborave na danas koje tako neizvjesno je...
Nema te...
Nema ni tracak tebe, vec slaba uspomena tvojih dodira na mojoj kozi...daleka i skoro neprimjetna, svakim naporom sve tanja i tuznija...
Umornim ocima pratim tvoje izbledjele prste, pratim tragove jedne tople ljubavi, zalivajuci ih ne bi li ponovo ozivjeli...
Nema ni rijeci koje su me u svaku zoru docekivale...spavam uz tvoje donedavne utjehe...sarena pisma protkana njeznoscu...cuvam ih kao najsjajnije bisere, uz srce, na postelji...jer nema tebe.
Nosim ih u svakodnevne ponore koji me prozdiru i sve dublje nose, dok se okrecem oko sebe, trazeci...nema ni ruke tvoje...
Stvrlje i kamenje po mojim ramenima sve cesci su...
Uporno trazim zidove koji bi da me sakriju, ali nijedan nisi ti i rame tvoje sto nosilo me...
Nema glasa koji me od nesanice cuvao.
Nema ni andjela koji su s njim dolijetali...
Bezuspjesno im se molim da povedu me ka tebi...
Slike i osmijehe izbjegavam, jer plasim se da ih nikad vise nece biti...
I od mirisa od kojih suze oci bjezim...
Jer nema te...

A da li ces opet doci?

- 06:52 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Posveta

Sva lutanja kroz odaje moga srca uvijek me vode samo tebi...

© 2005-2015 by Strumfeta

Lutajuci obalama neizvjesnih sudbina,
nadjosmo se na hridu novog zivota.
Daleko od stvarnosti, u drugom svijetu.

Vracas mi osmijehe i spokoj dubinama.
Kada sam najnemirnija, najnesigurnija,
Tu si...da spustis poljubac na dlan.


Free Web Counter

Nesto sasvim (s)licno




Soneta 45

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.
Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kucu
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom casu otici ceš tako daleko
da ću obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.


P. Neruda


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se