Nema te...
U nocima pretproljetnim kada nebo zajedno sa mnom suze lije, kada je tama sobe okrutnija od zatvorskih resetaka, a tisina probija sive celije koje bezuspjesno pokusavaju da miruju...odlutaju u snene zemlje, da zaborave na danas koje tako neizvjesno je...
Nema te...
Nema ni tracak tebe, vec slaba uspomena tvojih dodira na mojoj kozi...daleka i skoro neprimjetna, svakim naporom sve tanja i tuznija...
Umornim ocima pratim tvoje izbledjele prste, pratim tragove jedne tople ljubavi, zalivajuci ih ne bi li ponovo ozivjeli...
Nema ni rijeci koje su me u svaku zoru docekivale...spavam uz tvoje donedavne utjehe...sarena pisma protkana njeznoscu...cuvam ih kao najsjajnije bisere, uz srce, na postelji...jer nema tebe.
Nosim ih u svakodnevne ponore koji me prozdiru i sve dublje nose, dok se okrecem oko sebe, trazeci...nema ni ruke tvoje...
Stvrlje i kamenje po mojim ramenima sve cesci su...
Uporno trazim zidove koji bi da me sakriju, ali nijedan nisi ti i rame tvoje sto nosilo me...
Nema glasa koji me od nesanice cuvao.
Nema ni andjela koji su s njim dolijetali...
Bezuspjesno im se molim da povedu me ka tebi...
Slike i osmijehe izbjegavam, jer plasim se da ih nikad vise nece biti...
I od mirisa od kojih suze oci bjezim...
Jer nema te...

A da li ces opet doci?