Sve vise se nosim mislju da nestanem.
Kako bi bilo poceti ispocetka?
Ili nestati u potpunosti?

Ne mogu da mislim na smrt, jer pakao mi ne lezi,
ali da je dozivam, mozda sama od sebe dodje...?

Ipak...znajuci svoju "srecu", ni to mi Bog nece uslisiti,
vec cu ostati osudjena na vjecni pakao na zemlji,
na zivot sa samom sobom...

Kako bi bilo biti stranac?
Nemati poznato lice oko sebe?
A opet, i ta poznata lica sto me sada okruzuju,
zar im ima svrhe?
Samo podsjecanje na lose uspomene i na lose strane mene.
Neispunjenost, nedovrsenost, povrsnost...

Koja je moja svrha u zivotu, sem biti ismijavan i ostavljan?
Zar ne postoji ista drugo sem loseg?
Zar je zivot osudjen na suze?
Zasto tako?
Zasto?

....
Boze, uzmi me sebi...drugog izlaza nemam.