Utisala sam svijet.
Utrnula muziku.
Prozor otvoren.
Kisi.

Obozavam monsune.
Ocekujem kisu svakih nekoliko mjeseci, zudeci za svjezinom i njome ispunjenim ljetnim nocima.
Molim Boga da spere onu vrelinu koja se vremenom nakupljala, da spere tezinu sa moje duse i grijehe koje sam nesvjesno cinila.

Volim kisu.
I da posmatram svijetle crte sto s neba silaze, nalazeci svoju smrt negdje na plocniku ispod mog prozora.
Volim njihovu pjesmu i ono sto znace.
Zivot.

Grane pored prozora smirile su se.
Kao da i one ne zele da upropaste taj momenat, da rizikuju da prestane, vec ga upijaju, tiho i ukoceno, ne znajuci kada ce se opet ponoviti. Zaista rijetkost u ovom svijetu.
Naslucujem nase zajednicke ljetne noci, ispunjene kisom, koje cemo da dijelimo, zajedno sa ljubavlju i zagrljajima.
I poljupci ce biti sladji kada se pod njom budemo ljubili.
Mokra kosa i kapima pomucen pogled.
Kao na filmu :)

Tonem u mirise nebeske.
Voljela bih da mi te donesu...
Cekala bi te toplina i jedna mala, umorna ruka.
Spustila bi se na obraz...
I zaspala.