Oci tvoje plave i njihov modri pogled, na ikoni polozene, sa rukom obavijenom oko Nje, dok mi saljes poljupce decenija i sa Njom dusu svoju.
Suze klize niz obraze, ceznjom ispunjene i saznanjem da su usne tvoje dodirivale Njega, Mihaila, svjetlost i svetost Njegovu, u dodirima srece i najvecih patnji...
Kotrljaju terete tvoje nad kojima si proveo besane noci, preko usana mojih sto za tobom gore, i odlaze...odlaze u beskraj pozutjele hartije, da se bar tako sa tobom i dusom tvojom spoje...
Neiskvareno nebo moje, tvoje rijeci miluju uplakane obraze, srce napaceno usamljenoscu i zeljom za ljubavlju...tvojom i jedinom.
Andjeoski lik obasjava zjenice tvoje, ulivajuci snagu, ulivajuci zelju za zivotom u kome smo samo ti i ja i nas mali svijet.
Snago moja, utjeho moja, zivote...
Molim se za dusu sto je cista, molim se za bistri plavi pogled i dodirima tvojim njeznim,
Molim se za spokoj i mir koji ti je potreban, za uzdah olaksanja koji bezuspjesno pokusavam da ti udahnem,
Molim se...za tebe...za Nas.
Za duse nase usnule i izgubljene, kojima je potrebno samo malo...
Cas, nama vjecan, da nestanemo, sa dva pogleda isprepletena,
I budemo.
Mi.