ponedjeljak, 25.07.2011.

Dragi Bože

Jesenske kiše. Najčešće ih nema cijeli radni tjedan, a onda kada čovjek poželi malo odmoriti za vikend i otići u prirodu, eto i njih, poput nekog starog školskog prijatelja kojeg vam je samo prvi put nakon jako dugog perioda neviđanja istinski drago sresti, jer svaki drugi susret svodio bi se na ista lažna sjećanja premazana prividnošću obostrane konverzacijske uživancije.

Noćas se oluja spustila na grad i nemilosrdno šamara drveće lomeći mu ruke, dok oluci svih kuća u ulici skupljaju ogromne količine božje pišaline i uredno je vraćaju na ulicu koja se pretvara u rijeku što polomljene ruke stabala nosi dalje u nepoznato.

Snježana prividno otvara oči dok umrtvljena leži na leđima. Naviknuta je na sablasne sjene na stropu koje projiciraju ulične lampe zaklonjene zanjihanim stablima, a najčešće u njima vidi svoju šeficu u banci, dežurno gunđalo. Sanja kako ju je probudilo iritantno kucanje o prozor sobe koje ozbiljno narušava muževu harmoničnost hrkanja. Sa noćnog ormarića uzima prvo što joj je bilo pri ruci; Gospin kip veličine jednog lakta odraslog muškarca sa Urala, te ustaje provjeriti da nije kakav nepozvani uljez u pitanju.
Dok je prilazila prozoru stalno se križala govoreći :
- Kako si se samo uspeo gore za boga miloga?
Bljesak munje na trenutak mu je osvijetlio lice. Čovjek u kišnom mantilu koji je stajao sa one strane prozora u ovo kišno i gluho doba noći, kucao, te mahao rukama i otvarao usta poput lika iz nijemih filmova, bio je čovjek kojem ne morate guglati ime, Milan Sijerković.
Snježana je otvorila prozor da čuje što on to govori, a iz njegovih usta je izlazilo :
- Kakvo vrijeme na Malu Gospu nastane, takvo rado još dva mjeseca ostane!
- Ma nemoj! Vrijeme ostaje, a ti nestaješ! – reče Snježana i opali ga kipom po glavi. Milan je pao u uličnu rijeku i otplutao zajedno sa polomljenim rukama stabala u nepoznato.

Snježanin muž Vatroslav skuplja lemozinu u crkvi sv. Nikole za vrijeme mise, pa uopće ne čudi da je između dva hrkanja probudio ženu buncajući :
- Jure, ne uzimaj pare iz vrećice, to je svetogrđe! Jesam li ti sto puta rekao da mi se obratiš poslije mise kada ti treba lova za cigare ili za cugu?!
Snježana je ovaj put uistinu otvorila oči i piljila u sablasne sjene na stropu. Zabila je Vatroslavu lakat pod rebra, a ovaj se na trenutak trznuo, otvorio oči, pa ih odmah sklopio, te joj okrenuo leđa i nastavio sa hrkanjem. Ona je samo uzdahnula, odgrnula plahtu, nazula papuče i zateturala prema vratima sobe u namjeri da se dokopa kupaonice. Na pola hodnika ugledala je odškrinuta vrata Katarinine sobe. Krenula ih je zatvoriti, a onda nagonski provirila i vidjela prazan krevet. Provjerila je u kupaonici, sobi mlađe kćeri, u dnevnoj sobi i kuhinji, ali nigdje je nije bilo. Četiri sata su ujutro, oluja se nije stišala, a njene kćeri nema kući. Vratila se u Katarininu sobu i sjela na krevet. Do uzglavlja je stajao časopis Story. Dok ga je premještala na noćni ormarić, časopis se rastvorio i iz njega je ispao A4 list papira na kojem je kemijskom olovkom bio ispisan tekst preko cijele stranice. Naslov je bio „Dragi Bože“.
- O, bože! – zajecala je Snježana u strahu da je ovo oproštajno pismo zbog toga što joj je neki dan zabranila da napravi piercing jezika.
Ipak je smogla hrabrosti i počela čitati. Iščitavanjem svakog retka oči su joj bivale sve veće i veće, a nakon što je pročitala pola teksta, samo se srušila na krevet izgubivši svijest.
Negdje pola sata kasnije udar groma u blizini njihove kuće probudio je Vatroslava. Okrenuo se na drugu stranu prepipavajući desnom rukom Snježaninu polovicu kreveta, ali nje tamo nije bilo. Otvorio je oči u čudu i ležeći umrtvljen na leđima piljio u smiješne prizore na stropu. Na trenutak mu se pričinilo da u toj igri sjenki vidi Juru kako bježi sa lemozinom.
Otišao je do kuhinje skuhati čaj vjerujući kako je Snježana u kupaonici. Puhao je u šalicu dok je hodao kroz dnevni boravak prema hodniku. Ugašeno svjetlo kupaonice nagnalo ga je na sumnju da se nešto čudno događa. Otvorio je vrata sobe mlađe kćeri. Ona se podigla u poluležeći položaj i izustila :
- Tata, jesi li ga čuo kako je grunuo?!
- Jesam kćeri. Spavaj. Ne boj se, tu sam. – rekao je sa blagim osmijehom na licu, a onda je pokrio, poljubio u čelo i tiho izašao na prstima.
Vidio je odškrinuta vrata Katarinine sobe, ali u tu prostoriju nije ulazio jer je znao da su majka i kćer u lošim odnosima u zadnje vrijeme, pa je zbog toga otklonio svaku sumnju da mu se žena nalazi tamo. Obješene glave sa šalicom u ruci produžio je natrag u kuhinju i sjeo za stol. Nagnuo je, otpio gutljaj i zamislio se. Što ako ga vara sa nekim? Ili ga je možda večeras zauvijek napustila jer nikako nije mogla prijeći preko toga što je zaboravio njihovu dvadesetu obljetnicu braka?
Na kraju je ipak odustao od nagađanja i odlučio provjeriti sobu starije kćeri. Odgurnuo je vrata i ugledao vlastitu ženu kako leži na kćerinom krevetu u besvjesnom stanju sa komadom papira u ruci.
- Snježana?! – izustio je i potrčao prema krevetu
Opipao joj je bilo, a kada je shvatio da diše, odahnuo je, uzeo papir iz njene ruke i krenuo čitati. Par minuta kasnije šalica čaja pala je na pod. Mlađa kćer je naglo otvorila oči i na stropu sobe u djeliću sekunde ugledala sjenu ptice trkačice. Skočila je iz postelje i istrčala na hodnik. U sestrinoj sobi gorilo je svjetlo. Kada je ušla unutra ugledala je razbijenu šalicu na podu, te roditelje kako leže jedno do drugog na Katarininom krevetu.
- Ajme, kako je ovo slatko! Tata mami čitao priču, pa oboje zaspali. Katarina, dođi da vidiš ovo? Katarina?!
Shvativši da sestre nema kući sjela je do oca na krevet, uzela papir iz njegovih ruku i krenula čitati.

„Dragi Bože…prvi put kad sam te ugledala kroz mene su prošli trnci koje nikad prije nisam osjetila. Svako popodne poslije škole bih legla na krevet u svojoj sobi i zamišljala te duboko u sebi. Nikada nisam prestala vjerovati da će se to dogoditi. A onda je konačno došao taj dan i ti si se ukazao u mojoj sobi baš ono popodne kada su starci sa mlađom sestrom bili kod bake. Kleknula sam pred tebe, a ti si me pogladio nježno po glavi, otkopčao hlače i…osjećala sam se poput Madonne u spotu Like a prayer…“

Đole je tu večer kartao briškule sa ekipom u Vidu. Auto je ostavio kod kafića „Kawasaki“ preko puta Vatroslavove kuće jer voli alkoholna pića, pa se uvijek prebaci sa nekim tko ne pije iz ekipe. Prijatelj ga je iskrcao na toj lokaciji oko dva sata ujutro. Po običaju ne sjeda odmah za volan, već produži pješice pedesetak metara dalje do jednog zavoja provjeriti ima li policije na vidiku. Na tom mjestu često budu noću. Tu večer ih nije bilo. Vratio se do kafića i sjeo ispred na jednu stolicu u namjeri da se petnaestak minuta malo razbistri od alkohola. Utrpao je i pet-šest žvakaćih u usta. Nakon desetak minuta blažene tišine učinilo mu se kao da čuje nekakve zvukove unutar kafića. Ustao je sa stolice i primaknuo se staklu kako bi pokušao vidjeti ima li ikoga unutra. Bio je mrkli mrak i ništa nije vidio ali zvuk je bio sve jači; čulo se stenjanje ženske osobe. U tom trenutku definitivno je bio siguran kako svjedoči karanju, ali znatiželja mu nije dala mira, pa je čekao da netko naiđe sa automobilom i barem na trenutak osvijetli kafić kako bi vidio o kome se radi. Pretpostavio je da se radi o nekom od konobara, ali više ga je zanimalo koja je ženska u pitanju. I kada je naišao auto, sve što je vidio bilo je muško runjavo dupe i dvije ženske noge u zraku, a na njima štikle sa dugim potpeticama. Plave. Kako je svjetlost naglo prodrla u kafić, tako se karatelj naglo okrenuo, a Đole se bacio u stranu da ga ne vidi, te se sklonio iza ugla. Karatelj je otključao vrata kafića i izašao vani mašući kitom okolo kao sa pištoljem.
- Daj vrati se unutra! – glasno mu je šapnula
- Uvjeren sam da sam vidio nekoga. – rekao je
- Ma pusti… - izustila je dok ga je hvatala za kitu
Nastavili su se hvatati pred vratima kafića neko vrijeme, a kada je naišao još jedan automobil, pobjegli su unutra.
Đole je pričekao par minuta, a onda na prstima ušao u svoj auto. Upalio ga je bez svjetala i dao gas. Točno par metara prije zavoja vidio je u retrovizoru nekoga kako istrčava iz kafića.

Isto jutro oko osam sati Đole dolazi u Kawasaki na jutarnju kavu da razbistri glavu prije nego krene sa Đrkom u dogovoreni ribolov.
- Božetiću, daj mi jednu duplu i čašu vode.
- Đole, da te pitam nešto…majke ti, jesi li ono sinoć bio ti? – Božetić će znatiželjno
- Baš sam to i ja tebe krenuo pitat, haha.
- Koja si ti svinja!
- Ja svinja? Pa ti si karao ko svinja, ne ja, haha.
- A čuj, nije da nije bilo dobro. – pravio se da mu je neugodno
- Aj, aj…pusti te priče. Nego kakva je mala?
- Psst, tiše. Eno je u wc-u. Mala je bomba. I ima piercing dolje…jedan kroz jedan stari. – šapnuo mu je u povjerenju
- Srećkoviću. – reče mu Đole i premjesti se za stol sa strane na kojem su bile novine
- Imaš li vatre? – čuo je ženski glas dok je sjedio zadubljen u dnevnu tiskovinu
Prvo što je ugledao bile su plave štikle, a kada je sklopio novine ugledao je…
- Katarina?!?!
- Đole, ti koda si duha ugledao. Što ti je? – reče ona
- Ma ništa…oprosti, malo sam neispavan. Izvoli upaljač.
- Hvala ti. Koja je ura, znaš li?
- Osam i kvarat.
- Isuse, moram doma. Možda moji i nisu skužili da me nije bilo cijelu noć. Aj bog.
- Vidimo se. – odvrati joj Đole
Na izlazu se okrenula prema karatelju i namignula mu, a on se onako zlobno nasmiješio brišući čašu.
Pet minuta kasnije Božetiću je zazvonio mobitel.
- Što?? Kako? Eto me odmah! Majiću, zamijeni me na deset minuta, vraćam se odmah.
Na izlaznim vratima se sudario sa Đrkom.
- Eeeej, polako čovječe! Nije smak svijeta! – Đrk će
- Oprosti stari. Hitna posla. – reče Božetić
- Imam ti ja leda u malom frižideru u autu. – ponudi se Đrk
- Ne trebaaaa! – čuo se Božetićev glas sve dalje kako je pretrčavao ulicu
Đrk je ušao u kafić i sjeo za stol. Đole mu je ponudio novine, a on je samo odmahnuo rukom.
- Neću. Ne čita mi se ništa jutros. Ni kava mi se ne pije. – reče bezvoljno
- Slušaj Đrk, nije da se petljam, ali…jeste li ti i Katarina još u vezi?
- Nismo. Sinoć sam je otkantao. Zavlači me stalno u zadnje vrijeme. Mislim da se jebe s nekim. Zašto pitaš? Vidio si je s nekim? Reci mi!
- Ma…nisam. Skužio sam u zadnje vrijeme da ste sve manje zajedno, pa ono.
- Jebe se s nekim sto posto!
- Ali tebe to ionako sad nije briga kad si je otkantao, je li tako?
- Tako je…mamu mu jebem! Da mi je samo saznat tko je.
- Ako nećeš pit kavu, idemo. Ok?
- Ajmo ća.
Ušli su u Đrkov auto i sjedili tako u tišini pet minuta, a onda je Đrk zaurlao i šakom razvalio unutarnji retrovizor.
- Dodaj mi te cd-ove iz pretinca sa strane. - izustio je hladno
Đole je napipao u onoj hrpetini stvari par cd-ova, ali je na vrhu te male hrpe bila Katarinina slika u okviru 5x5cm kupljenom u China shopu. Đrk je vidjevši tu sliku još gore popizdio. Zgrabio ju je sa hrpe i tresnuo o mjenjač. Staklo se rasulo u tisuću komada. Otvorio je prozor i krenuo je baciti van, ali Đole ga je zgrabio za ruku.
- Čekaj! Daj mi okvir, a sliku slobodno baci. – rekao je
Đrk je iščupao njenu sliku i dao mu okvir. Đole je uzeo ruksak sa zadnjeg sjedišta i u njega ubacio okvir.
- Daj vatre. - reče Đrk dok je okretao ključem startajući motor automobila
Đole mu je pripalio dok je ovaj luđačkim pogledom promatrao Katarinu na slici.
- Evo ti, mater ti jebem! – prislonio je žar cigarete na sliku i napravio rupu točno na mjestu gdje se nalazila njena glava
Nakon dvadesetak metara vožnje sliku je bacio kroz prozor dok se na cd-u vrtila „Paint it black“ od Stonesa.

Točno u osam i dvadeset Božetić je uletio na prvi kat kuće kod Katarine na njen poziv. Ugledao ju je kako plače na vratima svoje sobe, a na krevetu su ležali njena majka, otac i mlađa sestra u besvjesnom stanju. Nagnuo se nad njih i opipao im bilo, te provjerio dišu li.
- Katarina, sve je ok. Ne znam što se točno dogodilo, ali dobro bi bilo da ih premjestimo u njihove krevete prije nego se probude.
Katarina mu je pomogla da premjeste oca i majku u njihov, te mlađu sestru u njen krevet. Nakratko su se još malo pohvatali na rastanku, a dok je on izlazio iz kuće, ona je pohitala na prozor da mu mahne još jednom. Tada je ugledala svoje tajno pismo na podu i sve joj se razbistrilo u trenu. Podigla ga je s poda i rasparala u stotinu komada. Kada je Božetić pretrčao na drugu stranu ceste, viknula mu je :
- Ljubavi, vidi, pada snijeg!
On je zastao na trenutak, okrenuo se i gledao sitne komadiće papira kako ih vjetar raznosi. U tom trenutku kraj njega je prujurio automobil iz kojeg je, kao iz špila karata, izletjela slika i pala mu ravno u naručje. Uočio je veliku rupu na sredini. Zažmirio je jednim okom, a drugim pogledao kroz taj mali otvor. Vidio je Katarinino nasmijano lice. Mahnuo joj je i poslao poljubac, a okrnjenu sliku bacio u najbliži grm dok je trkom žurio nazad na posao gdje ga čeka sve više neispavanih mušterija željnih kofeinskog užitka.


- 01:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se