Svi mi želimo da nam dan započne nekom pozitivnom energijom. U biti, želimo da nam dan započne bilo kako, samo da započne. I nismo mi vlasnici vlastitih emocija; svatko od nas ima vlastitog čuvara koji ima svog čuvara, a funkcija čuvara je da vuku nevidljive emocionalne niti. Imam osjećaj da moj čuvar često griješi. Tjera me da radim ono što ne želim. Shvaćam ga, ponekad i on ima loš dan, a sve to zbog glavešina koje su iznad njega i iz dosade vuku njegove emocionalne niti kako im dođe.
„Zašto si odlučio poći baš danas?“, upitao je Ivo dok je stajao kraj prozora bos u svom bijelom ogrtaču škiljeći kroz zavjesu prema terasi susjedne kuće na kojoj je ležala starija gospođa okružena rodbinom i uniformiranim predstavnicima zakona oko kojih su trčkarala dva njemačka ovčara.
„Imao sam neki svoj savršeni svijet koji se raspršio prije par minuta. Više jednostavno nije bilo vremena“, odgovori Ugo dok je na glavi vezivao u čvor bijelu kuhinjsku krpu koja je jedva zadržavala veliku crvenu krvavu mrlju posred čela da se ne razlije dalje. Izgledao je kao Karate Kid trideset godina poslije.
„Za što prijatelju? Za što nije bilo vremena?“, upitao je Ivo i namjestio lice kao netko tko unaprijed zna odgovor
„Za ljubav prijatelju. Dao sam joj sebe cijelog, a ona je uzvratila na najokrutniji način i probušila me kao što se buše baloni na dosadnim rođendanskim zabavama razmaženih bogatih derišta.“
„Da, ali nisi morao zato sebi probušiti glavu. Nisi ti taj koji je uništio ljubav.“
„Nisam namjeravao, ali sreo sam starog Jakova prije neki dan. Sjedio je pred svojom kućom i nauljenom krpicom čistio cijev lovačke puške. Pitao me kuda idem tako bezvoljan, a kada sam mu rekao da bi netko uskoro mogao nastradati od moje ruke, ponudio mi je pištolj Brauning, onako elegantan i pouzdan, i rekao da je za mene gratis jer se baš taj dan poklopilo da je sv. Handrijan – dan zaštitnika trgovaca oružjem. Zamolio me da ne ubijem nikoga u krugu od sto metara jer ne voli zvuk policijskih sirena. Ispoštovao sam njegovu želju. Moja kuća udaljena je od njegove sto pedeset metara. Ej, hoćeš keks?“
„Ne, hvala. Oprao sam zube maloprije, a tu sam samo zato jer si me ti pozvao.“
„Nije valjda da se ljutiš na mene? Jesi, vidim ti u očima. Znao sam da ćeš se naljutiti.“
„Imao sam neke planove, ali sada to ionako nije važno. Moje je da pjevam.“, reče Ivo, otvori prozor i pusti glas.
„Morgen, sutra…“
„Čekaj Ivo! Čekaj da mala izađe. Ne započinji bez nje. Neka i ona čuje“, prekinuo ga je Ugo.
Obojica su se okrenuli prema vratima wc-a i čekali u tišini. Nakon par minuta čulo se šuštanje vode iz vodokotlića, a zatim se djevojčica stvorila pred njima. Ivo ju je primio za ruku i odveo do prozora.
Ugova susjeda penzionerka užurbano je hodala po kuhinji; čas bi prevrtala krumpiriće na tavi, čas postavljala pribor za ručak na stol, a povremeno bi bacila pogled na crnokosu djevojčicu koja se igrala sa teniskom lopticom na terasi ispred kuće. Najviše bi je iritiralo kada naiđe neki veliki kamion, čija ruta prema granici prolazi pored njihove kuće, pa se poremeti slika na televizoru dok igra njena omiljena sapunica. A prolaze ti kamioni po cijeli dan, i tako iz dana u dan.
Baš u trenutku kada su se na programu izmjenjivale reklame o masažnim pomagalima, starica je uočila unuku kako se provlači kroz jedno proširenje u ogradi kako bi dobavila lopticu koja se zaustavila na samom rubu terase. I prije nego li je uspjela izustiti njeno ime, djevojčica je izgubila ravnotežu i nestala iz vidokruga zajedno sa lopticom.
„Gdje su više ti krumpirići?!“, gunđala je razmažena snaha ležeći u krevetu do vozača autobusa kojeg je žena napustila nakon tri godine braka jer nisu mogli imati djecu. Problem je navodno bio u njemu. On joj je nadomjestak za pokojnog muža koji se utopio spašavajući njihovu kćer iz podivljale Neretve u vrijeme kišnih bujica. Ali, promatrajući njegovo blaženo i njeno kameno lice, ne treba vam puno da zaključite kako se broj budućih seksualnih rundi između tih dvoje ljudi može nabrojati na prste jedne ruke. Možebitnu njihovu kontemplaciju prekinuo je staričin vrisak.
Kako je dolazila svijesti, starica je ugledala dvije siluete na terasi leđima okrenute; svoju unuku, te bosonogog muškarca u bijelom ogrtaču koji je djevojčici nešto objašnjavao.
„Ne. Rijeka teče u suprotnom smjeru, ulijevo, vidiš. Pogledaj kako se vrbe i jablanovi vide na površini vode.“
„A ono malo žuto?“
„To je cvijet. Žuti lokvanj. Pogledaj kako je lijep. Zar nije?“
„Aha. A što ono pluta blizu njega striko?“
„Ono…ono je…a vidi sokola kako nadlijeće rijeku!“
Starica je smogla snage, ustala se i krenula ka njima. Tada se Ivo okrenuo prema njoj, razvukao blistav osmijeh i izustio: „Morgen gospođo.“
Starici je ovo bilo previše, pa je, prepoznavši starijeg gospodina, kolabirala po drugi put danas.
Djevojčica joj je htjela pomoći, ali Ivo je rekao kako nemaju vremena jer ih Ugo čeka.
Policijski psi su navalili na ogradu terase i režali tako glasno dok im jedan od policajaca nije otvorio vrata, a onda su sumanuto potrčali prema Ugovoj kući. Majka djevojčice, njen ljubavnik i uniformirani predstavnici zakona promatrali su što će se dogoditi. Psi su skočili na prednja vrata Ugove kuće, cvilili i grebali.
A onda se iz čista mira na kući otvorio prozor i jasno se čuo muški glas kako pjeva :
„Morgen, sutra, opet zajedno mi
morgen, sutra, sretni ćemo biti ja i ti.“
„Nađite mi kćer, preklinjem vas!“, vrištala je žena na rubu živčanog sloma
„Gospođo, učiniti ćemo sve što je u našoj moći.“, rekao je jedan od policajaca
„Nađite mi kćer…“, sve tiše i tiše je izgovarala dok je gubila svijest
Policajci su razvalili prednja vrata i pustili pse tragače kojima su prethodno dali da nanjuše dijelove odjeće crnokose djevojčice.
Negdje duboko u šumi Ivo i Ugo slijedili su djevojčicu koja je u jednom trenutku zastala buljeći u tlo ispred sebe.
„Mahovina!“, vrisnula je od ushićenja, a onda kleknula dodirujući je rukama i ljubeći je usnama.
Ivo i Ugo kleknuli su pored nje i učinili isto, a onda su se svo troje uvukli pod ogrtač od mahovine i zaspali.
Nakon nekog vremena na istom mjestu ukazali su se policijski psi praćeni ljudstvom. Psima se niz njuške cijedila adrenalinska slina dok su prednjim šapama raskopavali područje obraslo tim živućim zelenim ogrtačem. Nakon pola sata pasjeg kopanja činilo se kao da mahovina na tom mjestu nikada nije ni postojala.
