Evo me. Tu sam. Tko me jebe.

Samo da kažem koju prije nego dođem na red među 4.5 milijuna osumnjičenih u slučaju ubojstva Ivane Hodak.

Sve je relativno. Lopta je okrugla. Nikada ne znaš tko te čeka iza ugla.

U Hajduk se ulažu pusti milijuni. Valjda će se netko iz uprave dosjetiti da nešto od tih novaca uloži u kvalitetnog dizajnera dresova, a ne da ih opet kupuju tamo negdje na pazaru.

Zijah Sokolović je moj čovjek. Filip Šovagović je barem pokušao. No, to ga ne opravdava.

Sinoć sam od Speedyja sakrio gitaru. Ne volim kada mi u kasnu noćnu uru po stanu tambura poznate i nepoznate partizanske koračnice. Rekao mi je da u zadnje vrijeme radi ne tekstovima za naš bend Blake Carrington. Nadahnuo ga je Radioheadov album "Hail to the thief". Netko bi rekao povratnički, ali obojica smo se složili da oni nikada nisu ni odlazili, pa zašto bi se onda vraćali.
Za primjer mi je naveo novinski isječak intervjua u kojem Al Pacino govori gdje je bio prije "povratničkog" Sea of love. Glumio je u kazalištu i doživio zanimljivu anegdotu : jednom prilikom je u zamračenoj dvorani među publikom ugledao dva blještava oka sa tako toplim usredotočenim pogledom. Cijelu predstavu glumio je samo za njih. A kada su se svjetla pozornice upalila bio je osupnut vidjevši kako su to u biti bile oči psa vodiča od slijepca koji je sjedio u publici.

To bi bilo to drugari za večeras. Čitajte me i iduću nedjelju u...

22 i 22.