utorak, 29.04.2008.

Noć na jezeru

Lovio sam zvijezde sjajne ribičkim štapom
gasio ih redom sve na površini,
umorno sam lice zatim prekrio kapom
i zaspao u tmini.

- 01:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.04.2008.

Vidio sam morskog psa

Pjer je točno prije trideset i devet ljeta rođen tu u okolici Splita, a ime je dobio po ocu koji je osim imena svoga oca naslijedio njegovo radno mjesto i azbestozu. Kada je dogurao do adolescentske dobi svima u njegovoj obitelji već je odavno bilo jasno da je zabušant, hoću reći sanjar, pa je odlučio sreću okušati na jednom od obližnjih otoka gdje se zaposlio kao knjižničar, upoznao mladu učiteljicu Mariju sa kojom se oženio, a ona mu je rodila dvije prekrasne curice i tako su živjeli u sreći i blagostanju dok on nije zapao u krizu srednjih godina.

Imao je Pjer raznih hobija od kojih mu je daskanje na vodi bilo na prvom mjestu još od trenutka kada je došao na otok. No, kako su godine odmicale, a kilogrami se taložili najviše oko struka, tako je strast prema daskanju na uzburkanoj pučini zamijenio sa predanošću glumi u lokalnom amaterskom kazalištu.
U zadnje vrijeme nekako se sve umrtvilo u njegovom životu, a kad se samo sjeti vremena od prije dvadesetak godina kada je za prvu dasku odvojio cijelu svoju prvu plaću. Danas je većina tih dasaka u njegovoj konobi iza kuće prenamijenjena u banke za sjedenje. Sjeti se on često kako je imao i bliski susret sa jatom dupina, te kako je nakon prvog naleta adrenalinskog šoka žalio što to nije bilo jato morskih pasa kao što to cijelo mjesto dan danas vjeruje. I progonila ga je ta laž pune tri godine dok nije došao na ideju otići na godišnji odmor kod prijatelja koji kao znanstvenik živi i radi u Cape Townu, odakle je namjeravao uputiti se na Rt Dobre Nade i letjeti na valovima među tim velikim bijelim psinama poput klokana u minskom polju. Ipak, božja providnost, karma, zakon velikih brojeva, nazovite to kako hoćete, učinili su da Pjer ne ode na taj put iako je već bio rezervirao povratnu kartu. Žena mu je hitno morala u bolnicu operirati fibroadenom, pa se htio-ne htio morao malo primiriti i više vremena posvetiti obitelji, a čak je i izgledao kao da mu se u glavi sve posložilo tih dana.

Nakon prebrođene prve krize dogodila se Anja, prodavačica iz jedinog supermarketa u mjestu. Bila je dvostruko mlađa, ali i dvostruko opreznija kada su oženjeni muškarci u pitanju. Dolazio bi svaki dan kupiti neku sitnicu kako bi što bolje proučio njeno lice koje mu se činilo prikladnim da glumi posrnulu tajnicu u predstavi o partijskom bossu kojem je česta poštapalica "uh, što bi ja to jebo", a čiji bi sveukupni izgled morao biti približan onom od Lazara Ristovskog.
Kada bih vam rekao kako Pjer i Vojislav Šešelj imaju nešto zajedničko vjerojatno biste pomislili kako sam se najeo gljiva ludara i čvrsto biste posumnjali u moja ideološka stajališta, ali nakon što bih vam pojasnio da ih veže genetski poremećaj nerasta dlakavih izraslina po licu vi biste samo odahnuli i u nevjerici vrtili glavom lijevo-desno smješkajući se.
A zamislite, na zidu njegove sobe nalaze se sve neki brkonje; Clark Gable, Charles Bronson…Roko Prč. U kantunalu pod ključem ljubomorno čuva raritetna izdanja Miše Kovača i Tomislava Ivčića.
Prije par dana imao je jednu malu nezgodu : upao je kod Anje u supermarket pred zatvaranje; oko jedan kad je najveća vrućina i kada uglavnom nema nikoga, te pokušao improvizirati neke ulomke iz još nedovršene predstave koja bi u dogledno vrijeme mogla postati hit, naravno ako autor to doživi.
Anja vrisne NE, Pjer pomisli DA. Uleti njen otac Jure na što Pjer vrisne NE, a Jure shvati kao DA, pa nastane veliki metež i strka po mjesnim kalama.

Marija je u to vrijeme umakala maslinovu grančicu u ulje i milovala cipole na gradelama, kad je zaprimila poziv :
- Mare, spašavaj!
- Pjer, di si za boga miloga?
- Na doku. Ajme majko mila koliki je! Pojest će me u jednom zalogaju! Zovi Franu u obalnu stražu!!!

Nakon toga se prekinula veza i Marija je trčeći vikala susjedi Marineli da skloni cipole sa vatre. Kada je stigla do doka tamo nikoga nije bilo. Nazvala je muža na mobitel i čula kako prigušeno zvoni negdje u blizini. Tada je ugledala na podu šešir, a pod njim mobitel i umjetne brkove.

- Neće ti se taj skoro vratit! – začula je dubok glas za leđima

Okrenula se i ugledala Anjinog oca Juru – dvometrašku grdosiju prekriženih ruku

- A di mi je Pjer, Jure? Di je?! – vrisnula je
- A oli ga ne vidiš di mlatara rukama i biži ka pučini?
- Bože mi prosti, maloprije me zva ka da će ga morski pas izist, a vidi ga sad, biži ka pučini.
- Je, samo more bit da san taj morski pas ja – reče Jure, okrene se i krene put kući ostavivši Mariju onako zbunjenu na doku da pilji u zapjenjenu točku u daljini

- 01:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 05.04.2008.

Daj pet

Volio bih reći da je sunce prsnulo kao kakav najljepši vatromet nad poznatom lukom i rasulo na tisuće purpurnih latica magnolije koje poput gustog snijega padaju na naša nasmijana lica dok ležimo u barci bez vesala, ali nije. Osjećam nažuljana leđa u postelji koju čine kovanice od pet kuna, a nečija ruka nježno mi drži bradu i nožem obilježava vrat niz koji se slijeva topli voćni sirup sa okusom višnje.

Mmmmm, prva liga. Kava je ispala bolje nego ikada. Guštam pri pomisli kako se u ovom trenutku nikako ne bih mijenjao sa posjetiteljem neke kavane koji je uvjeren da je upravo on jutros kušao najbolju kavu ikada pripravljenu dok mu konobar potiho u sebi spolno opći sa bližom rodbinom jer je gost bio toliko drzak da ga pošalje na drugi kraj sale po dvije vrećice smeđeg šećera. Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji inzistiraju na tako važnim stvarima za vlastitu egzistenciju, ali svejedno ću popiti osam čaša čiste izvorske vode u tu čast.

Prozor gleda na trg, sudaraju se pokretne sjene zamrznutih ljudi. Žena sa gardom Ruže Pospiš Baldani snagom moje volje kao da pjeva :

We ain't goin' to the town
we're going to the city
gonna trek this shit around
and make this place
a heart to be a part of
again



Slučajni statični prolaznici slušaju u zanosu, ili samo zato jer su se tamo zatekli…snagom moje volje. Crno-bijeli dugouhi pas radi slalom u šumi od nogu ganjajući zelenu čupavu tenisku lopticu. Zastane na trenutak kod starijeg bradatog profinjenog gospodina i zapiša mu svježe izglancane cipele, a ovaj se ponaša kao da ga nije briga jer pjesma još traje.
Dva klošara sa limenkama piva u rukama kroče na trg i gaze poput dva tegljača na autocesti u pogrešnom smjeru. Situacija ih na tren paralizira, ali brzo se priberu pa počiste sve džepove zamrznutih ljudi.

Iz haustora zgrade preko puta izlazi proćelavi susjed sa prepoznatljivim odjevnim predmetom – bijelim rukavicama. Na trenutak kao da i njega cijela situacija paralizira, no i on se brzo pribere vidjevši otmjeni ženski šešir pod nogama, te ga odluči staviti na glavu gospođe čiji je outfit po njegovoj vlastitoj prosudbi odgovarao istom. Gospodinu do nje, koji bi mogao biti i njen muž, popravi kravatu i produži dalje kako bi pronašao neke nove čudnovatosti dana.
Pade mi na pamet kako sam ovog istog susjeda nedavno vidio u jednoj rupi gdje se vrtila slušaona osamdesetih. Imao je na rukama one iste bijele rukavice i uporno je pio Red Bull, a izgledao je iritantno poput Kevin Spaceya u najboljim trenucima, kao netko u čijoj blizini ćete se osjećati bespomoćno ma koliko cool nastojali biti. Sljedeće jutro, oko pet i dvadeset, probudio me zvuk nepodnošljive auto sirene koja nije prestajala nekoliko minuta. Provirio sam na kuhinjski prozor i vidio automobil na semaforu koji je bio prvi u redu, a nije se pomicao na čitavih pet izmjena zeleno-žuto-crveno, barem koliko sam ja gledao. Došla su policijska kola i kola hitne pomoći. Susjed sa bijelim rukavicama bio je zaspao za volanom.

Aha, evo opet netko dolazi na trg. Izgleda da su to ona dva ista klošara. Što li to rade? Sa ove distance mi se čini kao da vraćaju posuđena materijalna dobra u džepove zamrznutih slušatelja. Prati ih čovjek u plavoj odori koji drži pendrek u jednoj ruci, a sa istim lupka po drugoj slobodnoj. Kada ovi prođu, plavac zastane kod jedne mlađahne dobrostojeće gospođe i pendrekom joj zadigne suknju, te se zadovoljno nasmiješi. Pjesma tu završava.

Eh da, pardon, žurim. Moram po novine, pa na još jednu kavu vani. Znam, opet će naići Rade i reći daj pet, a ja ću visoko ispružiti ruku i udariti dlanom o njegov. Tada će se on po ustaljenoj šemi neugodno nasmijati i reći ne tih pet, daj petaka, a ja ću se onda čvrsto rukovati sa njim kao što to rade lideri zemalja tako da nitko ne primijeti kovanicu koja će poput pečata ostaviti privremeni otisak na njegovom znojnom dlanu.

- 21:43 - Komentari (50) - Isprintaj - #

srijeda, 02.04.2008.

Korade se skriva sa Andrijom u jarku

Lako je pratili vijesti Nove TV kada savjesti ste čiste, ali pitam se što bi se odigravalo u vašim glavama da na njegovom ste mjestu, što biste?

Poslanica svetog Dragoslava Andrića Kroejšanima : Kad se sve stiša past će teška, teška kiša...njena naušnica na podu leži satima hladno suočena s vratima...a ja uprkos zori puštam ponoćnu lampu da gori..

Za sve one koji se klade gdje je Korade, čujem da stalno lunja negdje oko Slunja, il` se pak skita u okolici Splita; odaje se rumu u tajnom podrumu, a rijetki samo znaju da je s Kennyjem u raju.

Htio bih vam reći da se i ja skrivam jer mi je ovih dana u posjet došla rodica afroamerikanka.

Image Hosted by ImageShack.us


Draga za ovo ne smije saznati, jer, stvorila bi se odjedanput hrpa raznoraznih pitanja, a ja ne volim pitanja tipa zašto ti je rodica crna, jer boja kože kod mene nikad nije igrala neku važnu ulogu.


- 23:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se