subota, 26.05.2007.

Taksi u zoni 51

Image Hosted by ImageShack.us

Ćudoređe. Čudno se osjećam dok izgovaram tu riječ. Događa li se i vama nešto slično? Proganja li vas često neki unutarnji ubojiti skup glasova koji u svakom trenutku prijeti napadom na vaše facijalne mišiće koji će svojim grčenjem svu tu akumuliranu nelagodu pretvoriti u znoj na vašem licu? Sigurno jest, ali nećete priznati jer ste pizde licemjerne. Dižete kredite kako bi kupili bolju odjeću. Gajite zdrav blještav osmijeh pomoću nevidljivih nadomjestaka za vaše zubne cakline. Jebete se sa zaštitom, što je u svakom slučaju pohvalno. Dok ponizno klečite u crkvi, mislite li zaista na Boga ili samo prazno buljite u guzice onih što kleče ispred vas? Jeste li kao ja, ne svojom krivnjom, zapali u duboko apatično stanje ili ste sretni jer ste, valjda, konačno spoznali duhovne tajne koje vas poput tsunamija zapljuskuju sa dalekog istoka?

Jutros, dan nakon raskida sa jednom devetnaestogodišnjom priležnicom, ne osjećam gotovo ništa. Ni ruke, ni noge, a sve je krenulo još od glave. Volio sam je više od života, bar je tada izgledalo tako. Pedeset i jedna, zbir je naših godina, a to nikako nije bilo po volji njenih roditelja, pa je navodno zato posljednjih mjesec dana redovito posjećivala psihijatra, obiteljskog prijatelja, koji je po svoj prilici ipak bio nešto mlađi od navedenog zbira mojih i njenih godina, te sa čijom je ženom navodno očijukao njen otac, no, nema nikakvih službenih dokaza koji bi potvrdili istinitost te tvrdnje, iako se cijeli grad često pitao odakle glavna lokalna tračara crpi sve te informacije.

"Žena koja dospije u ruke psihoanalitičara postaje zauvijek neupotrebljiva" – riječi su jednog lucidnog francuskog spisatelja što odzvanjaše u mojoj glavi danima. Kao da je dao naslutiti kako ću gospodičnu "neupotrebljivu" zateći na terasi jednog caffe bara u fazi mentalnih vježbi slobodnog ispreplitanja njenog, te jezika dotičnog gospodina Šrinkovića. Odurna scena, vjerujte mi na riječ. Gospodin Šrinković uljudno je ustao kada sam ga potapšao po ramenu. Ustao je i, pretpostavljam, požurio na wc koji se nalazio, gle čuda, na kraju ulice, ili čak na kraju grada; nije bitno. Fokus zamišljene subjektivne kamere kroz moje oči obuhvatio je ljepljivim mrežastim snopom sjenki njeno lice koje je u tom trenutku periodično naglašavalo svu krutost koju plastični osmijeh uopće može posjedovati, a ta krutost potječe iz unaprijed programiranih mehanizama unutar njenog tijela. Da skratim priču, nokautirao sam je. Taj postupak koji je popratio moje trenutno pomračenje uma jednostavno sam nazvao "neopozivi prekid ljubavne suradnje".

No, jutros me dočekalo još jedno iz arsenala njenih maštovitih iznenađenja : ono oproštajno. Krenuo sam na posao onako neispavan i imao što vidjeti : iskrivljene brisače, izbušenu zadnju desnu gumu, a najsmješniji je bio natpis na prašinastom zadnjem vjetrobranskom staklu : "OVI AUTO VOZI PEDER!" U tom trenutku čak sam pomislio i nešto nadopisati ispod, ali nisam se htio spuštati na njenu razinu. Zaprljao sam jaknu do lakta da ne moram kroz ta naopaka slova nagađati kuda idem u rikverc, te krenuo pješice ka parkirnom mjestu taksista. Mobitelom sam javio šefu da uzimam slobodan dan. Nije imao razumijevanja. Ja još manje.

Izbjegao sam prvi taksi na koji sam naišao jer je taksist, osim što je drijemao sa spokojnim osmijehom na licu, iz usta ispuštao dosta neugodan vonj koji je podsjećao na slovenske riblje konzerve sa povrćem kojima je davno prošao rok trajanja.
Drugi taksist je bio budan, ali iz unutrašnjosti tog vozila dopirao je neki glasni narodnjački zvuk koji me odmah u startu pocepao do boli.
U trećem taksiju tišina. Neka ugodna brkata spodoba promatrala me blago iščekivajući moju odluku.

- No, što se misliš? – dobacio je osmjehnuvši se
- Ne, ne mislim se. Odlučio sam. – rekoh zalupivši vrata za sobom kako sam ušao
- Kamo idemo? – upitao je
- Ravno do dna. – izustio sam
- Dug je to put burazeru. – uzdahnuo je i pripalio cigaretu
- Kako kome, burazeru. Napravi jedan krug okolo, preko Opuzena i Rogotina, ali polako, polako vozi. – rekoh
- Razumijem! – otpozdravio je vojnički
- Nego Mrle, kako to da u tvom taksiju nema glazbe? – upitao sam
- Zašto me oslovljavaš sa Mrle? – začudio se
- Pa, sličiš na onog Mrleta iz grupe LET3. – rekoh
- Ne bih znao. Ne slušam domaću glazbu. Čak ni stranu. U biti, ne slušam glazbu uopće. – zaključio je
- Pa što ćemo onda raditi dok se vozimo, ako već glazbu nećemo slušati? Pričati? Mrle, hoćeš li mi ispričati koju anegdotu iz svog bogatog života taksiste, a? To taksisti čine kada voze putnike, zar ne? – upitah
- Nemoj me zvati Mrle, molim te. Imam ja svoje ime. – izgledao je ozbiljan i duboko povrijeđen
- Pa dobro, koje? – upitao sam nestrpljivo čekajući odgovor
- Miha.
- Miha? To nije baš uobičajeno ime u ovim krajevima. – naglasih
- Istina, rijetko ime na ovim prostorima. Moj otac je Rus, a nekada davno bio je izbornik ruske veslačke reprezentacije koja je često zimi dolazila u ove krajeve na pripreme. Ovdje je upoznao svoju sadašnju ženu - moju majku. – rekao je

Gledao sam to lice neko vrijeme osjećajući ledene zrake kako se probijaju kroz zamućene opne rožnica njegovih očiju, te se odbijaju o retrovizorsko ogledalce pod određenim kutom kontrolirajući moju pojavu na zadnjem sjedištu. Podsjećao me na još nekoga, ali nikako da dokučim na koga. I dok smo se tako par minuta ubijali šutljivom vožnjom, sjetio sam se... MIKA! Finski taksist u Jarmuschovom filmu "Noć na zemlji". Nevjerojatno, čak im je i ime slično. Gledam ga još neko vrijeme u tišini pribojavajući se da slučajno ne počne onu bolnu priču o vlastitoj kćeri koja je preminula nedugo nakon što mu je žena rodila.
Ali ništa, on samo šuti. A dok šuti, dobro je.

- A tvoje? – prekinuo je tišinu
- Što moje? - upitao sam
- Pa ime.
- Ivan – rekoh
- Lijepo ime. Univerzalno. – primjetio je
- Ako ti tako kažeš. – dobacio sam pomalo već umoran od šture komunikacije
- Nego Ivane, pričaj mi.... – zastao je kao da se zamislio nad vlastitim upitom
- Što? – rekoh
- Pa, sigurno imaš na duši nešto što te tišti. Reci mi... – opet je zastao i otpuhnuo dim cigarete
- Imam jedan svježi san. Štoviše, prije bih to nazvao košmarom. – rekoh
- Uljepšaj mi dan. – nasmijao se kašljucajući
- Slušaj... – otpočeo sam priču

"Las Vegas. Unutrašnjost jednog casina. Mnoštvo je ljudi okupljeno oko stola za kojim sjedimo Andre Agassi i ja. Ne igramo standardne casino igrice, ne, nikako. Mi smo ozbiljni momci. Igramo "poklape" sa sličicama iz albuma He-Man. Četvrtu partiju zaredom ga dobijam. Izgleda pomalo nervozan i svako malo pogledava prema balkonu na prvom katu prostrane sale. U jednom trenutku na balkonu se pojavio James Woods. Prvo je promatrao naš stol, a onda je bacio pogled u drugom pravcu, te dvaput potvrdno kimnuo glavom. To je bio nekakav znak, valjda. Znatiželjna rulja se razmaknula, a pred nama je stajao nitko drugi, već Joe Pesci. Izvukao sam pištolj sakriven u potkoljeničnom nogavičju i propucao mu glavu bez razmišljanja. Kada me Andre upitao zašto, propucao sam i njegovu glavu jer sam dobro znao da će biti velikog sranja ako ga se FBI dočepa.
Pred hotelom me čekala draga sa već zagrijanim motorom automobila ako nešto pođe po zlu. Bježali smo cestom prema jugu, a pratila nas je federalna policija sa svojih stotinjak automobila. Nakon sat vremena vožnje, dok sam mijenjao radio postaje na auto-kazetofonu, draga je iz svoje torbice izvadila pištolj i uperila ga u mene pokazivajući mi u istom trenutku značku FBI-ja. Naguravali smo se minutu-dvije, a onda sam i njoj propucao glavu, ali u tim trenucima sam izgubio nadzor nad volanom i sletjeli smo u provaliju. Auto se zapalio i eksplodirao.

Probudio sam se dva dana kasnije u nekoj čudnoj drvenoj sobi sa prozorom bez zavjesa. Ugledao sam dragu kako mi na lice stavlja mokre obloge. Govorila je da štedim energiju, da se ne naprežem, te da mora ići jer je mušterije čekaju. Nakon pola sata nirvane začuo sam pucnjeve na ulici. Bolno sam ustao pridržavajući se za stolicu, te odteturao do prozora. Zakasnio sam. Clint Eastwood već je bio smaknuo trojicu odmetnika. Uočio sam ga u trenutku kada je ulazio u birtiju pod mojim prozorom. Vratio sam se do kreveta tražeći pištolj pod jastukom. Bio je tamo. Čista intuicija. Legao sam natrag u postelju i pokušao ponovno zaspati. Nakon pet minuta iz susjedne sobe začulo se nekakvo čudno glasanje nalik na žensko stenjanje. Taj zvuk sve me više iritirao, pa sam ustao i napunio pištolj. Odteturao sam do vrata susjedne sobe i otvorio ih, a kad tamo Clint zajahao moju dragu. Čak je bio toliko drzak i rekao da izađem vani i zatvorim vrata za sobom jer je propuh. Propucao sam glave oboma. Dvaput. Zatim sam mirno sišao do birtije i naručio duplu tequillu. Do mene je sjedio John Wayne i upitao me odakle sam. Propucao sam i njegovu glavu jer me strašno nervira taj južnjački naglasak.

Prema Meksiku sam krenuo pješice nepreglednom cestom prateći dalekovod. Rijetko koga možeš sresti u toj jebenoj pustoši, Miha. Sjećam se da sam naišao na Morgan Freemana i Brad Pitta koji je klečao i plakao držeći u rukama nekakvu kutiju za cipele. Bio sam i svjedok nesretnog prizemljenja NLO-a koji se zapleo o žice dalekovoda i pao. Iz tog NLO-a izpuzala su dva bića kojima sam, naravno, propucao glave zbog osnovane sumnje da je prvo biće, koje izgleda kao Fox Mulder, zapravo Terminator2, a da je drugo biće, koje bi navodno trebalo biti Terminator2, zapravo moja draga."


- No, da ne bi ispalo kako su mi sva živa bića mrska, evo ti Forrest Gumpa. - rekao sam
- Što je bilo sa njim? - upitao je Miha
- Ništa. Toliko je brzo trčao da ga nisam uspio pogoditi...Eto, tako je otprilike izgledao moj san. Sada je na tebe red da ispričaš kakvu anegdotu. Miha? Miha!?

U tom trenutku primjetio sam da na mjestu vozača više nitko ne sjedi. Automobil je bio parkiran, a vrata sa vozačeve strane otvorena. Uočio sam Mihu kako trči prema obližnjem kukuruzištu.
Izašao sam za njim i povikao :
- Miha! Miha!!! Čovječe stani, jebote! Pa to je bio samo san!


- 16:57 - Komentari (117) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2007.

Krokodil Sandee

Ovih dana proljeće je svježije, a još prije tjedan dana znojni potoci kupali su mi leđa. Pljunuo sam preko ograde i gledao u taj hračak dok se nije sasvim sasušio. Vikend je i nalazim se na selu. Od samih izlazaka i zalazaka sunca draže mi je promatrati znatiželjne babe kako me promatraju. Iako sam tu svaki tjedan, svaka od njih, kada prolazi pored naše obiteljske kuće, zastane na trenutak kako bi me detaljno očima skenirala – mene, mlađe biće muškog roda koje učestalo kontemplira na terasi sa bocom crnjaka u ruci. U biti, one ne vide slušalice u mojim ušima i ne znaju da sam daleko negdje, na nekoj kalifornijskoj plaži sjedim do djevojke kojoj je najdraži film Chungking Express. Tamo daleko od ovih močvara, gdje nema najezde zujajućih krvopija, tamo gdje bijelci preziru crnce i obrnuto, tamo gdje je more hladno, vrtložno i prepuno morskih pasa, tamo sam pronašao ljubav.

Danas sam nešto duže prekopavao po ormaru u želji da pronađem sve one stare porno video kazete iz devedesetih, te da ih se zauvijek riješim. No, gle čuda, među svim tim kazetama, odmah do one najdraže "Vrlo nevjerna žena", pronašao sam jednu sa video spotovima hrvatske glazbene scene iz vremena glazbene emisije Monoplus. Vidi Bernarda Cveka, haha. Koja čunjka čovječe. Isuse, Zdravko Valentin! Pa on je u to vrijeme bio moj idol. Čak se i Thom Yorke furao na njega na početku karijere. Ček, da vidimo mi malo što je ta ekipica glazbenika radila u to vrijeme, koja su bila društvena događanja. Aha...evo, sad će. Malo me jebe ovaj dial-up na selu, ali...evo ga...klik...


Pjevač Senad Galijašević, poznatiji kao Senna M, osvojio je prvo mjesto na natjecanju poznatih osoba u slalom vožnji automobilom, što se održalo na Zagrebačkom velesajmu u sklopu sajamske priredbe Zagreb Auto Show. Drugo mjesto pripalo je DJ-u D.D., a treće pjevaču Robertu Marekoviću.
Za pehare su se još borili Vladimir Kočiš Zec, Zdravko Valentin, DJ Voda i dvojica glazbenika iz pratećega benda Branimira Mihaljevića - Damir Kresnik i Vlatko Medvedski.
Zadaća natjecatelja bila je da na kružnoj stazi, vozeći Volkswagen Polo između čunjeva, postignu što bolje vrijeme. Senad Galijašević premoćno je pobijedio ostale natjecatelje, što je izazvalo veliko odobravanje brojne publike, posebice kad je s uzdignutim peharom izjavio da "nastavlja koracima svojeg ´imenjaka´ i prethodnika Ayrtona Senne".


Hm, GO Senad Go! To su bile zvijezde, a ne ovi isprdci današnji.

Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrnjnjnj

- Halo...
- Strokewski, alo, čuješ li me?
- Čujem te debilu, ne deri se! Pa di si Đrk, ljudino stara?! Tebi ni traga, ni glasa zadnjih mjesec dana.
- Ma, radim svašta-nešto, a sada sam ti u susjedstvu.
- Nemoj zajebavat. U što si se upleo sada?
- Radim čovječe. Nisam kao ti da plandujem po cijele dane.
- Hahaha, ćizs. Da mi je samo znat tko je tebe takvog zaposlio i gdje.
- Razvozim turiste lađom. Safariram ih.
- Safariraš?
- Da. Taj sam izraz jučer izmislio. Kao ono, razvozim ih safarijem, kužiš?
- Žikum.
- Žikuš?
- Žikum. Selam Alejkum.
- Alejkuš?
- Daj Đrk, prestani srat više. Govori kada i gdje.
- Navrati za po ure, pa da te prođiram malo kroz trske i šaš.
- Može burazeru. Arrivederci.
- Roma.

44 minute kasnije...

- Pa di si više čovječe?? – Đrk će
- Eeee, trebalo mi je malo vremena da popijem litrenku vina i popušim dvije džoje.
- A meni?
- Ček, ponio sam ti jednu malo bočicu u džepu.
- Super. Baš si morao ulit u bočicu Pago soka. Što je to?
- Pa Pago sok.
- Sereš!
- Ne serem. Ti si sada službeno vozač lađe i ne želim nikakve probleme dok se vozimo.
- A u pičku materinu. Ne mogu vjerovat Strokewski da si takvo govno od čovjeka.
- Polako, naviknut ćeš se.
- Pizdo!
- Šmokljane!

44 sekunde kasnije...

- Pazi!!!

TUUUUUP

- U što smo to udarili crni Đrče?
- Nemam pojma, ali nešto sam vidio da se kreće pod površinom.
- Jesi li siguran da u Norinu nema krokodila?
- Je Strokewski. Sigurno ih je prošvercao neki manijak ne bi li turistima bilo zabavnije.
- Samo ti zajebaji. Neka neman jest. Hajde ti nas lagano iskrcaj na kopno dok se situacija ne stabilizira.
- Aaaaaa, jesi se usro...haha.

TUUUUUP

- Evo ga opet. – povikah

U tom trenutku proviri glava ronioca na površinu vode.

- Koji vam je kurac kreteni!!! Tko vam je uopće dozvolio da plovite u ovoj satnici kada je humanitarna akcija čiščenja dna rijeke od nagomilanog otpada??
- Pa...ovaj...mi... – Đrk će

Tada je skinuo masku i ugledasmo poznato estradno lice : Sandee!

- Sandee??? Ne mogu vjerovat! – Đrk je grcao od smijeha i nabacio - Ne. To je KROKODIL SANDEEEE, hihihi.

Dok se lađa pošteno zaljuljala od naših givmifajvova, Sandee se nalaktio na njen rub, negdje oko sredine, i uhvatio me za ruku.

- Slušaj ti parazitu! – reče mi i nastavi – Dosta mi je što ovdje nisam svojom voljom. Pun mi je kurac vas, rijeke i ove jebene humanitarne akcije!

Nježno ga stegnuh oko vrata i progovorih :

- A jel? Sad smo kao malo na rubu živaca, a? A da nisi ti možda onaj Sandee koji je zadnji album nazvao Sandeelend kopirajući moju inačicu rodnog mi grada Govnolenda?

U tom trenutku njegov glatki vrat iskliznuo mi je iz ruke, te se naglo bacio natrag u vodu.

- Đrk, dodaj veslo brzo! Što gledaš, dodaji!
- Evo.

PLJAS PLJAS PLJASSSSSSSSSSS

- Jesam li ga?
- Ček da vidim. Nešto je isplivalo. Peraja.
- Peraja? A-haaaaaaaaaa! Neće daleko.
- Polako Strokewski. Pusti budalu. Imamo mi i pametnijeg posla od ganjanja estradnih ronilačkih zvijezda.
- Jel? A kojeg to pametnijeg posla na primjer?
- Paaaaa....kako da ti kažem...
- Reci.
- Kasnije, oko pet, imam naručenu vožnju za ministra Kirina.
- Sereš!
- Istina. On i Sanader otvaraju neki muzej tu kod nas, pa je to prava fešta. Jurica Pažinov obećao mi platit sto eura ako ga dovezem baš u njegovu konobu.
- Bogami, dobro si onda zaradio - rekoh

Kasnije tog popodneva, ja, Đrk i Kiro...

- Kiro, što misliš o ovom našem kraju? – upitah
- Čuj, Strokewski...svaki čovjek koji voli svoj kraj pravi je krajoljub.
- Opaaa, malo smo se zaljuljali. Nego, aj ti Kiro pređi malo sa te vertikale na horizontalu. – Đrk će
- Vako?
- E, baš tako.
- Nego, koji je to Jurica, i kakva je to konoba gdje me vodite? – upitao je
- Ma, ništa se ti ne brini Kiro. Tamo ti je vrhunska meza. Najbolja u našem kraju.
- Kuuuul. – odgovorio je jubitovski

Na vratima Juricine konobe...

- Hvala ti Jurice, pa se vidimo. – reče Đrk trpajući lovu u džep
- Aaaaaaaaaaaaaaaaaa – začu se jauk nakon što smo se udaljili dvadesetak metara
- Što je ovo Đrk? Jel to Kirin jauče? – upitah zabrinuto
- Pravo da ti kažem, ne bih se htio miješat. Ja sam svoje napravio. Jedino, kad te već zanima, nešto sam načuo da je Jurica velike pare izgubio kada je policija otkrila njegova dva kamiona sa neprijavljenim štekama cigareta.
- Aha. Onda mi je malo jasnija situacija. Nego, požurimo mi odavde, jel. – rekoh ubrzavajući korak

To popodne u glavi sam razvio genijalnu ideju da snimim jednu veliku hrpu cd-ova sa indie glazbom, a da na svakom cd-u bude natpis Sandeelend. Osveta je slatka, buahahahaaaaaaaa!!!

Predvečer, na terasi jednog kafića stajali smo Đrk i ja sa vrećom punom glazbe. Zagrabili smo cd-ove u obje ruke i počeli mahati.

- Alo, ljudi! Sandeelend, i to besplatno!

U trenu se ispod terase stvorila ogromna svjetina. Bacali smo blještave piratske uratke koji su padali na sve strane. Nastao je opći metež i tučnjava. Štoviše, nastao je stampedo. Nije izgledalo dobro.

Pola sata kasnije stajali smo iscrpljeni naslonjeni na ogradu.

- Puf-pant. Jesi li vidio Đrk što znači ime u glazbenoj industriji, a? – rekoh zapuhan
- Je brate. A ti ga veslom ganjao danas.
- Šut`! Da te čuo nisam!

U tom trenutku s leđa nam se prikrala sramežljiva zgođušna plavuša sa kikicama i grudima.

- Dečki...mogu li i ja dobiti svoj primjerak?

Pogledao sam u vreću koja je bila prazna. Đrk je iskoristio moju nepažnju, prišao curi i uhvatio je za dupe.

- Čuj mala, dobit ćeš ti svoj primjerak ako pođeš sa mnom...if you know what I mean.
- Hihihi... – oboje su se zacerekali i krenuli prema izlazu
- Đrk! – povikao sam za njim
- Reci Strokewski. – rekao je niti okrenuvši se
- Pizdo!!!
- Šmokljaneeeeeeeeeee – odjekivalo je negdje na dnu stepenica



- 21:28 - Komentari (36) - Isprintaj - #

petak, 18.05.2007.

Dan kada sam Gugl odlučio nabiti na kurac

Zvuči li vam ovaj naslov kao nešto veoma i vrlo prosto? Ma nije to ništa. Čujem ja i gore riječi na ulici koje izlaze iz usta ljudi što hodaju u odijelima i idu svake nedjelje u crkvu.

Povod ovom postu je mail koji sam zaprimio kada sam se vratio sa posla. Naime, na nagovor prijatelja odlučio sam se registrirati na Gugl edsens stranicu za koju većina vas vjerojatno zna. Kao okačiš te neke oglase na svoju stranicu, a zainteresirani posjetitelji iste klikaju na njih, te skupljanjem tih klikova navodno zarađuješ određenu svotu novca. I, ljudi moji, registriram se ja i dobijem obavijest kako će mi oni javiti u roku od sedam dana zadovoljavam li njihove uvjete.

Danas sam, dakle, dobio mail ovog sadržaja :

Pozdrav Stroke,

Hvala na Vašem interesu za Gugl EdSens. Na žalost, nakon što smo
proučili Vaš zahtjev, nismo u mogućnosti primiti Vas u Gugl EdSens u
ovome trenutku.

Vaš zahtjev nismo odobrili iz razloga koji se nalaze na popisu u
nastavku.

Problemi:

- Nepristojno izražavanje

---------------------

Dodatne pojedinosti:

Neprikladan govor: Primijetili smo da vaše web stranice sadrže sadržaj
koji nije u skladu s našom programskom politikom. Ne dozvoljavamo web
stranicama sa izrazitim svetogrđem ili potencijalno uvredljivim
sadržajem da sudjeluju u Gugl EdSensu. Molimo ponovno pregledajte
našu programsku politiku
(https://www.kuracodovce.com/edsens/policies?hl=hr) za cijelokupni popis
sadržaja Internet stranica koji nije dozvoljen.


Eto.
Ne, nije onaj igrač Barcelone, već konstatacijska riječ od jebena tri slova. Naguziše me brate, onako profinjeno. Razumijem, to je politika firme, ali, svejedno, lud sam. Izgleda da sam nabasao na tvrd orah; vrhunski organiziranu vjersku skupinu MORONI.

Na kraju, htio bih se ispričati svim slučajnim neiskvarenim turistima koji će nabasati na moju stranicu jer će se nakon objavljivanja trenutnog posta naći na samom vrhu cool liste, a tema koja će ih dočekati neće biti u skladu sa nekim općeprihvaćenim društvenim normama ponašanja. Takve riječi nećete pročitati ni u Večernjem, ni u Jutarnjem...čak ni u Kliku. Moje lice nikada nećete vidjeti na teveu jer tamo već sjede neki Ivkošići, Pukanići...ići...ći.



- 17:07 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 16.05.2007.

Split-Metropola-Rezervirano

Lud tjedan, reklo bi se. Da znaju pičke elitističke, a i Vlatka Pokos, kako se sa malo para može dobro provest u metropoli, sigurno bi mi u frulu zasvirale i imali bi svi onaj tajanstveni pjenasti osmijeh na usnama.

Sv. Duje je. Ispred caffe bara Ghetto sjedimo Paniko - žena koja ima redoviti sexualni život u kojem često ispija dupli pelin, Sonjecka, Frog i ja. Čekamo Olju, poprilično talentiranu mladu hrvatsku spisateljicu koja je starija od mene čitava 23 dana. Paniko nam daje zadnje upute kako se ponašati. Rekla je nešto stravično što mi se tada trenutno usjeklo u pamćenje : "Olja je bomba, uzorita supruga i majka. Da vam nije slučalno palo na pamet kako bi je u nekoj, nedajbože nepredviđenoj situaciji, mogli pojebat onako divljački." I tako, došla Olja, a meni se nije digo. Pogledam Paniko u panici, i ne znam bih li joj rekao za taj moj mali problem ili da i dalje šutim poput Sonjecke koja je možda bila na tabletama, nekom marokanskom hašu, ili su meni nešto podmetnuli, pa je sve izgledalo obrnuto proporcionalnije nego inače. Inače, razgovor je bio dosta zanimljiv; ne sjećam se niti jednog jedinog dijela. Samo se sjećam engleza u Morrissey majici sa kojim sam se upoznavao rečenicom : "meat is murder". Da, sat vremena kasnije sunce se povlačilo iznad Ghetta, a Saladdressing je kopao nos naslonjen na ulaz u svoju biblioteku. Ponijeli smo svoje kisele osmijehe u noć, dugu splitsku noć.

Zagreb. Zoki. Zajeb. Znojno zaprljano zapešće.
Nakon sat vremena skužim da petica ne prolazi pored autobusnog kolodvora. Spomenuo sam Bandića par puta, onako od dragosti. To je tjedan u kojem ću upoznati zaista mnogo ljudi, i neću ih sve imenovati, ne zato što su mi ovi iz Splita draži, već jer sam se umorio od nabrajanja. Navečer sam upoznao Jergovića sa kojim sam razmijenio par riječi, te mi je potpisao oba slavodobitnička primjerka knjige. Bio mi je simpatično smiješan njegov stil upoznavanja naklonom.
Puno sam pio ljudi, svašta konzumirao. Ako policija ikada svrati na ovaj blog, želim da znaju kako to nije bila droga. Nadam se da će mi Zombibop oprostiti što sam ga onu večer vodio u "Drugi Otok" da Asju gledamo. Eto Asja, baš mi je drago da sam se rukovao sa tobom, ali, da sam znao kako si pripremajući se za nastup skinula gaćice, i vjerojatno nisi oprala ruke, najvjerojatnije ne bih toliko kasnije uživao u onim ćevapima. Čak me ona četverooka voditeljica beograđanka nekoliko puta zamolila da ozbiljno razmislim o nastupu. I odlučio sam nastupiti, ali ne u tom klubu, već na terasi ITD-a ispijavši očajno točeno pivo.
Kraj tjedna uljepšao mi je najomiljeniji među omiljenim blogerima - Lutajući Reporter, te smo se u Booksi taj petak navečer lijepo zabavili on, ja, Pupa i još dvoje zanesenjaka (bili smo treći odzada u kvizu). Zadnju noć ista ekipa zaroštiljala je na vrhu jedne enterokatnice. Ne bih u detalje, jel.
Na kraju, čestitao bih svom domaćinu Zokiju koji je napredovao u vožnji automobilom u nemogućim uvjetima (ti uvjeti nemaju nikakve veze sa onim vremenskim). U tih pet dana auto je udario samo tri puta.

Na ovoj slici ispod su rezervirane cice od Paniko...kako je dooobraaa, a ne smijemo je...ne, ne smijemo, tralalalalaaaa.

Image Hosted by ImageShack.us

Ova stvar ide specijalno za drugara Lutajućeg...

- 18:20 - Komentari (45) - Isprintaj - #

srijeda, 09.05.2007.

Živ sam mama, mama leone

Mama, znaš, nemam baš kuna na mobitelu, pa ti se javljam ovako jer znam da će buraz kad-tad kliknut da vidi jesam li kakvu novu pizdariju okačio ovdje, jel. Ja sam ti skroz oukej, pijem puno kave, a i zapalio sam koju cigaretu iako sam prestao pušit prije 4 godine. Nadam se da se ne ljutiš, mama. Znaš, uvijek sam ti htio reći što osjećam prema tebi kao sin prema dušebrižnom biću koje ga je donijelo na ovaj svijet. Zapravo, htio sam ti reći, to sam nedavno vidio u nekom filmu, VOLIM TE mama...mama leone.

A vi, plačipizde blogerske, vama ću isto nešto pokloniti, moj mali skromni doprinos događaju kojem sam (ne)uspješno nazočio sinoć u Mochvari. To je jedna poznata skladba Zabranjenog Pušenja koju smo Zoki (moj frend po Fender gitari, a i po smještaju) i ja malo preuredili, te demo snimkom ovjekovječili za sva vremena.

MOCHVARA BLUES

U Mochvaru kada pođem ja
prati me 5-6 blogera
5-6 blogera, prvi put ih vidim ja
prvi put...tralalalalaaa

Tužna je moja sudbina
tekstove mi raja dirala
raja dirala, frulu mi je svirala
upo sam u zbirku fakera

Mochvaro mrzim svaki kutak tvoj
zbog tebe ja mrzim život svoj
tko preživi sata dva u ovoj rupi Mochvara
taj je pravi hadžija

Raduje me jedna istina
iz Mochvare vratit ću se ja
ali raja jebena s frule neće nikada
s frule se nitko ne skida.

Na gitari Zoki, vokal Stroke, odabrao Đelo...

- 10:59 - Komentari (56) - Isprintaj - #

srijeda, 02.05.2007.

Ispovijest zaboravljene desne cipele

Ajme dosade. Već dva mjeseca čamim na ovom brežuljku pržeći se na jakom suncu. Koža mi je ispucala do krajnjih granica. Grozota jedna, kažem vam. A sestra, zameo je vjetar par metara dalje. Nekako mi i ne nedostaje, vjerujte mi. Kada je nekoga u dupe trebalo šutnut, ili, bože mi prosti, u govno ugazit, tu sam mu prva bila, a za slučajno dodirnut žensku nogu ispod stola, e to ti nije moglo mene zapast.

- Anuse! Ti pogledaj ovu hrpu, a ja ću na željezo.
- Uvijek mene na smrdljivu hrpu guraš Asfaltimire. Hajd` da se zamijenimo barem jednom.
- A da ja malo popričam sa čika Samantom, a?
- Neka, neka...jednom će i moje vrijeme doć.
- Jednom Anuse, jednom. A do tada sam ja glavni.

Vidi ova dva cigoša. Uh, što zaudaraju. A i ovaj zaobljeniji previše se kurči. I nemojte mi zamjeriti što ih cigošima zovem, jer to se rasizmom nazvati ne može pored onog u-ukanja navijača Rome.

- Asfaltimire, vidi što nađoh!
- Što?
- Opa, što će se moja Cana obradovat.
- Cipela?
- Jes brate.
- A druga?
- Tu je negdje valjda.

Ne, ne idi ovamo. O bože, molim te učini nešto. Zar jedna obična penzionirana cipela ne može trunuti u idiličnoj otpadnoj atmosferi?

- Evo i druge Asfo! Jes da je malo trulija, al` će poslužit brate.
- Dobar ulov Anuse. Kad te samo Cana vidi u njima, eheheee!

U tom trenutku iza obližnje barake proviri lice čuvara otpada.

- Alo vas dvojica! Izgleda da vas zadnji put nisam naučio pameti, a?
- U pićku materinu, bjež Anuse! Bjež!

Uh, dobro je. Spasio me brko, moj najdraži čuvar.

- Who`s da man?! – udarao se brko sa obje šake o prsa

Zvonjava mobitela.

- Ej ljubavi...hoću...aha...ručak?...ma hoću srećo, sve će te čekat spremno...nemaš frke, uzet ću bingo listić...i robu sa sušila pokupit?...samo škuru?...dobro....dobro, čujem te....jesam, nahranio sam ribice jutros...volim te....pusa.

Koji mlakonja. Miško! Miško, dolaz` vamo! Kiša će. Navuci tu najlon vrećicu da se ne skvasimo.
Nema meni do mog Miška. Živi tu kod mene kao podstanar i, što je najbitnije, sluša me sve što mu kažem.
Što buljiš u mene jadan ne bio, požuri! Ako pričam sama sa sobom, ne znači da sam luda.

Eto, kao što vidite, takav vam je život kod nas na otpadu. Ili jesi, ili nisi.

Nadam se da se neki novi klinci neće naljutit što umjesto našeg najoriginalnijeg izvođača roukenrola Gopca stavljam spot ovog zaboravljenog starkelje...



- 00:23 - Komentari (52) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se