ponedjeljak, 29.01.2007.

Mr. Muscolo i europska unija

Stojeći pred drhtavim ogledalom vadi iz džepa svoje zelene jakne mali češalj i zaliziva uljem namočenu poludugu crnu kosu. Vraća se u sobu izgubljena pogleda, tražeći nešto.
- Di si, u pičku materinu…di si?? – neurotično je ponavljao

Njegova stara sjedila je zgrčena u kutu sobe rukama prekrivajući lice. Ovo je već treći put ovaj mjesec da od njega prima batine.

- Di je? Ti si je sakrila! Priznaj kučko stara!!!
- Nisam sine. Ne znam o čemu pričaš. – prestrašeno je odgovorila
- Znaš ti sve, znaš! Hoćeš me maksimalno izolirati od vanjskog svijeta, sve ja znam.

Prebirao je stvari po stolu nervozno cerekajući se. U jednom trenutku učinilo se kao da je odustao. Krenuo je van sobe, ali se u zadnji tren okrenuo i obrušio na staru uhvativši je za kosu objema rukama.

- Di jeeeeee?!?!
- Ne znaaaaaaaam!!!

Vratio se do stola i udario šakom. Šalica puna kave prevrnula se i poput mulja kakve mutne rijeke tekućina je napala nedužnu knjigu gutajući namršteno Houellebecqovo lice…širenje područja borbe.
Zgrabio je knjigu spašavajući je od kofeinskog plimnog vala, te žurno krenuo u kuhinju. Zašutio je sjetivši se da je posjetnica koju traži zaglavila u knjizi u službi podsjetnika.

- Nađoh je stara, nađoh! – zavijao je loše imitirajući ples nekog zaboravljenog indijanskog plemena

Kleknuo je do nje u želji da je poljubi u čelo.

- Ma bježi idiote! – odgurnula ga je rukama

Pokupio je mobitel sa stola i izjurio van.

- Halo, Krešo, ima li šta? Kada? U pet i po` u Marina u kafiću? Ok.

Podigao je ovratnik jakne, stavio slušalice u uši i pustio glazbu. Zastao je pred jednom knjižnicom promatrajući gospođu koja u jednoj ruci drži usisavač, a u drugoj otvorenu knjigu. Malo dalje uočio je poznanika zaštitara koji je, onako izdaleka, izgledao kao nasmiješena riba sa irokezom na glavi…"You talkin' to me? You talkin' to me? Then who the hell else are you talkin' to? You talkin' to me? Well I'm the only one here." Zakoračio je na drugu stranu ulice kako ne bi prekidao omiljenu pjesmu. Zaustavit će se na jedno pola sata kraj suda dok se Krešo ne pojavi. Promatrat će policajce kako zaustavljaju vozače koji prolaze kroz žuto, te im ispisivaju kazne kao da su prošli kroz crveno. Nakon toga će promatrat kako jedan veliki postotak tih istih vozača mobitelom nekoga nazivaju.

Kod Marina uvijek ista procedura. Krešo donese robu, odu do wc-a, izlaze prerušeni u tjeskobu. Danas je Krešo otišao ranije, a on, zapucao se glavom u pomična staklena vrata koja je Marin taj dan izglancao čisto zbog popodnevnog manjka mušterija. Iz horizontalne perspektive u odrazu pomičnih staklenih vrata sa tv ekrana prvi mu se narugao Jose Manuel Barroso.

- Ti…ti, kapitalistički gade!!!

Ustao je i krenuo ka televizoru. Negdje na pola puta od vrata do televizora nasadio se na Marinov lakat.
Ovo je već treći put ovaj mjesec da mu napada televizor.



- 00:40 - Komentari (39) - Isprintaj - #

srijeda, 17.01.2007.

Šećerna vuna

Imao sam izvrsnu ideju za san ali, dok sam prikupljao dovoljan broj likova koji će stvarati taj imaginarni svijet ugode, sve je nestalo poput rascvalih ljiljana na nebu uz popratni zvuk truba i urlika razdragane djece pod prozorom trokatnog hotela u kojem sam znojnih ruku stiskao jastuk preko glave. Ustao sam i razmaknuo zavjese. To što sam vidio nije bila gomila ljudi koja se divi vatrometu, već vijugavo tijelo velikog zmaja što periodičnim vatrenim kašljucanjem provocira potencijalne spavače.

Večeras je vrijeme da opet budem nigdje, na ulicama zaboravljenog primorskog gradića. Čekam da u tom nestvarnom žamoru mnoštva prepoznam djevojku sa šećernom vunom. Ona prođe svaku večer skoro u isto vrijeme. Ima tu neku čudnu naviku da puninom svojih rolingstonskih usana dodiruje čupavi slatkasti bijeli grm, a to me uvijek, priznat ću vam, dovodi do ekstaze. I dok se spustim na ulicu, nje već nema. Onda je tražim…pitam ljude. Ljudi me krivo usmjeravaju, mislim da me ne vole.

Večeras ću i ja probati šećernu vunu. Možda me odvede do nje, tko zna.

Dok hodam tako zamišljen sa zaslađenim grmom, pred sobom ugledah tri siluete u polumraku : Jimmyja, Jima i Janis.

- Kuda si krenuo sa tim bijelim grmom čovječe? – upita Jimmy
- Južno, južno prema Meksiku. – odgovorih
- O Bože hoćeš li mi kupit jednu šećernu vunu? Moji frendovi su glupi, ližu samo ćunu… - zapjevala je Janis
- Poooodrig…I heard a gentle sound!...ha-ha-ha – grohotom se nasmijao Jim

Vidio sam da će bit gusto pa sam iskoristio trenutak njihove nepažnje i šmugnuo nalijevo.

- Čekaaaaaaaaj, ne budi pizda! Daj nam malo bijelog! – vrištala je Janis

Nisam se obazirao. Samo sam trčao i lizao. Nakon par stotina metara odustali su. I baš kada su oni odustali počela je kiša. Kako nije bilo zaklona u blizini, počeo sam opet trčati pokušavajući u trku polizati ono malo vune što je preostalo na štapiću. Nadomak hotela ugladah nekog starca kako pred ulazom puši lulu promatrajući me. Tek kada sam dotrčao uzdihan do njega shvatio sam da je taj starac u biti drug Tito.

- Što to, majku mu božju, u ruci nosiš Strokewski? – upitao je čudno pogledavajući onaj štapić u mojoj ruci
- Štafetu Tito, ŠTAFETU!!!



- 00:13 - Komentari (75) - Isprintaj - #

srijeda, 10.01.2007.

Četiri zanimljivosti koje ne biste trebali i jedna koju biste ne trebali znati o meni

1. Rodio sam se kao vrlo mlad. Skoro pa se i ne sjećam kad je to bilo. U rodilištu su greškom (ili namjerno) zamijenili kartone na krevetićima. Da nisam prokmečio Hajduuuk, danas bih bio Hercegovac.

2. Strašno sam praznovjeran. Toliko praznovjeran da ne smijem nagaziti niti na jednu od stepenica koje vode do stana na prvom katu gdje živim jer, nakon što sam se jednom gadno sjebao niz iste, mislim da to donosi nesreću. Zato se non-stop vozim liftom. Kada lift ne radi, koristim se gromobranom.

3. Jednom sam pokušao imati seksualni odnos na stablu, ali vjeverica je bila brža. Kada sam pao sa grane, jebao sam ježa.

4. Prvi put kada sam mogao dobit pičke (a nisam) bilo je kada sam rekao da mi je prvi put. Drugi put sam rekao da mi je treći put, pa sam dobio prvi put.

5. Nekoć sam bio mlad, lijep i išao bih u teretanu dizati tegove. Danas dižem samo kredite.




- 23:50 - Komentari (46) - Isprintaj - #

utorak, 09.01.2007.

Što je muškarac bez metar-privjeska


Image Hosted by ImageShack.us

- Što ti je to?
- Metar-privjesak.
- Odakle ti?
- Ukrao ga Djeda Mrazu.
- Zašto?
- Nije mi ga htio dat jer mu nisam bio uvjerljiv kada sam obećao kako više neću prostačit po blogu.
- Aj dobro. Nego, koji ćeš kurac mjerit tim metrom?
- Svoj.

Update : nekako mi se učinilo da bi ovdje dobro "legao" i vic koji mi je Igy ispričao neki dan...

sreli se mujo i haso, te započeli konverzaciju o veličini vlastitih penisa.

- mujo, rec ti meni bolan jes mjerio ikad kolki ti je?
- jašta nego jesam. sedamnes centi jarane. atvoj?
- triessedam...ipo.
- kako, bolan ne bio, triessedam ipo? ćime si ga mjerio u pićku materinu?
- toplomjerom ba!



- 17:07 - Komentari (46) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.01.2007.

(S)hit dana

Štovano blogočitateljstvo : na dan osmi siječnja dvijetisuće i sedme odlučio sam objaviti dva mnogo smešna plesna video uratka. Pa pogledajmo...

1. Dva piiička - Luis Fabiano i Diogo na utakmici Zaragoza-Sevilla plešu latinoamerički ples popularnog naziva "dođi-mi-na-šaku-jebat-ću-ti-majku"



2. Ples u tami - akteri ovog bezobrazno-smiješnog plesa su : Bbop, Stroke, Funnylittlefrog, Benjamin, te još dvoje njih (identitet poznat uredništvu). Mislim da sam ja onaj koji je vikao ARRRRIBAAAAA. U gornjem desnom uglu nazire se stol na kojem se izmijenilo preko nekoliko boca nečega. Da, sjećanje na Abrašević.



- 17:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.01.2007.

Tamagochi lover

Nisam ništa mislio pisat. Ništa, majkemi. Ali eto, čuo sam na radiju Everybody`s talking at me i to me dodatno raspizdilo. Ta stvar je svirala u servisu onog ljetnog dana u trenutku kada sam jednom košarkaški građenom računovođi rekao kako je greškom obrisana particija hard diska na kojoj je imao jako važne podatke i pokušao ga uvjeriti kako se to svakome može dogoditi. Čuo sam kako spominje deset godina mukotrpnog rada koje su otišle u vjetar, a i dobro se sjećam kako sam trkački bio u odličnoj formi tog ljeta, te da sam sa lakoćom mogao preskočiti živu ogradu visine dva metra. Mogao je i on, samo što jadnik nije znao raspored vrtnih patuljaka u susjedovu vrtu.

Bi-biiip. Alarm. Gasim ga automatski palcem lijeve ruke. Bi-biiip. Opet? Ne sjećam se da sam namjestio da se automatski pali svako pola minute. Uzimam mobitel i uočavam na displeju Hanibani.
- Ej dušo, di si? – rekoh mamuran
- Šta di sam, konju?! Odbacivaš mi poziv čak i na Novu. Mogu zamislit što me čeka za rođendan.
- Jeb`ga ljubavi…
- Jeb`ga, jeb`ga…to je sve što vaš muški mozak može smislit – energično je ubola
- Slušaj…-nastavila je-…sjećaš se one slike iz osobne koju si mi poklonio prije dvije godine?
- Onu di si rekla da izgledam kao policajac?
- E, ta.
- Šta je sa njom?
- Ma ništa, gledam crtić Ledeno doba, a onaj mamut…hihi…ima istu frizuru kao ti na onoj slici.
- Ma, jebem li ti… - prekinula je prije no što sam se snašao
Uzeo sam mobitel i počeo tipkati : A ti si glupa ko ona vjeverica što gura…, a onda sam odustao. Ne želim da se naljuti. Žene su zbilja čudna stvorenja.

Uzeo sam jaknu i ravno preko vrata. Iz džepa mi je virila plastična boca Spritea. Odvrnuo sam čep i pomirisao. Ni blizu.
I baš krenuo bacit bocu u kontejner kad iz istoga proviri krezuba baka Ankica sa ostima u ruci i šljemom na glavi.
- Neka, ja ću sinko – reče iskesivši ono malo zubi
- Pobogu, zar i na današnji dan skupljate boce – rekoh začuđeno
- Nego šta. Najviše skupim vikendom i za blagdane. Tada i prespavam u kontejneru, najviše zbog one vražje Anđelke.
- Zašto?
- Pa lijepo smo se dogovorile da su njeni kontejneri oni na željezničkom i autobusnom kolodvoru, ali ona ne sluša već je često zateknem di čeprka po mojim kontejnerima. Dođe mi da je ostima ovim probodem!
- Ma nije valjda?
- Je, je…uvijek joj malo moj Strokewski.
- Nego, vidim uveli ste i šljem kao obaveznu opremu. Zašto?
- A to ti je zaštita na poslu. Prošlu subotu sam stražarila baš u ovom kontejneru i odlučila ubit oko pet minuta. I baš tada, ko po vragu, naiđe onaj mali konobar Mate i iskrene mi po glavi cijelu vreću staklenki, e.

Ma krasan dan, kažem vam. Uspio sam čak i na kavu otić sa frendom. Kako kava nije djelovala, a nama nije bilo do priče, imao sam podosta vremena za proučavanje inventara i to najviše onog ljudskog, to jest adolescentskog u obliku dvije djevojčice od petnaestak godina koje su se non-stop nešto smijuljile, pogledavale ka nama, a najviše od toga bavile su se tipkanjem na svoje superblještave fensi šmensi kul mobitele. Kasnije su došle još tri od kojih je ona treća upitala za stolicu je li slobodna. Rekao sam da je, a ona je rekla hvala i to je sve što smo pričali. E, jeb`ga sad, sjetio sam se, kad vam već ovo pričam, kako je Rope jednom došao za stol gdje su sjedile dvije cure i pitao jel slobodno naslonivši se na stolicu na kojoj nitko nije sjedio. One su rekle da je, a on je izvukao stolicu i sjeo za njihov stol. Pričao mi je kako su bile nepristojne i otišle minutu nakon što je sjeo. Ni piće nisu sačekale da popije. Što ti je današnja mladež.
E da, gdje sam ono stao….iiiii dođu te tri djevojčice i nastane čitava gužva oko njihovog stola jer kao spremale su se ljubakat povodom Nove, jel. I poljubi prva treću, druga petu, a četvrta čeka. Pa onda četvrta zažvali prvu, druga skoči na treću, a peta čeka na svoju sreću. I tako, križaju se one praveći trokutove, nešto kao u nagradnoj igri Nova Lova gdje ti pogađaš koliki je broj trokutova na slici, i kada pogodiš, oni ti kažu da nije i ti zoveš opet. Baš je tako nekako izgledalo.
Onda je jedna od njih izvadila iz torbice malog plišanog cuceka i pričala im kako spava sa njim, kako je mekan i podatan i da je ne može povrijediti kao muškarac, te je pogledala u našem pravcu. Mi smo se pravili da gledamo tv, iako je bio ugašen. Neugodnu tišinu prekinula je zvonjava jednog od superblještavih fensi šmensi kul mobitela. Bio je to mobitel od one četvrte.
- Halo, mama zar već dolaziš?? – uspaničeno je vikala
- Ćizs, što je bilo? – upita je ona treća
- Mama mi dolazi ranije kući, a Tamagochija sam ostavila u sobi na sred kreveta spuštenih hlača – rekla je uplakano usisavši kroz slamku posljednje kapi čokoladnog mlijeka





- 23:44 - Komentari (57) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se