subota, 30.12.2006.

Birtija opened (i molim ubuduće pazite da ne prskate po ogledalu dok pišate u lavabo...pogotovo žene)

Hvala na pažnji i doviđenja...dobar dan, do snoviđenja.

Update : koji vam je kurac?? ovih dana sam primjetio kako imam više krvi u alkoholu nego inače i to me zabrinulo. zatvorio sam birtiju na jedan dan kako bih očistio nered i pronašao neka davna zagubljena sjećanja. nisam ih pronašao. valjda zato jer su zagubljena. danas sam spreman krenuti u stvaranje novih sjećanja koja će biti zagubljena.

poruka debelim zlim amerikancima : Objesili ste pogrešnog Busha!



- 13:40 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.12.2006.

Hallelujah

Ne, nemojte me krivo razumjeti.

Sjedio sam tamo u crkvi prije par godina i nisam osjetio ništa. Pustio sam suzu kada je umro Ivan Pavao II. Bih li trebao nešto lijepo reći o crkvi kao instituciji? Ma zaboli me spolovilo sve dok ta ista institucija permanentno okreće leđa meni kao čovjeku 21. stoljeća. Amen.

Što je ovo? Skoro sam se sjebao niz ove vlažne stepenice, a još mi kućište računala pod rukom. Vidim neku babu pred kućom kako me gledi. Ovo je ona kriva što kičmu skoro nisam polomio. Garant vještica neka.

- Mladiću, to si bio kod moje kćeri gore, a?
- Može biti. Žurim gospođo, hladno je.
- Nemoj biti tako nepristojan. Vidi se da si nevjernik. Zato i nisi prvi put uspio očistit viruse. Božja kazna!
- Slušajte…
- Nemoj ti meni slušajte! Znam ja vas servisere. Svi ste vi nevjernici. Kladim se da doma držiš Bibliju i skineš prašinu sa nje samo za vrijeme blagoslova kuće, dok je moja izlizana od svakodnevnog čitanja.
- Ali…
- Mogu mislit koju si školu završio.
- Gimnaziju.
- Gimnaziju? Samo to? I ne čudi me što si toliko nesposoban. Moj sin je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a upravo je upisao doktorat.
- Drago mi je za vašeg sina.
- A ovaj drugi, milostivi Bože hvala Ti što si ga spasio, bio je u JNA 1991. i vozio se u onim tenkovskim kolonama što su se prema Vukovaru kretale.
- I, kako je prošao?
- Kako je prošao, pitaš me? Nikako sinko. Jedva živu glavu izvukao. Uhapsili ga neki tamo rezervisti. Spasio ga prijatelj srbin koji ga je prepoznao sasvim slučajno u masi, a još mu i reče da je bio četvrti na listi za likvidaciju. Nije mu to trebao reći….o Bože… - zaplakala je
- Gospođo…
- A što se tek propušio onda. Tri kutije na dan. Tri kutije! Gledala sam njegovu bezvoljnost za životom i plakala sam sinovac, danima sam plakala. Krunicu sam molila svaku večer skrušeno.
- Je li pomoglo?
- Jednog dana samo je otvorio prozor i bacio cigarete. Od tada se počeo mijenjat na bolje. Eh, Bog sve vidi i sve zna moj sinovac.
- Drago mi je da je Bog tako brižan ali sada stvarno moram poći – rekoh
- Ajde, i nemoj da treći put moraš dolazit.
- Gospođo, znate li što bi možda bilo najbolje?
- Ne razumijem na što aludiraš.
- Na računalo, naravno.
- Što bi bilo najbolje?
- Da ga ostavim večeras tu dolje kod vas, pa da ga vi, kako ste tako dobri s Bogom, uz pomoć krunice molitvom očistite od svih virusnih zala.
- Ti nisi normalan sinko! – zajapurila se i pobjegla u kuću zalupivši vratima
- Bog je vidio da ste mi zalupili vrata pred nosom gospođo! Nećete u raj, ne neeee! Alelujaaa!!! – vikao sam pomalo lud

Govnolendom se širio miris tamjana. Više mi nije bilo hladno.

Dodatak : pomolimo se da pripovjedač nevjernik što prije izađe na pravi put i pronađe Boga, a ja kao autor bloga odgojen u katoličkom duhu želim svim vjernicima čestit i blagoslovljen Božić.

kako je provincija Govnolend od mene bivšeg punkera napravila šlagerpop pičkicu, osjećam se bar malo dužan da svom hardcore-trash-dub-noise drugaru Bbopu, sa kojim sam se sinoć zapio u Mostaru, poklonim jednu malo "žešću" pjesmicu. pa poslušajmo očima...




- 18:23 - Komentari (49) - Isprintaj - #

petak, 15.12.2006.

Ceduljica

Otvoreni radio, zatvorena pekara. Neonske reklame osvjetljene jutrom.

Gladan sam. Hu-huuuu, song two. Gladan sam, rekoh. Kao da je nekoga briga. Hmmmm….da vidimo. Opaaa, hehe. Pardon. Šta ti radiš ovdje? Ako nisi znao, živim s tobom. Od kada? Ima dvije godine kretenu. Slabo se sjećam..hmmm. E sad te je stvarno dosta! Odoh ja. Di ćeš? Odlazim, ovaj put zauvijek. Stani, protestiram! Protestiraš?! Haha, on protestira. A budalee. Mala, daj ostani. Koji ti je? Odbij! Auuuuu, jebem ti! Čime si me to? Pepeljarom! Mili, boli li te? Malo. Ajd` zbogom. Zbogom.

Čekaaaj, vrati seee. Vid` me kako sjedim na prozoru i plačeeem. Sjedit ću ovdje do jutra…dok se ne smrznem. Sjedi ti, šta me briga. Smrzni se ko govno! Daaj, vrati seee. Nisi mi napisala ceduljicu za ujutro šta da kupim. Vrati se aj, kumim te. Previše je ničega kada odeš. Ne radi mi to.

Mili... Eeeej, znao sam da ćeš se vratit. Znao si? Ne, blefiram. Ipak me voliš mala, jel da? NE! Ne? Došla sam zbog ceduljice.



- 15:38 - Komentari (45) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.12.2006.

Žuta priča

Taj dan opet se posvađao sa suprugom, i to pred sinom, što ga je dodatno uzrujalo. Ona je uvijek imala čvrst stav, argumente, a i čarobni štapić. Pretvarala bi ga u mekanu smjesu od koje je radila najsmješnije figure koje bi same nadoilazile u trenutku inspiracije; najčešće nije htjela trošiti previše vremena na takvo ništavilo od čovjeka, pa bi ga zarolala u običnu malu kuglu koju bi gurala uokolo po kući dok joj ne dosadi, ili dok se ta bezvrijedna okruglina ne uspije otkotrljati u sigurnost svog automobila bježeći što dalje od nje, bježeći od sebe.

Zimi, kada bi prečesto kišilo, a mrak bi dolazio ranije, još je više bio otuđeniji. Noću bi mu njene prodike postajale neizdržive, te bi često znao i prespavati u garaži. U džepu jakne uvijek je imao limenu srebrnu ploskicu napunjenu domaćom rakijom, nek se nađe u prilici kada nožni prsti omrznu. Poznata dalmatinska bura znala bi ga usred sna natjerati da okrene ključem automobila, te da uz laganu radijsku glazbu i grijanje lakše zaspe. Jednom se probudio u bolnici, dobro se sjeća njenih suza. Od tada više ne spava u garaži.

U sumrak putuje ni sam ne znajući gdje. Na svakom raskrižju cesta mu se ruga premještajući svoje nevidljive magnete. Van grada, motor njegove Honde sam od sebe se gasi pred ulazom na groblje automobila. Na njegovom licu ironični smiješak dok zatvarajući oči glavu naslanja na volan. Vjerojatno u tom trenutku razmišlja o naprednim tehnologijama, tko će znati.

Izlazi iz vozila, pripaljiva cigaretu i znatiželjno korača teritorijem zahrđalih automobilskih uspomena. Pogled mu se ledi kada ugleda žuti Fiat 850. Približava se u saginjućoj pozi i toplinom ruku prelazi preko davne gravure vlastitog imena uz pojačane otkucaje srca i raširene zjenice očiju. Pokušava ući sa vozačeve strane ali vrata, zaglavljena su. Baca se preko haube na drugu stranu i uspijeva ući bez problema. Zavlači ruku ispod vozačevog sjedala nadajući se da je još uvijek tamo. I gle čuda, pronalazi bilježnicu koja je tu ležala više od dvadeset godina. Neoštećena.

Tog popodneva 1978. njegov otac vraća se kući sa posla vidno iscrpljen od velike srpanjske vrućine. Prvo odvlači ženu u drugu prostoriju gdje žustro raspravljaju. Dječak stoji naslonjen na vrata i gleda kroz ključanicu. Ne razumije gotovo ništa ali plače tiho, u sebi. Kasnije, istog popodneva na vrhu stubišta kuće stoje otac, majka i gazda koji konstantno nešto urla i maše rukama. Dječak stoji na dnu stubišta pognute glave. Otac ga primjeti, pohita ka njemu, zagrli ga i objasni kako moraju prodati automobil i da će kupiti novi čim bude novaca. Dječak se uspijeva istrgnuti iz očevog zagrljaja i pobjeći sav u suzama. Dok ga pola susjedstva traži, on se ušulja u kuću i uzima bilježnicu sa najdražim crtarijama koje su sve do jedne nastajale u malom žutom Fiatu, središtu jednog dječjeg svemira. Tu bilježnicu, dio sebe, ostavlja pod vozačevim sjedalom i izlazi van. Uzima mali nožić koji je pronašao na travnjaku i za koji nitko ne smije znati, te ugravira svoje ime u žlijeb podno tablice.

U sljedećih par dana misteriozno nestaju kornjača, kavez sa zečevima, te njegovih osam mačića od kojih mu je najdraži Žućko. Ovo sa mačićima ga najgore pogađa, pa se odlučuje za najradikalniji potez; koristi trenutak nepažnje roditelja i zaključava se u prizemlju kuće dok otac pomaže majci koja vješa oprano rublje na konop u dvorištu. Ultimativno zahtijeva da mu vrate Žućka ili nikoga ne pušta unutra. Otac nešto kao razgovara sa majkom, te obećava da će Žućka vratiti sutra. Ne uvažava njihova obećanja, Žućka hoće odmah i sada. Otac nervozno šetucka pred vratima par minuta, a onda se udaljava. Nakon pola sata vraća se sa vrećom iz koje vadi nešto mijaukajuće žuto i pred hrapavim mutnim staklom ulaznih vrata maše time. Dječak ništa ne posumnja, otvara vrata i neugodno se iznenadi. Mijaukanje je oponašao otac, a mačak je bio plišani, susjedov.

Dok prelistava bilježnicu, na trenutak zaškilji očima prisjećajući se batina koje je dobio tog dana. I baš pred sam kraj prelistavanja iz bilježnice ispadne neka presavijena slika. Sagne se i pokupi je pogledavajući u naslage prašine što su okupirale masku prastarog auto-radija. Crno-bijela fotka…kao da je bilo jučer. On sjedi na ogromnim vodovodnim cijevima koje su trebale biti posložene u raskopanu ulicu, a u naručju mu Žućko.
Fotku vraća natrag u bilježnicu koju stavlja pod ruku i napušta ovo otužno mjesto.
Ulazi u Hondu i okreće ključem. Motor pali. Iz prve.




- 21:33 - Komentari (51) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.12.2006.

Plavetne guje

Plavetne guje vijugaju satima. Zaustavljaju se i kreću svojim rutama u nekim unaprijed zadanim vremenskim intervalima. One gutaju putnike, pa ih rađaju. Ponekad se dogodi da prvo moraju roditi određeni broj putnika kako bi se stvorio novi prostor za gutanje. Kako god okreneš, bio sam iznova rođen tu večer.
Pustio sam marte neka same traže put. Hladan zrak okrutno se poigravao unutrašnjošću mojih nosnica, i netko sa strane sigurno bi pomislio kako mi oči suze zbog dječaka koji je, smrzavajući se, prosio za sitan novac.
U ušima mi prigušeni zvuk violine i klavira, a kroz zakrvavljene oči slika Bakine kose koja se na vjetru izvija, i kroz koju sam nazirao Manistru i njen bicikl sa iskrivljenim blatobranom. Dok je onako u usporenom ritmu pogrbljena zaključavala bicikl o ogradu, učinilo mi se kao da sva razdragana nježno psuje podno velikog bijelog križa.

Sat vremena kasnije slušao sam Kurtove poznate vokalne eskapade. Njihao sam se u ritmu glazbe više od umora nego od neke želje za plesom. Moram priznati da su me cure, naposljetku, odvele na…pardon, u Krivi Put na dodatno pijančenje. Jedino je bilo nezgodno što smo baš tada upali na sat gdje su članovi jednog benda vježbali pravilno udaranje glavom o doboš.

Bbop je jako simpatičan momak koji zna gurati bicikl pored sebe kada je odvaljen. U svakom slučaju, djelovao mi je mnogo simpatičnije nego onaj šeširnati pisac kojeg sam istu večer uočio u Tvornici kako voza rulju.

BONUS : "Oni čija slova oživljavaju podloge"

Ubaciti Tajpvrajtera u prvu sličicu? Ne, ipak sam odustao iako sam ga namjeravao smjestiti u sličicu o suboti navečer i prepunom KSET-u. Kao nešto u stilu : pankrtovski čitam njegove pričice o Čarugi, a u pozadini me prati vrlo nježan manchesterski punk-rock-noise bend.
"Tooo Emice. Metni mi prst u guzicu. Toooooo...ah, ah, ah, aaaaaaaaaaaaaaaahhhh. Uh, uh, uuuuuhhhh...Hu, hu, huuuuuu!!!"
Uglavnom, nije bilo tako. Tajpa sam upoznao kako i priliči, u idilično-zadimljenoj atmosferi okupljališta novinara i literaraca općenito - Van Goghu. Susret nije trajao dugo; on je imao zubobolju, a meni se sralo. Uglavnom, krasan jedan čovjek - moj blog drugar.

Obirtijomilamoja je jedno dvajst godina mlađi od Tajpa i ima bolji bicikl od Manistre. Taj mladić obožava Belle&Sebastian toliko da i sam previše sliči na jednog člana benda. Podsjetio me odmah na susjeda moje babe koji se toliko bavi svinjogojstvom da i sam previše sliči...ne bih sada o tome.
Uglavnom, još jedan krasan čovjek iz novinarske branše. Popili smo kavicu u Dobrom Zvuku gdje je zvuk bio jako loš, a oko nas na sve strane adolescentski ološ.

Mislite da ću vam pričati još? Ma, tko vas jebe...okoš, bokoš, prdne kokoš...

za dobro jutro, najdraža mi "mačka" sa glazbene scene...





- 23:18 - Komentari (66) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se