Ni da mora nestane
i opet taj osjećaj samoće....
opet su me uhvatili dani tuge,dani bjesa,kad svatim da više nije moj...koliko se god pravila da mi je lako bez njega,ja jednostavno ne mogu ovako dalje...malo sam se odmakla iz svoga grada,al' mi ne ide.....probam uživati,ne misliti na njega,al' on se jednostavno uvukao pod moju kožu...otrovo je moju krv....nisam ga vilda mjesec,a čini mi se stoljećima....
kako nastaviti živjeti u nadi da će mi se vratiti,da će opet bit moj?? znam svi ćete reć nije ni prvi ni posljednji....al' za mene je...makar zasada....i nije jednostavno živjeti svaki dan znajući da sad tuđe usne miluje,i da je dodiruje....a kamo li da njega neka druga cura dira.....
suze opet teku....jedna po jedna....znate onu BILO GDJE DA KRENEM NE MOGU BEZ TEBE? eh da...upravo tako...zar mi se iko tako brže i slađe uvukao pod kožu,dali sam ikog ovako snažno brzo zavolila??
i sada mi ne dostaju i moje prijateljice,al' me to manje boli,jer znam da će one bit tu i kad se ja vratim i znam da me vole i da su me volile...
da makar na tren bude vječnost.....joooj...
i svaka utjeha moja da ga manje volim,mene sve više boli!!!!
Stranac
Sjedim sama
u kutu svoje sobe,
u tami svoje duše...
Više ne znam
dali i ovaj stih
kad ti pišem
dali si ga vrijedan više!!!
Ova tuga koju osjećam,
a radost koja više ne poznaje mene,
opet je to sve zbog tebe!!!
Kraj mene ostala
su samo puka sjećanja
na ona vremena
kad si se kleo na vjernost i ljubav svoju!!!
Ova patetika
oduzima mi dah,
dok ti sa njom
djeliš sve onako
kako najbolje znaš...
Drugi put kad se sretnemo
bit ćeš mi stranac
kojeg neću zaboravit
i kojem nikada neću moći oprostiti!!!
A sada stranče
idi daleko od mene,
da moja duša
još više ne uvene...
Dok ja još mislim na tebe
i gubim svoje sate,
priznaj na tren,
dali se ikada sjetiš mene
dok su te njene usne milovale???
Idi,sada idi što dalje,
jer ovo malo duše,
za tebe još diše!!!
I bez obzira na sve
uvijek ćeš biti tu,
u mome sjećanju...
VOLIM TE STRANČE!!!
*...nakon svega, dođe mi da te branim kako nisko, ispod časti stvarno čovjek može pasti...*
nakon malog uvoda u ovaj novi način emotivnog iskazivanja osjećaja,počinjem pričati priču od koje sada patim i ne znam šta da radim...
afff....odakle uopće početi??
eo ovako...sve je počelo kad je meni jedan dan u školi došlo slabo...sutri dan kad sam došla u školu jedan dečko iz mog razreda,je pitao mene jes to trudna sa mnom? ja sam na taj odgovor se samo nasmijala,jer inače se nismo baš ni družili,jer smo se tek upoznali i došli u novu sredinu...no iz dana i dan to naše samo poznanstvo je prešlo u prijateljstvo...svaki dan smo se zezali,te sam ja davala neka luda imena "djetetu",a on je uvijek govorio da će mali bit muško i da će bit nogometaš...svaki dan smo bili sve bliži i bliži te se bližilo ono čega sam se najviše i bojala....jedan dan je profesorica iz hrvatskog željela da napravim plakat i da izaberem još dvoje koje će sa mnom...ja sam izabrala dvojicu svojih najboljih prijatelja,a među njima je bio i on...odmah sutri dan na valentinovo,smo počeli radit taj rad...došli smo kod ovog drugog prijatelja,no ja i GUJA(tako ću ga nazvat) nismo ništa radili,cijelo vrijeme smo se zezali,pričali....uzela sam komad pice i pošla sjest,no on je sjeo prije mene te sam ja tad sjela na njega...ovaj drugi prijatelj je to odma slikavao,a kako smo se mi sakrivali,slike su ispale,afff....katastrofa,kao da,ma znate već 
svakim danom bivali smo sve bliži i bliži,slao mi je poruke uvijek u kojima bi pisao ljubavi i kad nisam bila u školi uvijek bi me se sjetio i govorio da me voli,pa kad bi se vraćali iz škole,znali bi se i držat za ruke...
kad je on tjedan prije svoga rođendana zavšrio u bolnici,samo je meni to bio rekao(mislim nije bilo ništa strašno neka upala,šta ti ga ja znam)i čuli bi se svaki dan....za rođendan smo mu ja i moj najbolji prijatelj kupili neku čestitku i čokoladu,ništa posebno,al' smo ga makar usrećili...
--->gore sam zaboravila napomenut da mi je kupio naruknicu i rekla sam da je skidam samo kad sam ljuta na njega il se posvađamo(tako je i bilo)....
sad su već svi misli da smo zajedno i svi su nas zezali,a mi nikad nismo htjeli ni priznati da ima nešto među nama...
samo smo se jednom posvađali i to se on naljutio na mene jer je ovaj moj najbolji prijatelj dobio 1 zbog mene radi gluposti...ja sam molila profesora da meni upiše jedan i sve,al' nije htio i na kraju mu to nije ni ubrajo u zaključnu ocjenu,samo je nas 3 uspio posvaditi...
najbolji prijatelj mi je odma sutra prišao i rekao da je on kriv a ne ja,a GUJA mi uopće se nije ni obraćala,a ja sam se pravila kao da ga nema...
prije smo se preko svakog sata gledali,nismo skidali pogled jedno sa drugog,i sada sam digla glavu i nisam uopće obraćala pozornost na njega,a prijateljica koja nije ništa znala za sve ovo mi je govorila naš kako te gleda,šta je bilo s vama,jel nešto ima među nama i tako te priče...no ja nisam htjela popustit....
te subote sam išla u prijateljice na rođendan u grad u kojem je on i znala sam da izlazi svake subote,al' ona mi je bila važnija od njega...kad sam ga ugledala htjela sam pljunut na njega,a on mi se javio,ono kao da ništa nije bilo pričo sa mnom i sve...onda sam ja izišla ispred kafića,a on je došao i reko da odem s njim napravit krug,a ja glupača pristala....
tada smo izgladili sve svoje nesuglasice,a on se cijelo vrijeme približavo meni,a ja se odmicala...na rastanku on mene pokuša poljubiti,a ja ga samo zagrlim i kažem da ne možemo....
u ponedjeljak u školi sam morala ić na popravak mobitela,a one je išao sa mnom...zastali smo u jednom hodniku i on mi je rekao:jel još uvijek misliš da me voliš više nego ja tebe?a ja sam rekla naravno....tu smo se poljubili....od tada više ne znam za sebe...moje cipelice lutalice samo me vode u te misli....svakim danom poslije škole išli bi u park,i odlučili smo da nećemo bit zajedno,već da ćemo se samo ovako viđat,jer je bolje,pošto idemo u isti razred...
nakon par tjedana jedan "prijatelj" iz razreda nas je vido zajedno i to svima reko...taman kad smo nekako uspjeli druge nagovoriti,da misle da smo samo prijatelji i ništa više....
nakon toga,smo se malo udaljili i dva dana prije završetka nastave smo imali slobodan sat,a on me zamolio da zajendo ostanemo učiti u učionici,ali ih je ostalo još nekoliko sa nama...
uzeo je moj mobitel i nije mi gtio vratit,a ja sam ga ganjala,on je ušo u wc i nije bilo nikoga....i tada nismo ništa jedno drugom rekli,samo smo se ljubili...tad niko od mene nije mogao bit sretniji...
sutri dan smo imali samo jedan sat,te mi je navečer poslo poruku da se nađemo sutra i cijeli dan smo bili u nekoj napola srušenoj kući,jer smo bili sigurni da nas niko neće vidjeti...to je bio najbolji dan u mom životu....
sutri dan je završila škola i više se nismo ni vidjeli....
svaki dan mislim o njemu,sanjam ga,želim ga samo na tren dotaknuti i jedva sam čekala dan kad ću ga vidjeti,a onda sam saznala da ima novu curu,i od tada sve mi se srušilo...ne znam gdje sam....dok sam ovo pisala,prelijepo mi se bilo sjećati starih sretnih dana i na tren sam bila sretna,al' onda kad se vratim u stvarnost,vidim da to više nije to...on ima drugu,a ja njega još uvijek čekam i još uvijek mu se nadam...nikada nije imao curu dužu od 2 tjedna,al' osjećam da će s ovom bit dugo i to me onda boli...i sad ne znam šta radit??? pomozite,jer znam kad sa njom više ne bude,da će opet htjet sa mnom,al' kako da mu oprostim...a što je najžalosnije,ne mogu ga napast ni ništa jer mi nismo bili zajedno,mi smo samo bili "ljubavnici"
i da,dan prije nego što su njih dvoje prohodali,moja je naruknica pukla....znala sam da se nešto događaa....
Da li znaš??
Pišem ti riječi koje nikad neću reći pred tobom
Priznati da sve što vrijedi odnjela si sa sobom
Ovo je tvoja pjesma znaj, sjedi i uživaj
Znam ima drugi, al' ne ide mi moram priznati
Teška se paučina na dnu mog srca uhvati
I strašan bezdah vreba tamo gdje si nekad bila ti!
Znaš li da te oči traze x2
Da još uvijek sebe lažem
Da će biti kao nekada
Znaš li da mi srce stane x2
Kad mislim na one dane
Kad smo bili jedno ti i ja
Da li znaš...
Neću da tražim nikoga i da mi bude kao ti
Jer ljubav nije pahulja da se na dlanu istopi
Ti samo novu sačekaš, a ja neću baš!
Svi što me tješe zvuče koda me u laž utjeruju
A ja ih pustim da i sami vide da pretjeruju
Da vrijeme liječi rane samo još budale vjeruju
Znaš li da te oči traze (x2)
Da još uvijek sebe lažem
Da će biti kao nekada
Da li znaš...
Znaš li da mi srce stane (x2)
Kad mislim na one dane
Kad smo bili jedno ti i ja
Da li znaš...
-eh da...ova pjesma kao da je napisana za mene...kao da je neko ušao u moju dušu i pisao ovu pjesmu...nadam se da sad vidite u kakvoj sam situaciji...svaka riječ se poklapa sa onim kroz što ja sad prolazim,ama baš svaka...i šta da radim sad???
...za početak...
e ovako...malo ću se predstavit,al' neću pisat puno ime ni prezime radi mogućih čitača...
ugl.ovaj blog sam napravila da bi mi baš vi ovi koji čitate pomoglnete u nekim stvarima koje sama ne mogu odlučit...uvijek dobivam puuno odgovora i onda ni sam ne znam gdje sam,al' želim čut i vaše...
ovo sam ponajviše napravila da mogu sve svoje osjećaje ovdje iskazati sa sigurnošću da nikom nećete reći,jer me i ne znate...
eto,to je samo za početak,mali uvod i nadam se da ćete bit spremni mi pomoći!!!
