Veseo...

utorak, 10.12.2013.

Miris toplog čaja s cimetom, tek pečeni čokoladni i od vanilije kolači s voćnim punjenjem, leptirići u trbuhu, a ljuta i tužna istrošena cipela skliskim asfaltom ponosno korača. Blijede traperice poderane su na koljenima.

Ništa nije kako treba.

Na njegovim je znojnim leđima uplakana Marija koja ispod crnog križa sina svoga u svijet gleda. Njezin tužni pogled, njezine suze, za ljubav one tumače, dok njegovi mišići nakaradno izobličuju lice. Odjekuje zapomaganje i preklinjane, luđački smijeh i crvene oči, plač se ne čuje od pjevanja himne s pola progutanih riječi, riječi pune emocija koje kroz pokvarene zube iz trulog grla izlaze i smisao u kišnoj noći gube. Nitko osim njih i Boga ne čuje.
Prljavim, blatnim, crnim čizmama i od mulja zamazanim bijelim vezicama kosti mu lome nemilosrdno. Lome svaku njegovu koščicu, jer on je drugačiji, smeta im. Kroz mokre i hladne, upišane i smrdljive kutke mračnoga svijeta vuku ga, režući dugim nožem kojeg iz ratnih dana još čuvaju. Nož u kojem svaki sat vlastiti odraz gledaju, ljubeći ga. Nož iz lažnih dana koje su sakriveni proveli dok su meci razvaljivali lubanje njihovih prijatelja, na ratu satkanom od laži bitke vodili su i lažnom Bogu molili i zaklinjali se.

Od čega je ovaj drugačiji? Što je u njegovoj toploj šarenoj utrobi? Što ga pokreće? Što je drugačije? Dva poremećena i davno umrla, zaostala uma, u kožnim jaknama s početka devedesetih i smrdljivim trapericama, pitaju se, dok ga vuku kroz blato puno razbijena stakla i udaraju šakama. Bodre se, u prsa udaraju, krunicu ljube i u tamno nebo gledaju, možda oprost tražeći. Sitna i posljednja kiša o sjajnu glavu odbija se, klizeći niz ožiljak, do vrata i zlatnog križa i tamo nestajući.
Što sam ja skrivio, pita se, gledajući si slomljene plavo krvave zglobove, zavezane razderanom i jeftinom bodljikavom žicom, duboko u njegovim venama. Žicom koju su nemoćnom susjedu ukrali, pljujući mu u debele naočale. Slijeva mu se gusta crvena, kišom razrijeđena, krv niz bradu, niz obrijano lice te pljuje on krv svoju, istu kao njihovu. Ista krv tijelima im kola. Nožem mu ruju utrobu, kao bijesni psi svoj plijen proždiru, vičući u lice, um na samrti mu truju, šakama lubanju lome, a mokrim barjakom lica brišu, jer oni se na koljenima mole i vole.

Kiša ne misli stati.

Rasporenu mu utrobu puni, čisteći ga, krv s hladnog kamenja ispire, tjerajući ju u ledenu zemlju, koja sve bez predumišljaja prima i trpi od kada je ljudskog roda. Tetoviranom, punom ožiljaka nabildanom, egoističnom rukom još toplo pulsirajuće srce drži, stišćući ga, zarivajući prljave nokte i svojim luđačkim očima, krvavim i zlim u oči drugačijeg gleda. Kako ih život napušta on ih opsesivno promatra gutajući svoju slinu koja kaplje, kaplje po srcu, ali kiša otrov s nevina srca ispire. Razmaknut prsni koš, na silu je razderan, smrad, hladni organi i nož u blatu. U blatu pored mrtvog tijela.
Kiša ne prestaje, sijevanje se pridružuje orkestru.

Na njegovom su rastrganom tijelu, iživljavaju se jer tužni su i ljuti, tresući sivo mrtvilo, koje do prije sat vremena u parku, ispod treperećeg gradskog žutog svjetla, ispod crvenog kišobrana, nekoga je uz glazbu čekalo. Udaraju glavom o kamen dok nije lubanja pukla, dok komadići mozga, koji su prije sat vremena u parku razmišljali, svoju glazbu u bespućima mašte stvarali, oni nisu stali dok ne vide dokaze. Razbijeni bijeli zubi, izvučen modro plavi jezik koji do prije sat vremena kolače je kušao, jer njegova srodna duša kolače od čokolade naprosto obožava i život bi za njih dala. Kao i on. Usne koje su ljubile, sad su razderane i nijeme i nisu napućene, slomljene ruke koje držale su se isprepletene u ljubavi, a srce koje je za sve kucalo i krv pumpalo, sada prazno pored sjajnog, od kiše ispranog noža, spokojno leži.

Beživotne u davno umrle oči gledaju.
Crkva zvoni, glasno zvono udara, krvave i slane ruke dižu, spajaju i mole se, ali još ruku sada se diže. Pucketanje kostiju ne čuju se od glasne crkve, teški kapci tako se lako bude. Amen, hvala Ti i njegov predivni masivni nož, suvenir iz starih dana iluzije, duboko u njegovu utrobu zariven je. Suze se u očima bude, bol se u njegovu mozgu rađa, plinovi iz rasporenih crijeva šire se u ovu burnu noć. Krvavo, mekano meso gdje nekada bijeli zubi isticali su se i mrtvi zadah na njegovom je obrazu, hladan i beživotan dah osjeća na svom ožiljku, guta slinu i truje se. Siva ruka, bez kapi krvi, modro tamni zglob, slomljeni nokti i narukvica od oštre hrđave bodljikave žice, koja je duboko u veni, nož polako i snažno vuče prema vratu, kroz pucketajući prsni koš. Alkohol, kajanje i tuga, pomiješan s lažima i zlom. Kapljica kiše, posljednja kapljica kiše i Marija plače, suze lije, miris mokraće i povraćanja i brzim mrtvačkim potezom ćelava glava, uz fontanu crne rijetke krvi i grom, kao vrela čahura pada na gnjecavi čokoladni kolač za koji se umire.

Sunce je uvijek nakon kiše. Vrelo je, miris smrti i fermentiranog voća, jeftine hrane s benzinske crpke, jutarnja rosa i jutarnji poziv na misu i molitvu, a sirene u daljini bude pijanoga iz vlastitog izmeta. On je na koljenima, jer u glavi mu se vrti, polako ustaje, rasteže se i hladni mrtvački znoj oblije mu proćelavu izrezanu glavu, punu masnica. Želudac mu se diže, podriguje i plače dok gleda u križ na bijelim leđima. U raspelo s razapetim tetoviranim mladićem, plave kose i plavih očiju, tetovažu koja se na jutarnjoj duzi sjaji, smiješeći se.

Oznake: poezija, proza, gay, prava

Michael...

srijeda, 22.05.2013.

Moje ime je Michael i u svome bijegu i spasu, ja nemilosrdno ubijen sam, ali ne bojte se. Tužno je, i biti će, ali sada sam sretan.

Dolazim iz disfunkcionalne i samorazarajuće obitelji, iako se nisam nikada osjećao kao da njima pripadam, u njihove hrđave gitarske žice sam bio zapetljan. Nakon što je otac ubijen, protjeran sa ovoga svijeta, sa majkom šizofreničarkom i liječenom pijanicom, i trogodišnjim nevinim bratom, koji ovaj svijet ovakav ne mora pamtiti, krenuli smo na putovanje vlakom prema svjetlu, u novi i zdraviji život. Ukradenim i prljavim, krvavim novcem platili smo si tri jednosmjerne karte, platili smo si bijeg iz grada Smoga.

Na brzinu, u žurbi, samo jedva stotinjak sati nakon bijednoga i samotnoga sprovoda, na kojem je samo nekoliko crnih silueta, pod pokidanim kišobranima stajalo, sa svojim bezličnim licima koja bi bljesnula na bijelim munjama, praćenim glasnim udarima groma u daljini. Žalosno kratko nakon što mu je tijelo spušteno u crnu mokru zemlju, mi smo imali svoje karte u majčinom izlizanom novčaniku, prtljaga u prastarim kovčezima je nijemo i nestrpljivo čekala pored razbijenih, na par mjesta zakrpanih ulaznih vrata, jeftinog sivog nebodera. Zadnji, mračni i vlažni kat zgrade, koja stoljećima zabranjuje suncu da na hladni beton svoje ručice spusti, bila je posljednje počivalište bijelog leša mog oca. U prohladno jutro, loveći vlastitu sjenu, moj brat ga je pronašao, u lokvi već krute tamne krvi kako leži sa rupom na prsima, gledajući kroz razbijeni prozor u sivo nebo gdje je nekada bila duga. Poljubio ga je u mrtvi obraz, bez ispuštene suzice i pokazao mu prstom na sunce koje se na tren pojavila iza teških oblaka i nasmijao se.

Krenuli smo. Kamenje sa srca nam je palo, jedino se brat okrenuo za tim zlim sivilom, i mahnuo mu nasmijano dok mu se brzim korakom, držeći majku za ruku, udaljavao.

Crvene oči, kroz svoje zavjese nas prate.

Metež brojnih pogubljenih ljudi, u sivom oblaku dima, u svojim tamnim odijelima trče po širokoj, a opet zagušljivoj podzemnoj željeznici. Lavež šepavih pasa, tiho, jedva čujno prebiranje po žicama gitare od života umorna starca, plač i prošnja dječice u dronjcima koji vuku ta tamna odijela za nogavice, samo da bi bili šutnuti kao čik cigarete, samo rasplamsava moju želju da napustim ovo mjesto. Spas je blizu, u nosnicama ga osjećam, svjež je, mekan i tako sočan, iskusio ga nisam nikada prije, a znam da to spas je. Na čas, kada moje sanjaranje buka stoljeća starih bakrenih vlakova razbijenih prozora prekine, spas je opet tako daleko, tako prokleto daleko, to znam, u želucu i svakom dijelu svog razbijenoga tijela, znam da ova zadimljena kupola kroz koju sunce ne dopire, moje je posljednje prebivalište, iako to ne želim.

Stotine opijenih, zadimljenih i znojnih odijela, svi jednaki kao i ostali, kao jedan, naguravajući se, svađajući se i vrijeđajući, pljujući se, izlaze kroz nakrivljena škripajuća vrata staroga vlaka. Niti jedan da stane, drugome da pomoć ponudi, već jedni po drugima gaze, gužvajući si ta siva odijela, uživajući u svađi i provokaciji, u tuđoj nevolji i patnji, tako ljušture te pune se. Brzim korakom svojoj rastresenoj majci se približavam, lovim brata za ručicu, i mičem ih od te proklete rulje, posjedam ih na izlizanu prljavu klupu, i bratu šapćem nešto na uho, nešto lijepo i neiskvareno, kao što on i sam je. Promatramo ih kako tumaraju, izgubljeno, a na ovom svijetu dugo su, ipak oni ne znaju. Majci suze teku, nesretna je, nestrpljiva, karte u svojim znojnim rukama stišće, ne da im nigdje, ne da nama, samo pobjeći želi, na slabo osvijetljeni sat, u sredini metroa neprestano gleda, vrijeme nam ističe, i ona to zna. Boji se grada Smoga, predugo je tu, ništa dobro nije joj donijeo, samo duboku i tamnu tugu, a to željela nije, dok je u bijeloj svilenoj haljinici, po sunčanim poljima, iza svoje drvene obiteljske kućice, bosonoga trčkarala, sa gusjenicama pričala, i u oblacima, oblike koje joj je dječja mašta dopuštala, svakakve divne oblike gledala. To željela nije niti dok je sve svoje tajne u malu crvenu išaranu bilježnicu pisala, dok je crtala vile, i zamišljala razgovor i susret sa njima, sa mojim ocem dok se za ruke držala i dok oči u grad smoga, preko brda smeća su im gledala. Kako nikada tamo završiti neće, kako djecu u toplini sunca odgajati će, željeli su, on istim žarom kao i ona, dok je rezbario drva svojim sitnim ručicama. Ni poznavali se nisu, a on pisao je u svoju bilježnicu svoje stihove što na um su mu padale, crtao nju je, jer nadaren za umjetnost je bio, svoju ženu iz snova, malu bosonogu djevojčicu. Sada to u njezinoj suzi je, i u vremenu koje ovdje ne postoji.

To ispričano mi je, od njih dvoje, dok bolest ih zahvatila nije, niti je Smog bio u njihovim umovima, dok zarobljeni oni bili nisu, dok su se smijali i voljeli.

Prestaje sa svojom umornom nogom lupkati o pod, karte sprema u džep poderanih traperica, i kao luda, diže nas i vodi u tamni, slabo osvijetljeni hodnik, sav išaran nekim čudnim, niti jednim završenim grafitom, pun čudnih zlih ljudi koji sa hladnog poda, prate nas svojim bijelim očima, promatrajući svaki naš korak. Komentirajući nešto jedni drugima, smijući se tako glasno, da im se svaki pokvareni crni zub vidi, barem oni koji su imali zube. Poderane i prljave majice, otkrivale su im započete tetovaže, ožiljke, kod nekih i svježe rane, još krvave, prljavim tenisicama pod stavljaju su tim sivim odijelima svoje noge, ne bi li se spotaknuli, da malo nasmiju se, ali ne krivim ih, niti meni se ta odijela ne sviđaju, razlike između njih nema, osim što odijela, za svoj nikotin prositi ne moraju. Gužva je, izlaz se više ne vidi, njihovo smijanje postaje toliko glasno, da dovodi do ludila, miris alkohola i urina, tjera na povraćanje, ipak žurimo se prema izlazu, izbjegavajući sve koje su nam na putu. Malog brata čvrsto držim da ga ne izgubim, svoju crvenu maramu što od majke sam dobio, dok sanjar je bila, vežem mu oko vrata jer znam da tu kraj mi je. Odvratna krezuba pijanica, u oči gleda me, luđački se smijući i uzvikujući nešto što kasnije prepoznao sam kao svoje zadnje ime. Gura ljude, djecu, majke i zalutale pse što su mu se nesretno našli pod nogama, zapinje za svoje odvratne leševe, koji su mu možda nekada bili i prijatelji, dok su sada samo ljušture, koje po hodnicima leže, smiju se i dišu. Na metar je od moje uplakane i preplašene majke, prepoznajem komad stakla u njegovoj krvavoj ruci. Ništa mi ne smeta više, mirise ne osjećam, kroz sav taj smog vidim kao da sam na svježem zraku, ne osjećam strah, niti tražim pomoć, samo nasmijano krećem prema njemu, ispred majke i brata. Vrijeme je stalo, odijela se ne miču, nisam došao do svjetla, ali nisam niti trebao, ovo je moja stvarnost, i moj spas, nisam niti trebao na taj vlak sjesti. Istina je, da sam malo tužan, što sa majkom i bratom u novi život neću poći, što mu svoja znanja neću prenijeti, niti ću biti tu za njega, kao što naš otac to nije, što sa majkom o prijašnjem životu pričati više neću, ali nema veze, sretan sam, što jedno drugo imaju. Majčin vrisak, tako glasan nisam nikada čuo, niti je moje ime ikada netko sa tako ljubavi i patnje izgovorio, i pao sam, kao i sada samo silueta pijanca koja je staklom na moje ljubavi krenula. Svi su se okrenuli, nastao je muk, majka je koljenima, plače i ljubi me, ali već sam hladan, i slabo ju čujem, ipak se samo smijem, i gledam u brata koji mi se smije nazad, držeći majku za drhtavu ruku. Šapćem majci nešto što sam treba češće, dižem ruku kao i brat prema suncu, prema izlazu, gdje se čuje bezvoljni glas kako zove na posljednji ukrcaj.

Postajem kameni kip, napuštam ljušturu, ali još majčine tople suze na obrazu osjećam. Zatvorio sam oči, i tamo više nema me, ne postojim kod njih. Lebdim iznad majke, lebdim gdje vrijeme ne postoji, samo njih dvoje su u hodniku, braco me drži za ruku, a majci govorim neka krene, jer ovo joj je zadnja šansa. Ježi se, u šoku je, suze joj teku, ali smije se i rumeni se, sretna je jer je ispred vlaka dok joj kondukter pregledava karte i smješka se, iza nje je metež i tijelo njezina sina, ali ne okreće se, jer ja joj ne dam. Okreće se i gleda me ravno u oči, napokon je sretna. Daje mi posljednji poljubac, isto kao što sam dobijao za laku noć, odlazi u vlak, briše suze i voli me. Dok polako vlak kreće, dok tračnice škripe, a para magli cijeli peron, ona i brat sjede na starom pokidanom naslonjaču, sami u kupeu, smiju se i mašu nam kroz prozor, sanjaru koji opet to je i meni, jer vidjeti ćemo se još.

Oznake: poezija, proza, tamno, disfunkcionalno