Oznake: glazba, klasika

Nekada su se voljeli...

subota, 28.12.2013.




Nigdje, to sada postoji. Od tamo, ona i došla je. Iz tihog mraka, razigrana razbarušena crvena vatrena kosa, pojavila se. Tešku tamu za sobom ostavila je, samo svoju sjenu u ovo vrijeme ponijela je. U razrušeni i uništeni svijet, prekriven gustom prašinom i ljutnjom, ona sreću, svojim toplim usnama i predivnim riječima, unijela je. Dio njega postala je. Polu prazan pokal gdje život slabio je, pokal obložen opasnošću i mržnjom, opasnim i oštrim crnim onozemaljskim dragim kamenjem, ona radošću do vrha napunila je. Sve kod njega, ledeno na dodir bilo je. Njegov puls slabio je, na životu održavao se, dok ona nije kročila sa sunca samoga, u njegov hladni dom. Beživotno plavo tijelo oživila je, samo da u hladan smrdljivi grob opet bacila ga bi.

Nešto nevažno od njih jače je, ali on nije znao da toliko zavolio ju je. Da će patiti i ubijen biti, on nije znao, on ni sumnjao nije. Ljubav...

Bijeli anđeli izabrali su ih. Oni putove svoje pronašli su.

Dva gola, vrela i zadihana tijela. Znojna od ljubavi, ispod crvene zavjese erotike, u svojim plodovima, u slatkom mirisu, jedno u drugome uživali su. Oni goli, po bijelim prozračnim plahtama, mekim kao oblak, valjali su se, mazeći se i oprezno dodirujući, jedno drugom, tiho u uho šaptali su. Vlažni dodiri i sočni poljupci sobom su odjekivali. Sobom, u kojoj ništa važno nije bilo, osim njih dvoje i njihovih duša. Topla kiša, šareni snijeg i mirisno ružičasto cvijeće, sa bijelih mekih oblaka obasipalo ih je, slaveći ih. On je nad njezinim krhkim, nježnim i ranjivim, zadihanim i nagim tijelom. Prstima i usnama do ludila dovodeći ju, svojim opreznim pogledima, njezino izvijanje tijela on oprezno prati. Da ju ne povrijedi, on pazi. Skupa sa njom on diše, jedno su tijelo i jedna su pluća, jedan sustav i jedan orgazam. Svoj topao zrak oni udišu. Topao je to zrak, prepun poznatih mirisa, prožet pohotom i ljubavlju, ali nešto se u njezinoj sjenki krije. Nešto opasno, nešto čemu se vjerovati ne smije.

Sunčana, zlatna oaza poljubaca i vođenja ljubavi, uskoro, penetrirana zauvijek biti će. Obilježena i uništena. Sitnice su ipak najvažnije. Nevjera su i pitanja...

Njihovo modro more uzburkano je, a crna plima, žutu sitnu pješčanu plažu, prekrila je. On potpuno vjeruje joj, ali nešto iz sjene budi se, dok svojim crvenim oštrim noktima, ona mokra leđa grebe mu. Njemu to paše, on se njoj daje, on u njoj svoj spas, bijeg i „volim te“ pronašao je. Ljubeći ga po rumenom obrazu, pulsirajućem vratu, ušima i prsima, rukama mu prolazeći kroz znojnu kosu, njuškajući ga. Nježnim potezom, nadrealnim, šapćući mu nešto u uho, ona ga okreće, ljubeći mu leđa, spuštajući se do osjetljivih mu stopala, pa opet natrag do vrata. Trljajući se o njegovo opušteno, a opet napeto tijelo. Svojom dugom crvenom kosom, koja na srebrnoj mjesečini svoju boju mijenja, oprezno mu škakljivo tijelo mazi. Opuštajući ga, da sve kazati joj može, ona dozvoljava mu. Da uzme ju kao nikada, to njezin poklon, kao i njegov njoj je. Oni sretni su.

Miris fermentirana voća, kiseli alkohol čista tijela zatrovati će. Otrov svuda u potocima teći će, a smijeh se izbrisati neće moći više nikada. Zar opet...?

Sitne dlačice na njegovim leđima, kao u napeta crna vuka su, koji zube svoje opasno i uplašeno pokazuje. Osjeća ljubav, miriše ju i voli taj miris, ali nešto sakriveno, tanku površinu noktima grebe. Slabo mu je, ali ne obazire se, glas glavom vrišti mu i plače, ali ne mari on. Grč je sve veći, utrobu kida dok hrđava kugla, puna oštrih oštrica i šiljaka u želucu raste, svakim njegovim gutanje, sve je bolnije. Ali on ima nju, ništa nauditi njemu ne može, siguran je dok ona je tu. Sve slabije osjećaju, sve slabije pozna ju, ne prepoznaje niti čuje ju. Šaptaj, smijeh postao je. Sve teže on diše, Žudi za njom, treba ju sada kao nikada, njezin dodir, njezin poljubac, ali kasno je, ona daleko je. Znoj hladan kao lanjski led, prsa i čelo oblio mu je, vrijeme je stalo, a sunce prokleto crveno je. Samo o njoj misli, o tim usnama punim života, o njezinom rumenom obrazu koje ljubio je. Okreće se, da zelene oči, nekada pune ljubavi vidi, ali za njega prekasno je. Beživotni, užareni, nož zakrivljene sjajne oštrice, ravno u njegovo mekano srce zariven je. Kroz prsni koš kao kroz slatki med, nož prolazi, duboko u umu koji njoj otvorio je, sada zlo i smrt svoj san snivaju. Tople suze, niz umirući, sve hladniji obraz polagano teku. Uz ljubavni jecaj, polagano klize, tamo gdje vrijeme ne prolazi, gdje zauvijek stalo je, gdje plač uskim koridorima odjekuje, tamo gdje ljubav ne postoji.

Iskoristila njegovu slabost i ljubav je. Što je ljubav...?

Njezine lažne nasmijane zelene oči, kroz suze, sa žudnjom on promatra, sa ljubavlju i prijezirom. Zbog toga on plače, zbog toga tužan je, povrijeđen i na odlasku njegova duša je. Nema više riječi, sve je utihnulo. On nešto progovara, ali njezin ludi smijeh, od svega, čak i ljubavi same, glasniji i jači je. Šapće joj, moli ju, ali ona ne čuje, ne želi čuti njegove posljednje riječi upućene samo njoj. Oči nisu joj zelene više. Njegova gusta crna krv, sa slinom izmiješana, na njezinim blijedim i nagim, savršenim grudima je. Gusta topla krv, niz golo tijelo, kao njegove suze, klizi joj. Oko pupka, kiselkasta krv nakuplja se i do vlažna izvora života nastavlja polako teći, završavajući svoj tok na njegovom znaku ljubavi. Zatvorio je svoje natečene oči. On tužan je, jer sve je izgubio.

Udahnula je. Shvatila je. Zašto...?

Steže joj se lijepo grlo, ona po kosi mazi ga. Ona ljubi tijelo kroz koje život više ne teče, voli ga. Plače i poljupcima kaje se. Njegovim beživotnim rukama, svoje toplo i mokro lice mazi, jer ona sama je sad, kao i on što je. Pored njegova bijeloga mrtvoga tijela leži, kroz suzne oči promatrajući ga. Svoju lijepu nogu, među njegove dlakave noge ona gura, baš kao nekada, oni sada leže. Privila se uz njega kao da je živ, ali prekasno je. Pored njegove ljušture, ona uplakana zavukla se u njegovo naručje i krvavim pokrivačem pokrila se i tako ostala.

Sa njim, dio nje umro je. Svi srebrni vukovi puna mjeseca, sa njim uginuli su. Svaki mak uvenuo je i nikada više rasti neće. Nepregledna polja cvijeća, sada pustinja su. Vatra sve prožela je, crvena vatra, samo prah i pepeo za sobom bešćutno ostavila je. Zvuci gitare utihnuli su, a kopita divljih pastuha, više ne čuju se. Koritima, gdje bistre rijeke davno jurile su, sada otrov i alkohol tiho teku, šireći kiseli smrad fermentirana voća posvuda. Umjesto zmajeva, na laganom povjetarcu, prijezir i mržnja puštaju se, sve kroz suze. Nitko cilja nema, jedno pored drugoga na širokim betonskim ulicama, bez glasa i pogleda prolaze. Smog i dim cigareta, sveži zrak progutao je i bolesnim crnim plućima iskašljao ga. Divovski raspadajući štakori, slatke mačiće, svojim prljavim zubima proždiru, koljući se međusobno za smrdljiva crijeva. Ljubav je mržnja i sumnja pojela. Nitko ne mari, a sunce stoljećima nitko ugledao nije.

Njih dvoje, smrznuto u zagrljaju i vremenu, još uvijek je, ali prema njemu netko hoda.

Oznake: poezija, ljubav, depresija

Veseo...

utorak, 10.12.2013.



Miris toplog čaja s cimetom, tek pečeni čokoladni i od vanilije kolači s voćnim punjenjem, leptirići u trbuhu, a ljuta i tužna istrošena cipela skliskim asfaltom ponosno korača. Blijede traperice poderane su na koljenima.

Ništa nije kako treba.

Na njegovim je znojnim leđima uplakana Marija koja ispod crnog križa sina svoga u svijet gleda. Njezin tužni pogled, njezine suze, za ljubav one tumače, dok njegovi mišići nakaradno izobličuju lice. Odjekuje zapomaganje i preklinjane, luđački smijeh i crvene oči, plač se ne čuje od pjevanja himne s pola progutanih riječi, riječi pune emocija koje kroz pokvarene zube iz trulog grla izlaze i smisao u kišnoj noći gube. Nitko osim njih i Boga ne čuje.
Prljavim, blatnim, crnim čizmama i od mulja zamazanim bijelim vezicama kosti mu lome nemilosrdno. Lome svaku njegovu koščicu, jer on je drugačiji, smeta im. Kroz mokre i hladne, upišane i smrdljive kutke mračnoga svijeta vuku ga, režući dugim nožem kojeg iz ratnih dana još čuvaju. Nož u kojem svaki sat vlastiti odraz gledaju, ljubeći ga. Nož iz lažnih dana koje su sakriveni proveli dok su meci razvaljivali lubanje njihovih prijatelja, na ratu satkanom od laži bitke vodili su i lažnom Bogu molili i zaklinjali se.

Od čega je ovaj drugačiji? Što je u njegovoj toploj šarenoj utrobi? Što ga pokreće? Što je drugačije? Dva poremećena i davno umrla, zaostala uma, u kožnim jaknama s početka devedesetih i smrdljivim trapericama, pitaju se, dok ga vuku kroz blato puno razbijena stakla i udaraju šakama. Bodre se, u prsa udaraju, krunicu ljube i u tamno nebo gledaju, možda oprost tražeći. Sitna i posljednja kiša o sjajnu glavu odbija se, klizeći niz ožiljak, do vrata i zlatnog križa i tamo nestajući.
Što sam ja skrivio, pita se, gledajući si slomljene plavo krvave zglobove, zavezane razderanom i jeftinom bodljikavom žicom, duboko u njegovim venama. Žicom koju su nemoćnom susjedu ukrali, pljujući mu u debele naočale. Slijeva mu se gusta crvena, kišom razrijeđena, krv niz bradu, niz obrijano lice te pljuje on krv svoju, istu kao njihovu. Ista krv tijelima im kola. Nožem mu ruju utrobu, kao bijesni psi svoj plijen proždiru, vičući u lice, um na samrti mu truju, šakama lubanju lome, a mokrim barjakom lica brišu, jer oni se na koljenima mole i vole.

Kiša ne misli stati.

Rasporenu mu utrobu puni, čisteći ga, krv s hladnog kamenja ispire, tjerajući ju u ledenu zemlju, koja sve bez predumišljaja prima i trpi od kada je ljudskog roda. Tetoviranom, punom ožiljaka nabildanom, egoističnom rukom još toplo pulsirajuće srce drži, stišćući ga, zarivajući prljave nokte i svojim luđačkim očima, krvavim i zlim u oči drugačijeg gleda. Kako ih život napušta on ih opsesivno promatra gutajući svoju slinu koja kaplje, kaplje po srcu, ali kiša otrov s nevina srca ispire. Razmaknut prsni koš, na silu je razderan, smrad, hladni organi i nož u blatu. U blatu pored mrtvog tijela.
Kiša ne prestaje, sijevanje se pridružuje orkestru.

Na njegovom su rastrganom tijelu, iživljavaju se jer tužni su i ljuti, tresući sivo mrtvilo, koje do prije sat vremena u parku, ispod treperećeg gradskog žutog svjetla, ispod crvenog kišobrana, nekoga je uz glazbu čekalo. Udaraju glavom o kamen dok nije lubanja pukla, dok komadići mozga, koji su prije sat vremena u parku razmišljali, svoju glazbu u bespućima mašte stvarali, oni nisu stali dok ne vide dokaze. Razbijeni bijeli zubi, izvučen modro plavi jezik koji do prije sat vremena kolače je kušao, jer njegova srodna duša kolače od čokolade naprosto obožava i život bi za njih dala. Kao i on. Usne koje su ljubile, sad su razderane i nijeme i nisu napućene, slomljene ruke koje držale su se isprepletene u ljubavi, a srce koje je za sve kucalo i krv pumpalo, sada prazno pored sjajnog, od kiše ispranog noža, spokojno leži.

Beživotne u davno umrle oči gledaju.
Crkva zvoni, glasno zvono udara, krvave i slane ruke dižu, spajaju i mole se, ali još ruku sada se diže. Pucketanje kostiju ne čuju se od glasne crkve, teški kapci tako se lako bude. Amen, hvala Ti i njegov predivni masivni nož, suvenir iz starih dana iluzije, duboko u njegovu utrobu zariven je. Suze se u očima bude, bol se u njegovu mozgu rađa, plinovi iz rasporenih crijeva šire se u ovu burnu noć. Krvavo, mekano meso gdje nekada bijeli zubi isticali su se i mrtvi zadah na njegovom je obrazu, hladan i beživotan dah osjeća na svom ožiljku, guta slinu i truje se. Siva ruka, bez kapi krvi, modro tamni zglob, slomljeni nokti i narukvica od oštre hrđave bodljikave žice, koja je duboko u veni, nož polako i snažno vuče prema vratu, kroz pucketajući prsni koš. Alkohol, kajanje i tuga, pomiješan s lažima i zlom. Kapljica kiše, posljednja kapljica kiše i Marija plače, suze lije, miris mokraće i povraćanja i brzim mrtvačkim potezom ćelava glava, uz fontanu crne rijetke krvi i grom, kao vrela čahura pada na gnjecavi čokoladni kolač za koji se umire.

Sunce je uvijek nakon kiše. Vrelo je, miris smrti i fermentiranog voća, jeftine hrane s benzinske crpke, jutarnja rosa i jutarnji poziv na misu i molitvu, a sirene u daljini bude pijanoga iz vlastitog izmeta. On je na koljenima, jer u glavi mu se vrti, polako ustaje, rasteže se i hladni mrtvački znoj oblije mu proćelavu izrezanu glavu, punu masnica. Želudac mu se diže, podriguje i plače dok gleda u križ na bijelim leđima. U raspelo s razapetim tetoviranim mladićem, plave kose i plavih očiju, tetovažu koja se na jutarnjoj duzi sjaji, smiješeći se.

Oznake: poezija, proza, gay, prava

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.