Rat...

nedjelja, 21.10.2012.


Htjedoh vam o životu, smijanju, pričanju i svađanju, o ljubavi i suncu pripovijedati, ali samo ću vam o smrti i tamnoj tišini šutjeti.

O smrskanim lubanjama u hladnim tek smrznutih krvavim lokvama okruženim praznim metalnim čahurama nedavno ispaljenih metaka. Pripovijedati ću vam o tim lubanjama kojima je nekada topli život strujao. Šutjeti ću o njihovom smijanju, pogledima, osjećajima i životu.

Pripovijedati ću vam o mrtvačkim prstima koji vire iz hladne, tvrde i smrznute zemlje okupanima kapljicama jutarnje tihe zore. O prstima koji pokazuju prema beskrajnome nebu, prsti onih koji su nekada mahali, mazili, crtali i pisali.

To više raditi neće.

O njihovim beživotnim od crva i metaka pojedenim razorenim tijelima, u zemlji gdje trava niti cvijeće nikada više rasti neće. O tijelima koja podrhtavaju pod snažnim pobjedonosnim udarcima kožne čizme o zemlju, o njihovo posljednje počivalište. Ostavljajući za sobom tugu, smrt, strah i ništavilo. Crninu iz koje se samo bljesak puške nazire.

Lijeva, desna, lijeva, desna, dok oči koje su nekada gledale sunce i oblake, sada u tamnu ledenu zemlju gledaju, ne nadajući se više da će svjetlost ugledati.

Iznad slomljenih tijela njihovih, sada magla, kuga i smrt vladaju, jašući pastuhe samo od dima i vatre satkane, a ako ikada izađu, samo pustoš će ih dočekati, a život i svjetlost im pružiti ruku više neće.

Slatkoću hrane niti cvijeća više osjetiti neće, već će samo okus i miris plina, krvi i baruta pamtiti. Samo plin koji je za nosnice pekao, koji je ih je omamio i na kraju usmrtio, će ostati zauvijek u njima.

Dva komada truloga drva u obliku križa, zabijenog u njihovu zemlju i smrt će nas na njih podsjećati. A ono što oni su bili nikada nećemo saznati. Smijeh njihov nikada čuti nećemo, niti će nam ikada na njih pogled naletjeti. Samo ćemo maglu udisati i dopustiti hladnoći da nam pokaže.



Ja vam ne lažem o Facebook-u...


Na pisanje ovoga članka, potakao me jedan doista dubokouman razgovor sa dvoje jako svjesnih, probuđenih i pametnih tinejdžera, za vrijeme jednog dugo očekivanoga kišnoga dana, jer mislim da svi znamo koliko je ovo ljeto bilo, u pravom smislu riječi, pakleno. Naravno, iz stolice me digao i na pisanje natjerao Chaplinov govor u filmu «The Great Dicator», posebice jedan dio, koji glasi ovako « The way of life can be free and beautiful. But we have lost the way». Tema ovoga je naravno najopasnija i najimunija vrsta virusa zvana Facebook, koji već godinama čini veću pomutnju, kaos i štetu, nego Domovinski rat što je učinio Hrvatskoj. Zasada se neću loviti, niti ulaziti dublje u površne poremećaje i ovisnosti maloljetnika, njihovih malo starijih uzora, zaluđenih i nesretnih roditelja, djedova i baka, pa nažalost i njihovih dvogodišnjih unuka čiji se Profili svakodnevno rađaju na Internetu. Neću pisati o suludim Facebook vezama, patnjama za prijateljstvima, o milionima bespotrebnih informacija te o 95% stanovništva koji ne mogu svoj privatni život zadržati za sebe, nego ga bolesno dijele sa cijelim svijetom. Pisati ću o tri problema koja su mi zaigrala maštu, i postavio sam si ta pitanja, te dao realne i objektivno iskrene odgovore, na kojima će mi Facebook-ovci zamjeriti, ali znate što, stvarno me nije briga.

Pa da počnem sa prvim problemom. Sjećate li se recimo Modula 8-a, starih nagradnih igara, informacija, kupona za popuste iz dnevnih novina, možda nekoga letka kojeg vam je na ulici, u šetnji uručio neki nasmijani klinac ili klinka. Igre koje su se vrtile na reklamama između vaših omiljenih crtanih filmova prije dnevnika, ili za starije za vrijeme nekog lošeg kasnog filma. Da sjećate se, ali toga više nema, realnost je drugačija, pa sad nakon ovog pesimističnog poziva u realnost, da se vratim na članak. Ako vas je tako jako, jako zanimala ta nagradna igra, ili naravno nagrada koja bi se mogla osvojiti, morali biste izaći iz stana do najbližeg poštanskoga ureda po kuvertu i markicu, ili ste mogli nažicati roditelje da to naprave za vas, ako bi i roditelji igrali, onda bi to bio pun pogodak. Osjetili biste zrak koji bi dopirao do vaših plućnih krila, uzbuđenje u cijelom tijelu dok ste se vraćali kući, razmišljajući što ćete u pismu napisati o sebi, da je originalno, samo da vas izaberu. Svašta vam je prolazilo glavom, što staviti u pismo, koje je u 95% bilo adresirano na 10 000 Zagreb. Takav način zabave bio je pristupačan svima sa samo 50 lipa u džepu, jer toliko bi vas kuverta i markica sveukupno i došle. Nažalost taj osjećaj i način zabave, masovna uporaba email-ova je počela polako ali sigurno ubijati, pripremajući tlo za Facebook. Tada ste već morali imati, čak i iz prestiža i ega, jer to igra ogromnu ulogu u ljudskim životima, računalo i naravno žični, spori pristup Internetu, da biste odigrali što želite, ili da nešto saznate. Iako nisam volio matematiku, znam da je to sve puno skuplje nego jedna kuverta, markica i izlazak iz kuće. Danas, koliko god to zabrinjavajuće bilo, sve možete jednim klikom i to baš preko Facebook-a, na onaj opće poznati palčić gore iliti LIKE. Oni su pak išli tako daleko, da ubiju klinca i nostalgičara u vama, tj. da se danas može ostvariti popust na određene stvari ili igrati nagradne igre isključivo preko Facebook-a. Što mi da radimo koji nemamo Facebook, koji ne želimo biti manipulirani, i koji ne želimo da netko prati svaki nas pokret, mi sada već nemamo prava i diskriminirani smo, ali eto, moramo se ipak žrtvovati. Opet ponavljam da ovdje ne ulazim duboko u to kako i zašto Facebook krade sve vaše ikada stavljeno na njega, svaki status ikada napisan, svaku fotografiju, te ono najstrašnije svaku Privatnu poruku koju ste nekome napisali. Ove je napisano za one slabo umnije, onih 95% stanovništva, jer ne znam točan podatak koliko Facebook ima korisnika, mislim da je to nemoguće za pratiti zbog činjenice da svaki dan dobije 50 000 novih korisnika. Za one koje nije briga za ništa, za one biljke koje mare samo za lajkove, i stavljanje svoje privatnosti na tanjur svijeta, za one koji će reći «Pa neka, što da im ja radim, barem ću igrati nagradnu igru bez izlaska iz kuće» i slične situacije, da se ne ograničavam samo na ovo. I to je jedna od odvratnih stvari Facebook-a, kako kroz medije, i kroz ružičaste naočale manipulirani, i jadnim i malo manje jadnijim umovima.
Druga stvar koja izvlači mnoga retorička pitanja, i pitanja o ljudskosti je «Facebook i školstvo». Vjerojatno ste kao i ja zamišljali svoje omiljene profesore, kao neke osobe pune mudrosti, znanja i dobrote, ali više nije tako. Nije čak ni obrnuta situacija, jer su svi na istoj valnoj duljini, profesori, učenici, ovi što su nam u vladi, te netko tko sluša cajke. Profesori, kao i njihovi učenici, provode sate na Facebook-u nakon loše plaćenoga posla, pričajući sa svojim učenima kao sa starim kolegama, koje sutra neće niti pozdraviti na hodniku, gledajući njihove slike i čitajući sve njihove statuse. Da, se malo maknem sa ove teme i da kažem kako nema više nikakvih tajni između nikoga, ono prije kada imaš simpatiju, pa potajno patiš, ili kada napraviš neko sranje pa se bojiš da ti roditelji ne saznaju, toga više nema, sve se zna preko Facebook-a, ali da se vratim na temu. Stavljaju skripte, datume ispita, pitanja te čak i početak nastave na Facebook, pa koliko žalosno je to, zašto mi koji nemamo Facebook, niti ga želimo imati smo diskriminirani, do te granice da slobodno možemo pasti godinu na faksu. Znači siromašni, osobe bez pristupa Interneta, koji idu na faks zbog sebe, boljeg života i znanja, nemaju ista prava kao osobe sa Internetom i Facebook-om. Znači li to da su manje vrijedni jer nisu na Facebook-u, da mogu promašiti rok ispita koji se možda u zadnji čas promijenio na Facebook-u. Pa gdje ljudskoj, i ona empatije nestaju, jer Facebook korisnici nesvjesno, u svojoj gluposti tjeraju put ljudskosti u krivi smjer. Prije biste došli u školu, ne znajući hoće li danas biti neki nenadani ispit, ako je ispit a nisi naučio, jebiga tako je moralo biti. I želja za učenjem i školstvo je pojedeno od strane Facebook-a, ali nikoga nije briga, a to je za plakati.

Treća i jako bitna stvar na koju se navučeni na Facebook vade, su «Rodbina», kada se već ne mogu izvući na prijatelje, koje i tako svaki dan vide, ako nisu skroz zaraženi, onda sjede svi na kavi, svaki na svom mobitelu i tu se nema što više reči. I to je predivna rodbina, uvijek iz nekih dalekih zemalja, i u svakom slučaju se nisu čuli po deset godina i više. Koliko pokvaren i licemjeran moraš biti da se «bližnjem» koji ti tako puno znači u virtualnom svijetu, ne javiš u realnosti deset godina, a čim napravi Facebook profil, lajkaš mu sve slike i statuse iz svakog razdoblja života, pitaš ga kako obitelj, ljubav i život, a u deset godina se ne udostojiš niti jednom podignuti slušalicu i nazvati ga. Istina je da ga nije iskreno briga za vas, ali laže i vas i sebe da mu je stalo, jer vam je lajkao sve slike koje ste bez osjećajno bacili cijelom svijetu na vidjelo. Predivno je živjeti u laži, ali prokleti smo mi koji istinu kakve je vidimo.

«I'm sorry but I don't want to be an Emperor, that's not my business. I don't want to rule or conquer anyone. I should like to help everyone if possible, Jew, gentile, black man, white. We all want to help one another, human beings are like that. We all want to live by each other's happiness, not by each other's misery. We don't want to hate and despise one another. In this world there is room for everyone and the earth is rich and can provide for everyone.
«The aeroplane and the radio have brought us closer together. The very nature of these inventions cries out for the goodness in men, cries out for universal brotherhood for the unity of us all. Even now my voice is reaching millions throughout the world, millions of despairing men, women and little children, victims of a system that makes men torture and imprison innocent people. To those who can hear me I say "Do not despair".
The misery that is now upon us is but the passing of greed, the bitterness of men who fear the way of human progress: the hate of men will pass and dictators die and the power they took from the people, will return to the people and so long as men die [now] liberty will never perish. . .
Soldiers: don't give yourselves to brutes, men who despise you and enslave you, who regiment your lives, tell you what to do, what to think and what to feel, who drill you, diet you, treat you as cattle, as cannon fodder.
Don't give yourselves to these unnatural men, machine men, with machine minds and machine hearts. You are not machines. You are not cattle. You are men. You have the love of humanity in your hearts. You don't hate, only the unloved hate. Only the unloved and the unnatural. Soldiers: don't fight for slavery, fight for liberty.
In the seventeenth chapter of Saint Luke it is written:
- "The kingdom of God is within man"
Not one man, nor a group of men, but in all men; in you, the people.
You the people have the power, the power to create machines, the power to create happiness. You the people have the power to make life free and beautiful, to make this life a wonderful adventure. Then in the name of democracy let's use that power, let us all unite. Let us fight for a new world, a decent world that will give men a chance to work, that will give you the future and old age and security. By the promise of these things, brutes have risen to power, but they lie. They do not fulfil their promise, they never will. Dictators free themselves but they enslave the people. Now let us fight to fulfil that promise. Let us fight to free the world, to do away with national barriers, do away with greed, with hate and intolerance. Let us fight for a world of reason, a world where science and progress will lead to all men's happiness.
Soldiers! In the name of democracy: let us all unite! «

Oznake: facebook antifacebook vlada

Bez Lica...

utorak, 16.10.2012.


Nasred ogromne, hladne plesne dvorane stojim sam, osluškujući distorziju sa gitare koja sama prebire po svojim žicama.

Gledajući u razbijeni stakleni pod posut sitnim žutim pijeskom, dok čovjeka bez lica ushićeno i bolno trgam sa sebe.

Crvena kisela kiša pere sa mene i starost i mladost, zvuk gitare pomalo u pozadini jenjava, dok olovkom zašiljena vrha, zapisujem posljednje stihove u bijelu bilježnicu i tonem u njih.

Duh sam, eksperiment, i samo u išaranim hodnicima svoje mrtve poezije, siguran sam i slobodan.

Oznake: poezija dark duh

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.