Bez Lica...
utorak, 16.10.2012.
Nasred ogromne, hladne plesne dvorane stojim sam, osluškujući distorziju sa gitare koja sama prebire po svojim žicama.
Gledajući u razbijeni stakleni pod posut sitnim žutim pijeskom, dok čovjeka bez lica ushićeno i bolno trgam sa sebe.
Crvena kisela kiša pere sa mene i starost i mladost, zvuk gitare pomalo u pozadini jenjava, dok olovkom zašiljena vrha, zapisujem posljednje stihove u bijelu bilježnicu i tonem u njih.
Duh sam, eksperiment, i samo u išaranim hodnicima svoje mrtve poezije, siguran sam i slobodan.
Oznake: poezija dark duh
komentiraj (0) * ispiši * #
