Welorien...

srijeda, 28.03.2012.

- Budi jedno sa svjetlošću, bjelinom, dobrotom i sobom.
Budi TI i budi to sada, živi i pusti druge da žive.
- Probudi se, otvori oči – te riječi mi tiho struje umom i tijelom dok udišem mirisni zrak osluškujući samo tišinu i otkucaje svoga srca.

Ispod mene je sve nebeski meko. Na bijelom oblaku sa povjetarcem u kosi nečujno letim preko predivnih zelenih i šarenih livada išaranim potocima hladne vode koji tiho žubore. Potoci skladaju prekrasnu melodiju sa cvrkutima ptica i vjetrom koji se igra granama visokih i niskih stabala. Ne osjećam tijelo u svoj toj lakoći svoga uma, u bestežinskom sam stanju, a sve što osjećam je srce u vratnim žilama kako lupa. Jedno sam sa sobom, sa vremenom, okupan bjelinom.

Nosnice se šire - neki nepoznati mirisi dolaze a roba koja je na meni visjela sada postaje premalena…

Tama svojim oštrim zubima proždire svjetlost kidajući je na komadiće, dok samo crnina nije ostala i zavladala.

Zlatnu crvenu svjetlost punoga mjeseca koja se nazire iza skoro prozirnih sivih oblaka gledam kroz suzne oči. Kapilare u očima pucaju, šireći tamnu krv cijelim okom dok napokon sve nije postalo crno kao noć. Zjenica se proširila dok nije bolno nestala, propuštajući tamno crnu zastrašujuću boju u ostatak oka.

Uz zvuk pucketanja tek naložene vatre, nokti trgaju meso, izlazeći na silu, kidajući mjesto na kojem su nekada bili. Oštri kao žileti, tvrđi i duži. Znoj kaplje sa, od bola bijeloga hladnoga čela, bol prožima cijelo tijelo a nokti poprimaju tamno crvene pjege koje se šire ostavljajući crnilo, ubojstvo i miris zemlje. Crni su, bolni i zariveni u pod.

I tada, miris koji dopire od mirisnoga štapića naglo guši smrad željeza, krvi i dima. Srce počinje brže kucati tjerajući vrelu krv u svaki kutak mog tijela.

Mišići na rukama i nogama vriju, pulsiraju i udvostručuju se, kosti se savijaju kao pod pritiskom, pucajući na nekim mjestima, šireći užasne skoro neizdržive valove boli. Pulsiraju kao da kidaju kožu dok topla para isprava iz svake pore na tijelu.

Krvava mjesečina sve vidi i šuti.

Bolno dišući, krv pomiješana slinom curi kroz čvrsto stisnute zube, po rukama, nogama, po trbuhu do poda. Glavobolja izazvana izlaženjem očnjaka iz lubanje nepodnošljiva je. Kao hrđava željezna cijev probijena kroz mozak, koju netko polako izvlači, tako polako da bolne sekunde traju cijelu vječnost. Zabijaju se sporo u meso donje usnice trgajući dok se vilica uz zvuk škripanja namješta na novu poziciju. Iskašljavam i povraćam toplu krv sa komadićima vlastitoga tijela boreći se za zrak.

Obeshrabrujući pucajući zvuk širenja prsnoga koša ne posustaje ni pod tupim udarcima šake o rebra koja se razdvajaju. Izgreban, krvav i ispovraćan drveni parket o kojeg udaram šakama ne pomaže, već samo ostaje nepomičan i tih. Grčim se na podu, u smrtnim bolovima pokušavajući rukom omekšati tvrde vratne mišiće, na silu si ispravljajući kičmu i lopatice. Nekako se ustajem na koljena, gledajući u pod, teško dišući i plačući pljujem krv. Gledam u crna, krvlju zamazana perja koja skidam sa leđa dok me novi naleti boli tjeraju na vikanje i bacaju opet na pod.
- BUDI JEDNO SA BJEL…- vrišteći i ljutito ponavljam kroz jecaje i suze, na glas, samome sebi, udarajući glavom o pod i noktima si režući trbuh.

Sve zaboravljam u ovoj agoniji zlatno crvene svjetlosti, dok mi se par nečijih crnih očiju mota glavom. Ležim zaboravljen u lokvi vlastite mokraće i krvi, okružen mokrim perjem kojeg je sve više. Pomicanje zdjelice i naglo širenje kičmenih pršljena baca me u nesvijest na nekoliko sekundi, ali i nagovještava kraj mučenju. Ako izdržim. Zadnji kralježak postaje oštar kao skalpel, savršeno lako režući kožu i izlazeći van. Na koljenima, opet gledajući u pod kroz plač, jednom rukom brišem znoj, suze i krv nakupljenu oko usta, a drugom izvlačim kost kičme kroz donji dio leđa. I opet crnina, nesvijest pa buđenje. Paraliziran sam, klečim na sve četiri slušajući i osjećajući kičmu kako kida živce i dlakavi u dodiru sa zrakom.

Izmoren, teško dišući, molim se.

Pokušavam se prisjetiti bjeline, dobrote, sunca i osjećaja vjetra na svome znojnom licu. Svih se svojih pokušavam sjetiti kao i ljubavi, ali samo miris i okus krvi osjećam i ubojstvo u mraku vidim. Ne sjećam se svoga ni njezinoga imena, niti tko sam bio, ni koga sam volio. Ne pojmim ljubav, samo, kako ih šakama udaram i zubima kidam, vidim.

I smijem se.

- Žao mi je, a ne znam zašto – ponavljam si gledajući u nebo šireći crna krila, koja obavijaju taj zlatno crveni mjesec, u mrak.
- I…Opet mi je žao, ali ja sam Welorien, jedan od – ponavlja si tiho spremajući se za skok u dubinu.

Spreman zariti tamne nokte i pustiti krv ONIH.



Odrastanje...

Joj, ne odrastajte, sa smiješkom i svojom čudnom gramatikom sada vam pišem, jer znam da se bojite, ali nemojte. Kuditi nikoga neću nit prava na to imam, samo ću o vama nekada pisati.

Kao nekada dok ste svijet sa nižega promatrali, bez prednjih zubi zamazani sladoledom, ne bojte se opet osjećati tako, jer istina vam je to ljudi moji.

Maštanja se nemojte više bojati, dok koračate betonskim ulicama i neboderima koje sada ravno u korumpirane i tamne oči gledate. Pustite kečap iz sendviča neka vam po skupoj košulji padne i nasmijte se na to.

Ovaj život ne primajte vilicom i nožem kao nešto što niste, već ga zagrizite i rukama rastrgajte, te popijte čašu narančinoga soka nakon finoga jela.

Počnite umjesto kovanica snove koje ste izgubili skupljati i vraćati u malenu papirnatu vrećicu išaranu vašim dječačkim rukopisom i zamrljanu od ljepljivih bombona.

Svoje bankovne račune pune svakojakih brojeva zatvorite, novčanice šumi i majci zemlji vratite. Nemojte robovi zgrada kojima se kraj ne vidi biti, niti zasljepljeni njihovim sivim tužnim i hladnim bojama, već samo mekani kist iz dubine sebe izvucite, jer znam da ga imate. Nekada ste i vi njime crtali ili šarali.
Umočite ga u cvijeće, potoke, sunce ili mjesec, u kišu koja briše sve za nama ili u duboko plavetnilo i jedan dugački potez, preko svojih života napravite.

Od Lego kocki ili plastelina svoj stari svijet sagradite, svoje voljene u njega pozovite i bez brige se tamo izgubite.

Svoga ljubimca mazite, ako nemate udomite, pomozite životima. Izraz na njihovim malim krznenim ili pernatim licima promatrajte, dok se nečemu kao vaš glas raduju, dok u šetnji uživaju. Nikada ne prigovaraju, već se samo uz vatru ili vas stisnu i snivaju.

Ruke svoje duboko u vlažnu zemlju ili pijesak gurnite, po lokvama skačite, na kiši se ljubite a na snijegu anđele radite.

Na svoj pod lezite i glazbu koju volite slušajte, možda se ustanite pa zaplešite, na livadi vjetar osluškujte, na moru valove a na sprovodu se smješka pokojnika prisjetite.

Svađi u svoj život prići ne dajte jer to je sjena u lancima, radije šutnju kroz prozor pustite. Sjena koja guta sve pred sobom što zlo nije, te kao brzi vlak pored vas nasmijano prolazi dok vas kako se u staračkoj fotelji u noći njišete promatra.

Ne dopustite to.

Sjednite na spomenare, leksikone čak ih i na glavu smjestite, na jastuk ili oblak, na tek pokošenu ili visoku travu sjednite. U plićak ili topli sitni pijesak se posjednite. Željama, snovima i bajkama se okružite a iz džepa rozu svemoguću tkaninu izvucite i zamotajte oko očiju i svijesti, dok iz drugoga džepa slatku čokoladu vadite i u usta ju stavljate. Svjetla sva pogasite.

Iako udoban vaš naslonjač od novaca, tog bešćutnoga papira od uzaludno ubijenih stabala satkan, on iskren niti vječno udoban biti neće. Kada smijeh i sreća pored vas kao vjetar prohujaju a život vas izbode i na kraju sustigne, na njemu čete izdahnuti poderanih i prašnjavih džepova.

Ne kudite nit varajte, protiv sebe se nikada ne borite, jer to što sada za sobom izudarano i pretučeno vučete, to dijete ste nekada bili vi. Dajte mu sa izvora mladosti popiti, barem malo da se sjeti i ono i vi. Na utakmici, u kinu ili pred televizorom, možda pred igricama, na moru ili šumi, na papiru sa bojama ili olovkom u ruci, pred onim što voli ga napunite. Na konja ga posjednite, vjetar u kosi neka osjeti, loptu u ruke mu dajte, da trči i pliva mu priuštite, u čelo ga poljubite i smijeh na lice mu vratite.

To sve vi bili.





Ljudska rasa...

ponedjeljak, 26.03.2012.

- Ne mogu više, ponizno pred vama klečim, ljudsku masku sa lica svoga trgam i za oprost vas molim.
- Za krv vas preklinjem i da nikada više njihovu kožu ne obučem vas preklinjem.

Do kraja svoga putovanja uspio dođi nisam, moja namjera na pola je stala. U ovu rasu duboko sam razočaran, nažalost o većini dobro pričati vam ne mogu. Zaslužili moje riječi hvale nisu.
Učiti i raditi još stoljećima moraju ili će im uništenje prije nego se nadaju, na vrata svojom vrućinom pokucati. Resurse koje posjeduju pohlepno iskorištavaju, bližnje svoje bez milosti ubijaju i varaju dok sveto im ništa više nije.

Samo zabavu njihove oči, udovi i um traže, za bijegom od stvarnosti mahnito u zabludi posežu. Mir i spokoj potpuna su im nepoznanica, dok su smrad i buku kao brata svoga prihvatili a ljubav koju posjeduju varanjem su zamijenili. Tijela jedno uz drugo privijaju im se dok glasnoća umom vlada im, dok opijati tijelima im ludo struje, oni od stvarnosti uporno bježe.

Intimu svoju i privatnost svima rado pripovijedaju, na sva zvona o poslovima, svojim uspjesima i neuspjesima druge zamaraju. Ljubavi za sebe i druge u njihovim čahurama nema. Ispred bijelo-plave svjetlosti koja dušu im pomalo kida, oni u stanju su danima gledati i ništa ne raditi, već nečemu se što doći neće nadati.

Na puku prijevaru i puku zabavu oni uzalud tjeraju me, a meni za svagda toga dosta je. Možda neke zavolio sam, zbog toga kajem se, ipak zauvijek u meni oni ostati će. Samo kajati ću se što na prijevaru moje osjećaje su ukrali i sebično ih da se nahrane pojeli.

Njima stvarno ja razočaran sam i natrag da me primite opet vas molim. Od njih ruke digao sam, i ako uništenje predlažete sa vama slažem se. Rame uz rame opet uz vas stajati ću i njihovo uništenje gledati.

Kako preboljeti...

- Crni vraže, kako da ju prebolim ?
- O, dječače od mesa i krvi ; njezinom patnjom ju preboli, istom mjerom ti njoj vrati, neka zlo i pakao iskusi, kao što bi svi trebali. Rukama snažno oko vrata ju uhvati, pa neka shvati.
- Ne čini li se to okrutnim za nekoga koga svim srcem obožavaš, za nju bih život svoj dao a ne oduzeo prokleti vraže.
- Onda si život svoj zbog nje oduzmi, u toplu kadu lezi i sjajnim žiletom preko svoje žile kreni. Kod mene mjesto čeka te oduvijek
- Crni vraže, moram ići dalje.
- Samo dalje kreni, ali njih u umu ponekad zavrti, onda meni se opet obrati. Pa ćemo skupa glave razbijati i duše ljudske njima ukrasti.


- Kako ju preboljeti čovječe ?
- Izađi van stari, popij si žestoko, napij se i na sve brige zaboravi. Popuši nešto da se tijelo tvoje opusti a ja ću se pobrinuti da i neko olakšanje za naše muške potrebe pronađem ; ako znaš na što mislim.
- Ne mogu tako, žao mi je, nisam takav i znaš to. Ovozemaljskim takozvanim čarima se ne mogu odati, jer od njih i nema neke pomoći.
- Ma zaboravi stari na sve, probaj i vidjeti ćeš da će ti biti bolje. Vjeruj mi na riječ.
- Hvala svejedno čovječe ali radije ću joj koji stih napisati, crtež nacrtati i drugdje odgovor potražiti.


- Bože dragi, ima li načina da ju prebolim ?
- Dragi moj, svoj mračni dom napusti i u moj na trenutak dođi. Na udobnu klupu se sam lijepo smjesti, na koljena klekni i pomoli. Svoje probleme mi slobodno ispričaj, iako možda pomoći ne mogu, saslušati ću te.
- Obrati se sinu mome na križu razapetom zbog grijeha ljudskih, on će ti pomoći i utjehu pružiti.
- Hvala Bože, ipak radije ću putem misli tebi se nekada obratiti, nego u crkvu odlaziti. Unatoč mojim stavovima i egu, znam da me razumiješ, a sada lijepi ti pozdrav šaljem.
- Nema problema dragi moj, izađi van sa namjerom pozitivnom i kreni prema šumi zelenoj, možda tamo odgovore svoje pronađeš.
- Probam, pa vam javim.


- Ti, prekrasno stablo, čija krošnja bezbrižno na vjetru pleše, čije postojanje svim neprilikama prkosi, imaš li savjet za mene ; kako da ju prebolim ?
- Mali tužni dječače, pod moje okrilje sjedni i odmori, svoje oči polako sklopi, kisik koji ti nudim svim plućima udahni. Razbistri svoju ludu glavu i zapitaj Sebe što ti je činiti. Sve brige zaboravi jer one ovdje nebitne su, i samo o njoj razmišljaj.
- Pokušati ću, ali molim te nikamo ne idi. Budi tu kada se vratim.
- Naravno da hoću tužni moj dječače.


- Hej ti ! Da, ti koji u kutu mene već stoljećima čučiš i mirno šutiš. Izađi na svjetlo i popričaj sa mnom. Tvoja pomoć sada mi je potrebna.
- Rado bih popričao, ali prvo molim te okove mi sa nogu i ruku skini.
Ruke se u tišini dodiruju.

- Napokon se i meni obraćaš, nakon svih ovih godina koje sam u tvojoj i njegovoj sjeni u tamnici proveo. Nakon svih godina ignoriranja, ali ja te ne krivim, samo te poljubiti želim. Ipak težak je život zemaljski i njegovih se navika teško otarasiti.
- Žao mi je što je tako bilo.
- Tako je moralo biti, i sada je gotovo ; Zar ne ?
- Da, i hvala TI što si još tu. Reci mi što mi je činiti, kako je preboljeti i napokon zaboraviti ?
- Tu ti ja pomoći neću nit želim, jer ja nit zaboraviti želim niti preboljeti. Sve ove godine samo ona društvo mi je pravila, vodu mi nosila i rane previjala.
- Zašto ju zaboraviti zapravo želiš ?
- Pa iskreno na ta pitanja ti ne mogu odgovoriti, niti ja odgovore na njih znam. Valjda mislim da će biti lakše ako ju zaboravim.
- JA znam da nit tvojoj duši niti srcu lakše neće biti.
- Onda što mi je činiti ?
- Sjeti je se, voli ju kada ti je najteže, njezinoga osmjeha se kada plačeš sjeti, okusa njezinih usana i suza prisjeti se. Iz dubine svoje duše je se sjeti, kako je bilo ležati pored nje u hladnim i toplim danima osjeti svim svojim osjetilima, i nikada je iz sebe ne puštaj, to je istina.
- Neka samo ona u tebi prebiva, a njemu da svoja crna krila raširi, nikada više ne dozvoli.
- Iskreno ti hvala na pomoći.
- I drugi puta, a sada je se SJETI.

Depresija...

Znoj se ispod koljena nakuplja, trbušni mišići se grče dok misao o razbijanju lubanje o zid, glavom odzvanja.

Uz bolni vrisak, gužvajući plahtu rukama, kroz kucajuće krvavo srce metalne oštrice režući meso pronalaze svoj put van.

Hrđava metalna kugla, puna neravnih oštrih i hladnih šiljaka kida utrobu, rasturajući prsni koš kotrlja se sporo i bolno prema zamrznutom umu, ostavljajući za sobom samo bezdan.

Udisaji postaju sve teži i kraći. Potreba za kiselim kisikom postaje borba, dok pljujući krv, hvata zrak. Tama polako ispunjava svaki kutak prostorije, dok leži razapet na kamenom oltaru, okružen crnim visokim utvarama, koje svojim pokvarenim i razbijenim zubima kidaju mu meso sa kostiju.

Naposljetku, prema napola pojedenom i napola živom tijelu, tiho prilazi stvor crvenih očiju, razmazanim crnom olovkom za oči, a pogleda mrtvog i crnoga kao grob. Svojom koščatom rukom, pokidanim noktima poseže za hrđavom kuglom te ju uz zvukove šikljanja krvi izvlači sa smiješkom na licu, diže prema visini, jednim potezom ju gura duboko u grlo i guta.

Njegova crna krv curi kroz polomljene mu zube i rasparani grkljan, po osobi koja je nekada samo patila i bila rođena.

I sada samo poneko sjećanje na njega ostaje.

Višak...

četvrtak, 08.03.2012.

Višak si i dok svojom skupom novom olovkom po komadu papira pišeš i šaraš, oslobađajući se nakupljenoga bijesa.

Sve ove stranice kada slovima popuniš, bjeline kada ne bude, samo sivi tragovi, višak ćeš i tada biti. I kada pročitaš što si napisao, biti ćeš samo višak.

Dok u mračnoj sobi sa slušalicama na ušima sjediš i pokušavaš nešto na papir staviti, ti si višak.

Kosu svoju dok raščešljavaš, pred ogromnim zlatnim zrcalom, promatrajući svoj lažni odraz, višak si.

Kada napokon prestaneš o ovome postojanju razmišljati, kada se oslobodiš prošlosti i budućnosti, kada prestaneš sebe stalno kuditi. Dok ležeći na krevetu gledajući u strop o tome glavu razbijaš, režući žiletom po tankoj koži, opet kako si višak se uloviš da razmišljaš.

Paranoični si nabildani višak i to ćeš do njegovog kraja ostati.

Crni Gušter...

Crne zjenice prema zvjezdanom tamnome nebu gledaju bez nekadašnjega sjaja i iskre. Zaleđen je smiješak na porculanskom razbijenom licu, a obrazi nekada rumeni sada kao lanjski snijeg sjaje na sivoj mjesečini. Širom otvorena usta, zamrljana tamnom skorenom krvlju, dopuštaju crnome gušteru da napusti pokidanu čahuru.

Sretan je, na hladnome crnome asfaltu, ocrtan bijelom kredom, okružen plavim i bijelim utvarama koje titraju na šarenom svjetlu.

Nitko njegove misli nije znao, niti njegove pjesme ni crteže nije poznavao, misli tužno crni gušter, u mračnoj daljini gledajući u pokidane konce oko rasturenoga tijela. Razočarano se okreće prema zboru dubokih ženskih smrtnih glasova i odlazi u nečiji drugi mrak i san.

Ostati će samo kao zapaljena filmska traka na tome tragičnom mjestu, zvuk lomljenja kostiju, miris baruta u nosnicama i osjećaj izlaza.

Svi smo umrli jednom, a demon će drugome konce oko vrata vezati.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se