Depresija...

Znoj se ispod koljena nakuplja, trbušni mišići se grče dok misao o razbijanju lubanje o zid, glavom odzvanja.

Uz bolni vrisak, gužvajući plahtu rukama, kroz kucajuće krvavo srce metalne oštrice režući meso pronalaze svoj put van.

Hrđava metalna kugla, puna neravnih oštrih i hladnih šiljaka kida utrobu, rasturajući prsni koš kotrlja se sporo i bolno prema zamrznutom umu, ostavljajući za sobom samo bezdan.

Udisaji postaju sve teži i kraći. Potreba za kiselim kisikom postaje borba, dok pljujući krv, hvata zrak. Tama polako ispunjava svaki kutak prostorije, dok leži razapet na kamenom oltaru, okružen crnim visokim utvarama, koje svojim pokvarenim i razbijenim zubima kidaju mu meso sa kostiju.

Naposljetku, prema napola pojedenom i napola živom tijelu, tiho prilazi stvor crvenih očiju, razmazanim crnom olovkom za oči, a pogleda mrtvog i crnoga kao grob. Svojom koščatom rukom, pokidanim noktima poseže za hrđavom kuglom te ju uz zvukove šikljanja krvi izvlači sa smiješkom na licu, diže prema visini, jednim potezom ju gura duboko u grlo i guta.

Njegova crna krv curi kroz polomljene mu zube i rasparani grkljan, po osobi koja je nekada samo patila i bila rođena.

I sada samo poneko sjećanje na njega ostaje.