Facebook...

utorak, 14.02.2012.

Kroz kosu ste si prstima prolazili, usnama usne dodirivali na svježem mirisnome povjetarcu, nogama u mrzloj vodi do koljena.

O tome sada samo razmišljati možete dok omotani plavim pipcima od jedinica i nula izgrađenih, tonete u duboko plavetnilo. Mišićave plave ruke prošarane venama kroz koje život ne teče već struja i laž vas vuku, kidajući sa vas ono što jeste.

Sitni balončići vašeg posljednjeg zraka na krvavoj i masnoj površini početak je vašega kraja. Prema spiralnoj bjelini ste se uputili, a sada samo u tami tapkate.

Istrgnuti se više nećete jer zubi su i bodeži njihovi duboko u vama. Obećano vam je a kasnije slagano.

Bijeg ne dolazi u obzir jer lanci su njihovi preteški a ćelija je vaša od slika i melodije satkana, tako svjetla, predivna i raskošna u svojoj laži i iluziji.

Svaki pokret vaš njihov je, svako sjećanje je njihovo dok vama samo davno izgubljena svijest je.

Vi istinu više zboriti nećete niti smijete jer sada samo za prokletu laž znate.

Na kraju ćemo iz opipljivoga o vama učiti.

Misli...

petak, 10.02.2012.

U gluhoj tišini svoje unutrašnjosti i sobe u mrklome mraku okružen bijelim kristalnim svjetlucavim zidom, sjedim na podu. Obasjan mjesečinom, prekriženih nogu i ruku i širom otvorenih očiju promatram crne siluete misli sa druge strane kristalnoga zida kako se zabijaju o njega ostavljajući tamno krvave tragove. Grebući ga kandžama, svom se silinom zakucavajući, pokušavajući doprijeti do mene smijući se svo vrijeme. Crveno krvave oči crvene moj bijeli prostor penetrirajući u njega, crnim šakama razbijajući sve što je ostalo, a vrištanjem i jecanjem tjeraju moju gluhu tišinu.

Kao ogromne mrtve crne zmije gmižu oko mene, šireći nelagodu, strah i agresivnost. Ostavljajući za sobom sluzave zle tragove onoga što će se desiti. Kruže u mojom blizini, ulazeći u mene kroz svaku poru na mome tijelu. Zjenice postaju naglo crne, oči suze, ruke bole a glava pulsirajući pucketa od naleta njihovih misli. I sada kada su napokon u meni, mogu duboko udahnuti, zatvoriti oči i zaspati u novoj zori.

Zašto me ne voliš…?

srijeda, 01.02.2012.

- Zašto me ne voliš, upita ga ona tužnim i sramežljivim pogledom, gledajući malo u njega pa u pod.
- Opet pričaš iste gluposti ; smješkajući joj odgovara.

Taj njegov smješak njoj užasno diže tlak i nervira ju takav stav. Ali ona ne vidi svaki njegov pogled upučen njoj, ona nezna sa kolikom količinom ljubavi i žudnje ju promatra, ljubi i miluje. Nezna da bi za njom krenuo u pustolovinu neviđenih razmjera, da bi preokrenuo svaki kutak ove zemaljske kugle i njezine vrele unutrašnjosti da ju pronađe. Da mu se tijelo zatrese kao zemlja kada ju udari potres, svaki put kada ju dotakne.

Sve je to skriveno u njegovom oku. Ona to nezna, samo „Zašto me ne voliš pita ?“

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se