Matrix...

Dok se topla voda polako crveni od guste krvi iz mojih poderanih vena, probijam se kroz plastične zavjese beskonačnoga hodnika, punog debelih željeznih vrata ispisanih binarnim kodom. Slankasta para nastala isparavanjem vruče krvave vode, puni cijelu smrtno tihu kupaonu te magli ogledalo na kojem su sada samo tragovi ruku i kapljice vode koje klize niz to isto ogledalo i sa zidova.

Kiseli je miris željeza i izlaska u toj sparnoj prostoriji. Mišići, žile i um potpuno su se stopili sa vodom, relaksirani do kraja, uzdasi postali sve kraći i mirniji a zadnja plavo crvena staklena vrata sve su bliže. Na očigled plavi dio vrata stapa se sa crvenim, te postaju predivna ljubičasta boja, boja lavande, koja bi privukla svakoga prošarana slatkim mirisima.

Ipak pogled mi odvlači ogromni znak EXIT koji titra erotskom crvenom bojom u ritmu moga srca, te sve više nabija krv na put bez kraja. Sa smiješkom na blijedome i znojnome licu koračam prema tim posljednjim vratima, i polako sklapam suzne umorne oči, umorne od sanjanja. A opet pune optimizma za novi početak koji čeka iza toga znaka.

Samo sjećanja, lijepa i ona ružna ostaju, kukama zabodena duboko u mozak i meso, ne želeći se odvojiti od ovoga tijela. Duboki rezovi nastali stoljećima razmišljanja, zavareni u metalni dio mozga, u taj trnoviti stup. Ali ova krv i sparina ih rastapaju kao polivene kiselinom. Rastapa te hrđave lance i stupove i samo pucaju kao tanki led pod nogama, ostavljajući za sobom samo spokoj i mirnoću.

Srce polako prestaje kucati za ovaj san, sve je lakše dok prestaje pumpati krv kroz otvor u otvoreno more nekadašnjeg života. Sve je sada ljubičasto, crveno, plavo i vrtoglavo dok sam sve bliže vratima. Crveni EXIT sada pred mojim očima postaje plavi START, a put oko vrata posut je bijelim sitnim pijeskom koji stalno pada od dolje prema površini ostavljajući za sobom samo šum vode. Dva u nedogled visoka bijela stupa popločeni su pločicama sa mojim pravim i istinskim imenom i svrhom. Dvije na dolje okrenute svijeće su na sredini svakoga stupa, te gore plavim plamenom koji izbacuje iz sebe kapi vode koje u dodiru sa pijeskom postaju crvenkasta para koja postaje šareni noćni leptir koji se zapali u istoj toj svijeći postajući nakon toga topla kap.

Nema više zvukova, osim par predzadnjih otkucaja srca koji se čuju u potiljku i koji se osjete u području nosa kako izviru kroz pore lica van, pa do uha, te vibriraju toplom vodom po cijelom tijelu. Tako je sve spokojno i tiho, odvojen od negativnih misli, sam sa životom koji prolazi prostorijom i očišćenim ali izrezanim umom.

Prekrasno je, dok držim toplu bravu ljubičastih vrata stojeći na mekanom pijesku okružen šarenilom noćnih leptira i zvukovima njihovih krila. Nazire se kroz vrata narančasta svijetlost, opojni mirisi, ogromno mirno plavo jezero sa divovskim križem koji izvire iz njega. Pored je zelenkasto more kroz koje se vidi žuti pijesak, a na dnu stari crveni kabriolet nepoznate marke sav prekriven algama.

Šume bez kraja, polja do kud pogled seže, drvene kuće i napuštene tvornice te skupina probuđenih ljudi, neki u sivo-bijelim uniformama sa čudnim a tako poznatim oružjem, djeca i njihovi roditelji koji se bezbrižno igraju na tim livadama tik do jezera.

Svi čekaju tako beskonačno, svi su oni nekada sanjali, čitali, radili, spavali i znali. Nekoliko udara šakom o drvena vrata, silom me vračaju na početak puta, vrata su opet crveno plava, znak je EXIT. Pluća se naglo pune kisikom dok izranjam iz krvave vode, srce luđački lupa, a bol u razderanim zapešćima tjera suze na opet sanjive oči. I opet se nerado vračam u kolektivni san.