Dragi.

Teorija 3: Bog. Nije. Nisam.

Teza 1: Bog je onaj koji sve razumije, postavlja, koji je sve što je i sve što nije; ono što čovjek nikada neće dostići. Bog je svemoguć. Bog je najviši ideal. Bog je stvoritelj.

Teza 1*: Bog ne postoji jer ljudi ne razumiju sebe čime ne razumiju ni više od sebe. Bog ne postoji jer su ga ljudi sebično stvorili u površnom, sirovom i nedovoljno inteligentnom obliku, da bi sebe objasnili, čime se vraćamo na početnu misao: Bog ne postoji jer ljudi sebe ne razumiju. Bog ne postoji jer ga ljudi prilagođavaju svojim potrebama. Bog ne postoji jer se na njega pozivaju nedostojni, dakle prosječno inteligentni, površni i zadrti; oni koji bi (i koji su!) i kamen prihvatili kao nešto jače od sebe. Bog ne postoji jer ima osobine ljudi što nije moguće, jer bi tada bio čovjek ili nadčovjek, što nije Bog; a ljudi pak ne mogu imati osobine Boga jer bi tada bili bogovi, što nisu. Bog ne postoji jer se Bog ne može ograničavati, a ako se ograničio na Zemlju, nije Bog.

Teza 2: Ono što nema smisla ne postoji. Ono što razumijem smije imati smisla. Ono što ne razumijem smije imati smisla. Nema smisla ono što ne osjećam (na umnoj i emocionalnoj razini).

Teza 2*: Bog postoji jedino ako ima smisla, dakle Bog postoji ako ga osjećam.

Što znamo, ne znamo.

(Pozdrav, učitelju, pozdravljaju te oni koji će umrijeti)

Postoji Sloboda. Ona za koju ja želim da bude istinita i stvarna. Sloboda (u mom shvaćanju) je u svoj svojoj moći i veličini uvijek pozitivna sa uvijek pozitivnim ishodima jer bi bila netočna njena bît da je ikako drugačije. U mom shvaćanju, takva se Sloboda ne može ostvariti na trenutnoj razini svijesti. Na trenutnoj razini postoje mogućnosti/opcije/izbori.

Osoba sam koja želi dostići svoju istinsku Slobodu pa tako, idući kroz (nazovito) život, nailazim na neke situacije u kojima nesvjesno zastupajući svoju Slobodu i čineći svog sugovornika nesvjesnim toga da zastupam nešto što je uvijek pozitivno, stvaram negativno ozračje.

Hm. A što se dogodilo? Spomenula sam u prošlom postu da imam 3 jedinice viška (jednu iz povijesti i dvije iz geografije). Cijenjeni profesor P* ima neku logiku ocjenjivanja tipa: tko na njegov proziv kaže: „Neću/ne želim/nisam spreman/ spremna odgovarati.“, dobije jednu jedinicu (u znanje valjda). Dok onaj koji na njegov proziv doista i odgovara, (a ne zna) dobije tri komada (znanje, primjena, zalaganje). Eh, sad. Moj kvocijent inteligencije je definitivno iznad prosjeka, a svejedno se osjećam kao kreten. Idiot. Jer mi to nije logično. Zar ne znači da je onaj koji je rekao da ne želi odgovarati, nespreman? da ne zna? Ili?

Na pitanje 'kako možete dvjema osobama u istoj situaciji dati drugačije ocjene?' rekao mi je da je to njegova politika ocjenjivanja. Na moj zaključak da ta politika nije fer rekao mi je: „Čuj, Kelemen, puno toga nije fer.“ Na moj zaključak da ta politika nije logična rekao mi je: „Pa, gle, Kelemen, puno toga nije logično.“ Da, da, to bi bile njegove uobičajene fraze. Plus ona: 'Za sve postoji ocjena', i povremeno spuštanje učenika zbog nesigurnosti u samog sebe. Ma bravo!

Jedinica iz povijesti stoji u imeniku jer sam, po observaciji cijenjene profesorice K*, ometala ostale učenike spavanjem na satu, dakle vjerojatno sam bila naslonjena na ruku jer ni na kojem satu nisam doslovno spavala. Ali nek' joj bude. Spavala. Ometala. Jedan. Eh, sad meni nije jasno pa je pitam: „A zašto me niste obavijestili o ocjeni? Svaka ocjena mora biti javna.“ Na što ona kaže: „Nisam htjela druge dodatno ometati.“ Hm, vjerojatno me nije htjela buditi, jel'? „A zašto me niste obavijestili o ocjeni na sljedećem satu?“, opet meni nije jasno. „Znaš, imam ja i bitnijih stvari od toga.“, odgovori ona samodopadno.
Nakon toga je uslijedila 'ja-sam-profesor-a-ti-učenik' lekcija iz koje zaključujem (naravno, ironično i s gađenjem): Ave, magister, mortituri te salutant!
Pa da se vratimo na slobodu, tj. izbore/mogućnosti/opcije: moje opcije su: A) biti poslušna i pokorna pa možda dobro prođem, jer je profesor superioran ili B) biti neposlušna i nepokorna pa loše prođem, jer je profesor superioran. Svako isticanje, pitanje ili zaključak nepovoljan nadređenom, kažnjava se. Ergo, nisam slobodna i Sloboda (u pravom smislu riječi) na ovoj razini svijesti ne postoji.

Najveća ironija u svemu je što svim svojim bićem u budućnosti želim biti profesor(ica).

"U 'Čaroliji duge' Barbie je u ulozi hrabre i plemenite vile Eline iz čudesne zemlje Fairytopije. Kad se protjerana zla vila Laverna vrati i zaprijeti svima, Elina će se morati udružiti s novim prijateljima kako bi spasila vilinsko carstvo."
U prodaji na svim kioscima! Samo 39,90 kn!

Woohoo! Što je ovo?(!?!) Barbie u ulozi Eline? Hm. Baš da. Dakle, Barbie je glumica koja tumači lik Eline? Dobro, što je sad to? Neću, neću, neću(!) da Barbie igra ulogu! Barbie je Barbie. Tko će biti Barbie ako ne Barbie? I da. Kompjuterizirana je. Mislim strašno. Čak je više ni ne slikaju u pozama, nego kompjuteriziraju. Nemam riječi. Moj svijet se srušio. Baš da.

Imam jednu barbiku iznad stola. Kao balerina je. Moja baka joj je kosu ošišala. Kaže da joj je smetala (baki, jel'). I imala sam jednu barbiku s mekanim trbuhom. Tu sam najviše voljela. Sjećam se da je koštala 300 kuna i da mi ju je mama jedva kupila. Hoću tu barbiku. Da još uvijek postoji za kupiti, kupila bih si je, jer ne znam gdje je trenutno. Možda je negdje u šupi. Baš da.
Ove nove najnovije barbike i nisu baš nešto. Imaju marsovske napadne oči. Baš imaju. Bez veze.
Mažu nam oči kao,a ne znaju da ja nisam krastavac. Nisam ni papuča. Stojim.

Imam 3 jedinice u imeniku viška. I nikog nije briga. Eto. Kakica, kažem ja.

Pokušavam biti što manje egoistična i egocentrična. Kako koji dan.

Jučer me je dečko usrećio. I sutra će me. Baš da.
Nije život livada. S krivim naglaskom.