(Pozdrav, učitelju, pozdravljaju te oni koji će umrijeti)
Postoji Sloboda. Ona za koju ja želim da bude istinita i stvarna. Sloboda (u mom shvaćanju) je u svoj svojoj moći i veličini uvijek pozitivna sa uvijek pozitivnim ishodima jer bi bila netočna njena bît da je ikako drugačije. U mom shvaćanju, takva se Sloboda ne može ostvariti na trenutnoj razini svijesti. Na trenutnoj razini postoje mogućnosti/opcije/izbori.
Osoba sam koja želi dostići svoju istinsku Slobodu pa tako, idući kroz (nazovito) život, nailazim na neke situacije u kojima nesvjesno zastupajući svoju Slobodu i čineći svog sugovornika nesvjesnim toga da zastupam nešto što je uvijek pozitivno, stvaram negativno ozračje.
Hm. A što se dogodilo? Spomenula sam u prošlom postu da imam 3 jedinice viška (jednu iz povijesti i dvije iz geografije). Cijenjeni profesor P* ima neku logiku ocjenjivanja tipa: tko na njegov proziv kaže: „Neću/ne želim/nisam spreman/ spremna odgovarati.“, dobije jednu jedinicu (u znanje valjda). Dok onaj koji na njegov proziv doista i odgovara, (a ne zna) dobije tri komada (znanje, primjena, zalaganje). Eh, sad. Moj kvocijent inteligencije je definitivno iznad prosjeka, a svejedno se osjećam kao kreten. Idiot. Jer mi to nije logično. Zar ne znači da je onaj koji je rekao da ne želi odgovarati, nespreman? da ne zna? Ili?
Na pitanje 'kako možete dvjema osobama u istoj situaciji dati drugačije ocjene?' rekao mi je da je to njegova politika ocjenjivanja. Na moj zaključak da ta politika nije fer rekao mi je: „Čuj, Kelemen, puno toga nije fer.“ Na moj zaključak da ta politika nije logična rekao mi je: „Pa, gle, Kelemen, puno toga nije logično.“ Da, da, to bi bile njegove uobičajene fraze. Plus ona: 'Za sve postoji ocjena', i povremeno spuštanje učenika zbog nesigurnosti u samog sebe. Ma bravo!
Jedinica iz povijesti stoji u imeniku jer sam, po observaciji cijenjene profesorice K*, ometala ostale učenike spavanjem na satu, dakle vjerojatno sam bila naslonjena na ruku jer ni na kojem satu nisam doslovno spavala. Ali nek' joj bude. Spavala. Ometala. Jedan. Eh, sad meni nije jasno pa je pitam: „A zašto me niste obavijestili o ocjeni? Svaka ocjena mora biti javna.“ Na što ona kaže: „Nisam htjela druge dodatno ometati.“ Hm, vjerojatno me nije htjela buditi, jel'? „A zašto me niste obavijestili o ocjeni na sljedećem satu?“, opet meni nije jasno. „Znaš, imam ja i bitnijih stvari od toga.“, odgovori ona samodopadno.
Nakon toga je uslijedila 'ja-sam-profesor-a-ti-učenik' lekcija iz koje zaključujem (naravno, ironično i s gađenjem): Ave, magister, mortituri te salutant!
Pa da se vratimo na slobodu, tj. izbore/mogućnosti/opcije: moje opcije su: A) biti poslušna i pokorna pa možda dobro prođem, jer je profesor superioran ili B) biti neposlušna i nepokorna pa loše prođem, jer je profesor superioran. Svako isticanje, pitanje ili zaključak nepovoljan nadređenom, kažnjava se. Ergo, nisam slobodna i Sloboda (u pravom smislu riječi) na ovoj razini svijesti ne postoji.
Najveća ironija u svemu je što svim svojim bićem u budućnosti želim biti profesor(ica).
