Jučer sam bila na natjecanju iz (da se skoro stručno izrazim) poznavanja engleskog jezika, a na istom je natjecanju bio i moj dečko. Tako smo mi zaključili kako bi bilo lijepo da odemo malo u Grad, pogledati film ili ponešto drugo uraditi, s obzirom na to da nismo trebali ostati na nastavi.
Došli mi tako u Cinestar, pomalo gledali Underworld 3.! 3.! dio, a pomalo i ne. Poslije filma smo svratili do McDonaldsa: ja sam pojela McChicken (što mi je bilo dosta za cijeli tjedan hrane), a on nešto malo više. Dakle, mene je bolio želudac, crijeva, mozak, nešto, ali nije mi se baš nešto sralo... Kada smo svršili s McDonaldsom (i ja u kinu), krenuli smo prema Malumgradu. Ušli smo u tramvaj i, normalno, ljubakali se, stiskali i tako to. Onako iskreno, ne mislim da smo pretjerali, ali zato... Žena do nas u svojim šezdesetim godinama i s poluistrunulim zubima upita nas: "A koliko vi imate godina?". U čudu se, dakle, pogledasmo. Kaže on:"18", kažem ja:"16". Hm... Zamisli se gospođa i napokon kaže kako mi ne znamo što je ljubav i kako se ljubav ne iskazuje poljupcima i kako smo mladi i kako je to lijepo, ali da ipak i nije jer mi ne znamo što je ljubav i opet se ljubav ne iskazuje poljupcima, nego (pogodi čime?) STVARIMA... Negdje u međuvremenu mi se počelo srati...Dodala je i kako je imala prilike razgovarati s mladim ljudima i da postupci poput naših vode do djece i nekih "određenih posljedica" kojih sad nismo svjesni... Ja joj kažem: "Ali mi nemamo djecu." Nekako je to ipak nije razuvjerilo pa je ona nastavila s tim da ćemo se možda i oženiti jednom i da ona shvaća naše početne osjećaje, ali da bi nam netko mogao zamjeriti (naravno, ne ona iako je ona tako koja cijelo vrijeme tupi o tome...) i da bismo se trebali upoznati bolje... Ja joj kažem:"Mi smo zajedno godinu dana, a ljubljenje (i slično tome) nije jedino što radimo..."
Hm, da, nije bila baš sretna... ali, na sreću, morala je izaći iz tramvaja. Pozdravi ona nas, mi nju, a Guza me pita: "Kaj je ona sad uopće rekla? Pol tog je nisam čuo..." Ja mu ponovim bitno, a on kaže: "Aha... Ako se ljubav ne iskazuje poljupcima, kaj smo se trebali pojebat' tu?"
Možda.
Naravno, stali smo tamo gdje nas je gospođa zaustavila i otišli doma. A što da kažem? Divno iskustvo. Skoro.
Što se tiče natjecanja, ja sam druga (u kategoriji 2. razreda), a on nije prošao (kategorija 4. razred). Mislim, žao mi je zbog njega, jer znam da može, ali nek' mu bude. Njega nije briga, zašto je onda mene briga?
Danas problemi s Kokama. Riješit ćemo i to. Pametne smo, svih 20-ak mojih ličnosti. Ha!
