Danas

Zašto sam otvorila blog?
Što ću ja to pisati da drugim ljudima bude tako zanimljivo?
Što to drugi ljudu pišu da su tako zanimljivi?
Zašto nikada nemam samopouzdanja da će i moj blog netko pročitati, netko nepristran i nepoznat i reći iskreno što misli? Zašto me to uopće briga na kraju krajeva? Trebam samo iznijeti svoje misli i to je sve.
Meni to nikada nije bilo lagano, iako mi pisanje na zadanu temu nikada nije predstavljalo problem.
Problem je u tome što meni osjećaji i misli padnu napamet u najraznolikijim situacijama kada baš na to ne bih trebala misliti. Zbune me i samo pometu trag onoga što je bilo u nastajanju. Koji je onda moj najveći problem?
Lijenost. Inertnost. Volja samo za stvarima koje me opuštaju. Motivacija nikakva prema školi ili prema ocjenama. Mislim da nisam dovoljno dobra za mnogo stvari, iako ostavljam dojam osobe koja ima jasno prikazan cilj i ide prema njemu. Ne idem prema ničemu, osim ako to nije još jedna epizoda Uvoda u anatomiju u nedjelju u 2 ujutro ili maštanje o nekom drugom životu. Kad se sjetim sebe prije četiri godine, mislila sam da imam sve isplanirano, sve je izgledalo tako lagano... Sve sam obavljala s lakoćom, i sve je bilo kao iz bajke. Dok nisam došla u srednju školu ili dok me nije lupio pubertet, nazovite to kako hoćete. Još je prvi razred bio u redu, ali početak drugog razreda i tatina bolest i smrt su me potpuno slomile, shvatila sam da ne živim pod staklenim zvonom. U redu, ovo možda zvuči kao da dotada nisam imala niti brige niti pameti. Jesam, ali stvar je bila u tome da sam svaki puta, bio to neki veliki poslovni problem mojih roditelja o kojem sam ja prisluškujući saznala svaki detalj ili neki moj problem koji me tada mogao mučiti(ako se to uopće može tako nazvati), bio rješiv. Kao da gledate neku ljubavnu komediju, na kraju sve sjedne na svoje mjesto, oni budu skupa sretniji nego prije. Takav je bio moj život, odnosno takvog sam ga ja doživljavala, jer sam uvijek dobila sve što sam htjela i sve je bilo onako kako je po mome trebalo biti. Sve dok se nije dogodilo to što se dogodilo. Počela sam preispitivati sebe, svoj život, svrhu, cilj, probleme... Sva ona cjelina koju sam gradila u šesnaest i pol godina mog života raspala se na najsitnije komadiće. Komadiće koji su se potom rasuli kao veliki oblak prašine, i komadiće koje ja nemam snage skupljati. I tako je moje vječno utočište moja soba, odnosno moj krevet. U dobrim danima me nikada nema doma, a u lošim danima ne izlazim iz kreveta, opterećujući se savješću i problemima, pritom ne radeći ništa kako bih ih riješila. Netko će reći nemaš ti čime razbijati glavu, imaš skoro osamnaest godina, na tebi je da učiš i polako planiraš budućnost... E pa ja bih sve a samo ne to. Ljudi kažu uživaj u tom razdoblju, srednja škola je nešto najbolje u životu. E pa, kako kome. Meni definitivno nije. Srednja škola označila mi je samo promjene, i to loše promjene, kako u obitelji, tako u društvu. Jedino dobro iz svega toga je što sam odrasla i polako počinjem shvaćati svijet oko sebe. Koliko toliko. Barem sam uvjerena u to, što znači da blagog pojma nemam što se događa.
Ostaje mi samo spoznaja da nakon hrpe riječi koje sam ovdje nabacala, ostajem još uvijek zbunjena... Dokad će to još biti tako? Pa neće valjda uvijek?!?