Kud nas vodi idealiziranje?
Ljudska mašta nema granica. Emocionalno labilni muškarac može bez ikakvih problema od bilo koje zgodne i simpatične cure u svojoj glavi stvoriti sliku idealne žene s kojom se nijedna druga ne može mjeriti. Dovoljno je samo da mu se nasmiješi. Na takvom se slijedu događaja temelji i velika većina zaljubljivanja. Idealiziranje je neizostavni dio ljubavnog ushićenja, nakon što upoznaš curu koja ti je privlačna.
Evo kako to najčešće ide: vidiš curu i svidi ti se…uočiš lijepo lice, lijepe oči, lijep osmijeh…upoznaš se s njom, a ona nije ni bahata ni bezobrazna prema tebi... Već to je nekom dovoljno. Takav odmah zaključi da je cura sve ono što je oduvijek htio: draga, simpatična, nježna, osjećajna, dobra u duši, željna prave ljubavi, osoba s kojom bi bilo ugodno provoditi sate i sate. Srce mu počne nenormalno kucati svaki put kad se nalazi u njezinoj blizini i ubrzo shvati da je potpuno izgubio kontrolu nad vlastitom psihom…
To se zove idealiziranje, jer realnost ne mora biti ni blizu slike koju si stvorio u svojoj glavi. Fizička privlačnost ne jamči ništa drugo, kao ni njezina simpatičnost i pristojnost prilikom upoznavanja, jer svi ljudi na početku glume. Ipak, to je zaljubljenom čovjeku nemoguće dokazati, pa se takav potpuno posvećuje patnji za curom ''kakvu je oduvijek želio'', pritom gubeći kontakt s realnošću. Ona postaje predmet njegovog obožavanja. Ne moram ni govoriti koliko malo uspjeha imaju takvi frajeri. Takav pristup djevojci ne vodi nikud, osim u propast, jer se kosi sa svim osnovnim zakonitostima ljubavnih igara. Slijepo obožavanje vjerojatno je najgori mogući odnos prema ženi koja ti se sviđa. Malokoja će te takvog cijeniti.
Srećom, to ludilo s vremenom prođe, pa je muškarac ubrzo ponovno spreman kvalitetno zavoditi, te imati ljubavnih uspjeha. Hvala Bogu da taj poremećaj psihe ne traje godinama, jer to bi zbilja bilo pogubno.
Zanimljivo, idealiziranje se u većini slučajeva događa s curama lijepih, anđeoskih crta lica. Uz njih se najlakše gubi glava, dok one sisate i guzate rjeđe izbacuju ljude iz takta, za njih su ipak rezervirani komentari tipa ''To treba samo j...t''.
Kod ljepšeg spola situacija je drukčija: one često idealiziraju jako zgodne frajere, pogotovo ako pokažu pažnju. ''Snažan, a opet nježan'' slika je koju stvaraju, zatim gube glavu i doživljavaju ga također i kao pametnog, šarmantnog, dobrog u duši, strastvenog itd. No takva logika vodi u još veću propast, čak i od ove naše muške.
Snovi su uvijek ljepši od realnosti. To je vjerojatno i razlog zbog kojeg ljudi idealiziraju osobe suprotnog spola. Veći je gušt tako živjeti nego čvrsto na zemlji. Ipak, tko visoko leti, nisko pada. Realno gledano, idealiziranje uopće nije preporučljivo, jer ne donosi nikakve rezultate, pogotovo ne dugotrajne.
Ipak, gotovo je nemoguće svjesnim postupcima samom sebi zabraniti idealiziranje. To je dio ljudske prirode i teško ga je u potpunosti odbaciti. Pogotovo ako si mlad i pun lijepih životnih snova. Međutim, s iskustvom idealiziranje nestaje. Što si stariji to te teže može netko impresionirati. S vremenom gubiš naivnost i dobar te početni dojam ne može izbaciti iz takta. Sve si rjeđe u stanju ekstaze, što nekima nedostaje, ali dugoročno gledano, to je ipak pozitivno. Kad je ljubavni život u pitanju, samo sa smirenim stanjem duha možeš biti konkurentan.