Kako izaći iz minusa na tekućem računu?
Velik broj ljudi nalazi se u minusima i kratkoročnim kreditima zbog monetarne politike, nažalost navika trošenja iznad mogućnosti samo je djelomično odgovorna za dugove građana. Bez promjene monetarne politike većina nikada neće izaći iz dugova, naprotiv ukupan iznos dugovanja biti će sve veći i veći. Ovaj strip će vam objasniti zašto je tomu tako...            Nažalost, zbog činjenice da je sustav u startu kriminalno postavljen većina ljudi koji su upali u ‘klopku’ kredita i minusa NIKADA neće iz nje izaći, a sve više ljudi će u nju upadati. U Hrvatskom modelu banke su jedine koje mogu pustiti novac u opticaj (u obliku kredita – duga). Kako banke dolaze do novca? Naša centralna banka (HNB) ne funkcionira kao ostale centralne banke, te umjesto da izravno posuđuje novac komercijalnim bankama, traži od njih da se vani zaduže za eure, koje potom kod HNB-a mijenjaju u kune. Drugim riječima umjesto kao banka HNB funkcionira kao mjenjačnica (Hrvatski monetarni model identičan je Argentinskom prije sloma). Zbog toga svi krediti imaju valutnu klauzulu, budući da novac pušten u opticaj ima pokriće u vanjskom dugu. Zašto HNB ne želi izravno posuditi kune domaćim bankama nego traži pokriće za kune u deviznom dugu? Zato jer želi održati kunu nerealno jakom. Posljedica toga su višestruke. Prva je da kuna jest jaka, ali je zato malo imamo. Odnosno, ima malo novca u opticaju i sav novac je dug. Zbog toga imamo goleme dugove i veliku nelikvidnost (poduzeća nisu u stanju plaćati svoje obaveze), pa su mnoga poduzeća (80.000) blokirana i prezadužena, te de facto ne mogu poslovati. Sa druge strane blokirano je i 162.000 građana, a na FINI trenutno na izvršenje čekaju stotine tisuća ovrha. Budući da je kuna nerealno jaka naši proizvodi nisu konkurentni u odnosu na strane. Posljedično dolazi do raspada proizvodnje, te masovnog uvoza svega i svačega. Umjesto normalne ekonomije imamo tzv. ‘kasino ekonomiju’ (ne stvaraju se nove vrijednosti), nego se trguje uvoznom robom. Nema gospodarskog rasta. Budući da banke vani uvijek moraju vratiti vani više novca nego su posudile, dolazi do toga da se zadužujemo kako bi vraćali dugove, a ne zato da bi ostvarili gospodarski rast. Drugim riječima iako je inflacija jako niska, odnosno količina novca u opticaju zanemarivo raste (2% godišnje), vanjski dug raste eksponencionalno (19% godišnje). To znači da se udvostručava svake 4 godine (2002. – 15 mlrd $, 2006. 30 mlrd $, 2010. 60 mlrd $). Budući da imamo ovakav luđački monetarni model umjesto gospodarskog rasta imamo gospodarski pad i eksploziju nezaposlenosti i siromaštva. Da stvar bude još apsurdnija mi uopće nemamo manjak deviza jer manjak u uvozno-izvoznoj bilanci nadoknađujemo prihodima od turizma i deviznim doznakama iz inozemstva (npr. mirovinama koje su naši građani ostvarili u inozemstvu). Sada dolazimo do ključnog pitanja, da li je u postojećem modelu moguće izaći iz dugova? Nažalost nije, prošle godine kreditnih plasmana domaćih banaka bilo je 267 mlrd kuna, a ukupno raspoloživog novca u opticaju samo 196 mlrd kuna. Drugim riječima građani, tvrtke i država bili su dužni 71 mlrd kuna više nego što uopće postoji novca u opticaju. Budući da novac u opticaj ulazi samo kao dug, to u praksi znači da kreditni plasmani rastu 4 puta brže od depozita, odnosno dugovi rastu puno brže od ukupno rasploživog novca u opticaju i svake godine ova razlika je sve veća, a ‘loših kredita’ (nenaplativih) sve je više – prošle godine bilo ih je 27 mlrd kn. Zbog ovakvog ljudožderskog modela mnogi su izgubili ne samo sredstva za život, nego ostali i bez krova nad glavom. Ukoliko se postojeći monetarni model ne promjeni, vanjski dug će nastaviti eksponencionalno rasti, a mi živjeti u siromaštvu i dužničkom ropstvu. Sa druge strane, budući da ni država nema dovoljno novaca prisiljena je uvoditi nove poreze, te tako dodatno upropaštava svoje stanovnike i opću ekonomiju. Umjesto gospodarskog rasta čeka nas gospodarski pad i to bez obzira tko je na vlasti – ukoliko se postojeći model ne promjeni. Od problema ka rješenju Rješenje je u promjeni monetarne politike, umjesto restriktivne monetarne politike (inflacija 1-2% godišnje), treba voditi ekspanzivnu (5-8% godišnje). Prvenstveno zato jer ekspanzivna monetarna politika uvijek vodi većem gospodarskom rastu i punoj zaposlenosti. Sa druge strane, osim puštanja nezaduženog nova u opticaj na način da se manjak u državnom proračunu pokriva nekreditnom emisijom novca iz HNB-a (umjesto eksponencionalnog zaduživanja i otplate dugova novim dugovima), treba smanjiti sve porezne i kamatne stope. Posljedica toga bila bi devalvacija (slabljenje) kune, uz zadržavanje kupovne moći (zato jer bi ih imali više), a dugoročno i do porasta kupovne moći zato jer bi došlo do rasta gospodarstva i zaposlenosti. Također, riješio bi se i problem nelikvidnosti koji je uteg oko vrata naše ekonomije. Smanjenjem poreza (i ostalih državnih nameta) dodatno bi se smanjila nelikvidnost, zato jer obaveze pravnih subjekata prema državi trenutno čine 44% od ukupne nelikvidnosti (37 mlrd kuna). Zašto politička elita to ne želi napraviti? Zato jer je svjesna toga da je nemoguće voditi ekspanzivnu monetarnu politiku, sa nižim poreznim i kamatnim stopama bez nacionalizacije banaka. Budući da banke imaju neograničeno mnogo novca, a naši političari su korumpirani, nikada neće biti dovoljno volje i hrabrosti za takav korak. Mnoge zemlje su nacionalizirale svoje banke, odnosno izvlastile dotadašnje vlasnike bez odštete. Švedska 1992., Indija 1980., Francuska 1982., Izrael 1983., Nizozemska 2008., Island 2008., Irska 2009. Hrvatska to mora napraviti jer je naša država u postojećem modelu izgubila kontrolu nad vlastitim monetarnim sustavom, a to je definitvno pitanje od nacionalnog interesa. Nakon nacionalizacije država mora otpisati dio dugova građana i tvrtki, smanjiti kamatne stope i ukinuti valutnu klauzulu. Ako to ne napravimo nikada nećemo moći promjeniti monetarnu politiku, te smanjiti porezne i kamatne stope. Naši građani ostati će robovi stranih banaka koje će sa vremenom preuzeti sav profitni kapital (kojeg još uvijek nisu preuzele), a naše ljude pretvoriti u robove. Mi se borimo za slobodu u doslovnom smislu te riječi. Molim vas da ove činjenice podjelite sa drugima. Napomene radi, nacionalizaciju je moguće provest i bez formalne nacionalizacije izmjenom poreznog zakona na način da se uvede porez na aktivu od 10% mjesečno (u Mađarskoj je 1% godišnje). U roku 3 mjeseca banka postaje nelikvidna i ne može više izvršavati svoje obaveze, tada ju država može sanirati istim novcem kojeg joj je oduzela kroz ovaj porez, te na taj način izvlastiti dotadašnjeg vlasnika bez naknade. Nekreditna emisija novca od HNB-a (centralne banke) državi (za pokrivanje proračunskog manjka) mora postojati, jer će inače sustav opet pretvoriti ljude u dužničke robove bez obzira na to što je HNB prestala biti mjenjačnica i opet počela funkcionirati kao centralna banka. Naime, monetarni sustav koji ne predviđa primarnu (nekreditnu) emisiju već samo kredit u dužem razdoblju će sigurno financijski upropastiti kompletno gospodarstvo i na osnovu kamata isisati sve vrijednosti. Dokaz imamo u stvarnosti samo ga se ne želi priznati. Problem je u tzv. ‘kumulativnoj kamati’: Zamislite državu sa milijun poslovno sposobnih stanovnika. Svi oni će uzeti kredit od 1000 kn na godinu dana (uz 10% kamate) te će ga morati otplatiti 1100 kn. Nakon godinu dana oni moraju ukupno vratiti 1100 milijuna kuna kredita. Banka je zaradila 100 milijuna. Svi imaju 100 kuna manje nego na početku. Zbog toga možemo očekivati da će uzeti ponovno kredit ali ovaj put 1100 kuna. Sa 100 kuna poravnavaju gubitak i imaju 1000 kuna kredita. Međutim, sada moraju vratiti 1210 kuna. Nakon 2 godine svi imaju 210 kuna manje nego što su imali na početku. Banka je zaradila dodatnih 110 milijuna kuna tj. ukupno 210 milijuna kuna. Ponovnim uzimanjem sve većeg kredita se ciklus ponavlja uz još veći gubitak novca. Dobro je za primjetiti da iznos kredita raste za iznos isplaćenih kamata iz ciklusa u ciklus samo da bi održali količinu novca u opticaju. To je upravo ono što se kod nas trenutno događa, imamo sve manje novca, a dugovi su sve veći. Da bi smo imali istu količinu novca moramo se sve više zaduživati. A što rade političke elite? Umjesto da promjene monetarni model guraju državu i narod u sve veće dugove, odnosno u sve veće dužničko ropstvo. Nažalost, mnogi će shvatiti neodrživost njihovog sustava tek kad bude prekasno, na dan blokade ili ovrhe. A mnogi ni tada. |
