Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
subota, 04.04.2009.

Bijeg od javnosti

Jučer je pred Istražnim povjerenstvom koje treba rasvijetliti spornu nabavu 39 kamiona za potrebe MORH-a u vrijeme kad je ministar bio Berislav Rončević svjedočio general bojnik Jozo Miličević. U vrijeme sporne kupnje on je bio glavni inspektor obrane i proveo je inspekciju te besramne kupnje u kojoj su kamioni nepotrebno plaćeni gotovo 15 milijuna kuna više nego što je to bilo potrebno sudeći prema prikupljenim ponudama.

HDZ-ovi članovi povjerenstva: Hebrang, Markovinović, Tomljanović i Ćosić i njima pridruženi HSS-ovac Stanko Grčić uplašili su se toga svjedočenja i inzistirali da se ono održi bez prisutnosti novinara. Kako imaju većinu u Povjerenstvu, takav su zaključak uspjeli nametnuti pa je general Miličević govorio o svom inspekcijskom nalazu samo pred članovima Povjerenstva. A što u tom nalazu piše? Piše istina za koju se HDZ-ovci boje da ne izađe u javnost. Piše to da je ministar Rončević poništio provedeni javni natječaj i onda kamione kupio neposrednom pogodbom od tvrtke Eurokamion plativši ih gotovo 15 milijuna skuplje.

Kad je kao glavni inspektor istraživao taj slučaj, tražio je Miličević da mu pokažu ugovor s tvrtkom Eurokamion, ali mu ga nisu htjeli pokazati, a kad je sve to napisao u svom izvješću i donio ga ministru Rončeviću, ovaj je zatražio da to izvješće baci i sastavi novo u kojem bi lažno utvrdio kako je nabava kamiona bila zakonita.

General Jozo Miličević je častan čovjek, ratni heroj u čijoj vojnoj karijeri nema ni jedne mrlje, jedan od onih vojnika na koje svi možemo biti ponosni i on je, dakako, odbio učiniti podlost koju je od njega tražio ministar Rončević. Zbog toga je smijenjen s položaja glavnog inspektora obrane, a posljednjih godinu dana je neraspoređen u sustavu obrane. Njemu se osvećuju, njega kažnjavaju zato što je postupio časno. I nije Rončević smijenio samo generala Miličevića. Iz inspektorata je potjerao sve one koji su radili na tom predmetu.

Žao mi je što su HDZ-ovci udaljili novinare s njegova svjedočenja. Trebali ste vidjeti tog uzornog vojnika, njegovo držanje, ravan, uspravan stav, trebali ste vidjeti kako HDZ-ovcima gleda u oči i čvrstim, odlučnim glasom izgovara za njih neugodne istine. Pogled mu je bistar, inteligentan, rečenice uobličene, zaokružene, logične, a način izražavanja odaje dobro i široko obrazovanu osobu. Na pitanja je odgovarao u kratkim, staccato rečenicama, odmjereno, mirno, bez gorčine i dok ga slušate ne možete ništa drugo nego osjetiti duboko poštovanje prema tome čovjeku koji ponosno trpi nepravdu što su mu je nanijeli i još uvijek nanose oni kojima su pronevjera, mito, korupcija, bahato otimanje jedini principi djelovanja.

Trebali ste vidjeti i Tomljanovića, jednog od članova Povjerenstva, kako ni iz petog pokušaja ne uspijeva sročiti pitanje koje želi postaviti, ali i Hebranga, koji se ne stidi generalov izvještaj nazvati lažnim. To je njihov odnos prema istinskom ratnom heroju. Organizirali su miting na splitskoj rivi da brane kasnije osuđene ratne zločince, ali nekome tko je ratovao časno, a časno se ponaša i u miru, govore da laže. Tako oni brane dignitet Domovinskog rata.

Ma, ljudi moji, nije njima ni do digniteta, ni do rata, ni do generala, oni brane jedino sebe i svoju dobro organiziranu pljačku, a kada vide da je neće moći obraniti, onda isključuju javnost da bi istinu o sebi pokušali barem sakriti, kad već ne mogu potpuno spriječiti njezino iznošenje.

Kako to da je general morao svjedočiti na zatvorenoj sjednici? HDZ-ovci u Povjerenstvu upeli su se iz petnih žila da objasne kako bi njegovo javno svjedočenje bilo otkrivanje neke osobne tajne, a takve tajne, naravno, nema u sustavu obrane. A sadašnji ministar obrane Branko Vukelić, do grla umočen u aferu Brodosplit u kojoj su nestali deseci milijuna eura i koja nikada nije razjašnjena, zabranio je generalu Miličeviću da nastupa u javnosti, da javno govori o tome što je sve Rončević radio dok je bio ministar obrane.

Skrivaju se HDZ-ovci, skrivaju se pred vama, gase lampe u ovoj našoj zemlji gdje stignu svi ti hebranzi i svi ti vukelići ne bi li mrak sakrio ono što su radili i što rade i danas, kupuju HDZ-ovci blindirane grdosije da se sklone u njima jer osjećaju da se bijes građana budi, da jača, da je glas naroda prestao biti samo pritajen šapat, da postaje poziv, zahtjev, krik koji se širi ulicama, puni gradove, ulazi u svaki kutak, dotiče svakog poštenog i vrijednog čovjeka i tjera ga da podigne ruke, uspravi čelo i vikne: DOSTA JE!


04.04.2009. u 17:16 • 65 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se