Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 23.02.2009.

Ivo Josipović

Gledao sam jučer Nedjeljom u 2 kada je Stankovićev gost bio prof. Ivo Josipović. Josipovića poznajem nekoliko godina i slobodno mogu reći da mu se otvoreno divim. Karijera mu je uistinu vrijedna svakog poštovanja. Izuzetan pravnik, profesor kaznenog procesa, stručnjak za haški sud, a istovremeno i izniman glazbenik, profesor na Glazbenoj akademiji. A onda i uspješan političar kojega poštuju ne samo istomišljenici, nego i politički protivnici. Zaista neobično i vrlo rijetko.

Pratim, dakako, njegove saborske istupe i uvijek se čudim kako uspije pronaći pravu mjeru između svog blagog i ugodnog nastupa s jedne strane i beskompromisnog iznošenja stavova s druge strane. Josipović je u stanju izgovoriti najneugodnije istine, a da to uvijek učini na način koji nikoga neće povrijediti ili omalovažiti. Kad on govori u Saboru, u dvorani je muk. Svi žele čuti što ima reći uvaženi profesor.

Stanković često ne štedi svoje goste. Suočava ih s njihovim ranijim izjavama i postupcima koji novinarova sugovornika dovode u neugodnu situaciju pa često ostanu bez pravog teksta, stanu se izmotavati, počnu nešto petljati i tako samo sve više tonu u neugodnoj temi. Ivi Josipoviću nije se moglo postaviti takvo pitanje, jer u njegovoj karijeri i njegovu privatnom životu očito nema mrlje koja bi mogla umanjiti izvrstan dojam njegova nastupa.

Stranka još nije donijela konačnu odluku o tome tko će biti naš kandidat na idućim predsjedničkim izborima. Bude li to prof. Ivo Josipović, siguran sam da će dobiti široku podršku ne samo simpatizera SDP-a, nego i onog dijela javnosti koji je naklonjen nekim drugim strankama ili je jednostavno apolitičan.

U profesoru Josipoviću, u to sam uvjeren, Hrvatska bi dobila predsjednika s kojim bi se mogla iskreno ponositi. Pišem ovaj post zbog toga što me uistinu zanima i vaše mišljenje o ovoj temi.

23.02.2009. u 19:04 • 51 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se