Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 15.01.2009.

Poduka iz korupcije

Anto Đapić silno želi biti osječki gradonačelnik kad već ne može biti magistar znanosti. Za akademsku titulu trebao je napisati donekle originalan magistarski rad, što mu nikako nije pošlo za rukom, ali za ovo prvo i Đapiću važnije, nije potrebna ni originalnost ni inventivnost, ni bilo kakvo znanje o bilo čemu. Potrebna mu je jedna druga osobina koja ga jedino čini dovoljno kvalificiranim da svoju gradonačelničku ambiciju ostvari uz pomoć HDZ-a – mora biti korumpiran ili za njegovu korumpiranost mora postojati barem čvrsto utemeljena sumnja. Taj uvjet je Đapić uspješno ispunio u trenutku kada se saznalo da se USKOK zanima za njegov tajni ugovor s bivšim požeškim tajkunom, a danas robijašem Vladom Zecom. Po tome ugovoru, Đapić će Zecu pomoći svojim lobiranjem kod Vlade za neke novce, a Zec će njemu izgraditi obiteljsku kuću ili kupiti stan. Kada je za tu priču čuo Ivo Sanader, odmah je ushićeno povikao:

- Evo, to je čovjek kakav nama treba! Ponaša se kao rođeni HDZ-ovac. Odmah se vidi da pripada nama. Nazovite ga i recite mu da ćemo ga podržati za gradonačelnika Osijeka.

- Ali, gospodine premijeru, zbunjeno i tihim, servilnim glasom javio se jedan od činovnika u premijerovu uredu, mi smo na parlamentarnim izborima tvrdili da je glas za HSP, glas za SDP.

- Kakav SDP? Što lupetaš? Otkud bi SDP bio sposoban sklopiti takav ugovor?

- Ne govorim ja o tome da u SDP-u nisu sposobni za korupciju, to je jasno, nego govorim o Vašoj vjerodostojnosti. Podsjećam Vas da ste Vi osobno to nekoliko puta ponovili kako je glas za HSP glas za SDP. Javno. Pred kamerama.

- Jesam, točno, tvrdio sam tako, ali kakve to ima veze? Ja sam na splitskoj rivi galamio i to kako ne damo naše generale i kleo se u Gotovinu. Pa što onda? Govorio sam ja i da ćemo smanjiti PDV. A jesam li ga smanjio? Nisam i neću! Eh, što ja sve nisam govorio. A osim toga, to o HSP-u sam ipak govorio u vrijeme kad još nisam znao da je čovjek spreman ne samo ugovoriti, nego i potpisati ovakav korupcijski ugovor. I što mi tu sad zanovijetaš, umjesto da se ugledaš u Đapića. Hajde, priznaj, izdera se premijer na činovnika koji mu se usudio makar i blago suprotstaviti, priznaj, koliko si ti jamio?

- Malo, gospodine premijeru, malo. Znate ono kad sam dogovorio da primite onog ulagača u golf terene, iz Agencije Skiper, sjećate se, onog zbog kojeg smo donijeli zakon, e, pa, meni je tu išla samo mala provizijica za ugovaranje tog susreta, a glavna lova je išla u stranku. Milijun kuna. Znate to. Vi ste osobno dogovorili baš tu svotu.

- Eto vidiš, konju nesposobni! Sve moram sam. Na vas se čovjek uopće ne može osloniti. Sve ću vas posmjenjivati! Sve! Tebe prvoga. Mala provizijica, mala provizijica. Ne uzima se, majmune, mala provizijica nego velika provizijetina. Zar se ne sjećaš što je objašnjavao Maček dok je bio glasnogovornik Vlade – tko nije zgrabio kuću i bar pedeset tisuća eura, ne bi se trebao ni baviti politikom. Ali da, utuvi ti to u glavu ovakvom jednom kretenu kao što si.

- Pa jesam, kreten sam, priznajem, što mogu, takav sam, ali ja sam u HDZ-u tek godinu i pol. Ja ću se popraviti. Ja svaki dan radim na sebi. Vidjet ćete. Za koju godinu postat ću ja kretenčina kakvu niste mogli ni zamisliti. Obećajem.

- Evo budale! Pa ne govorim ti ja o tome da postaneš kreten veći nego što jesi, to bi uostalom bilo jako teško postići, nego te učim korupciji. Korupcija je ono po čemu te se prepoznaje kao HDZ-ovca. Korupcija i ništa drugo! Kažem ti, ugledaj se, čovječe, u Đapića.

- Vi ste meni najveći uzor, gospodine premijeru. Kakav Đapić? Pa ja kad vidim Vas i što ste sve stekli u tako malo vremena…

- Dobro, dobro, vidim da si spreman učiti. Dat ću ti ja neke kasete, audiovizualna metoda je još uvijek najbolja za brzo stjecanje znanja.

- Kasete? Kakve kasete?

- Sa suđenja Maestru. Vidjet ćeš, tamo je Matanović snimljen kako pred prikrivenim istražiteljem USKOKA kaže kako će one prodaje državne imovine, za koje je uzeo milijune eura, srediti preko mene i žene.

- Čije žene? Matanovićeve? Nisam znao da je i ona upletena.

- Ma ne Matanovićeve, volu, nego moje. Moje žene. Mirjane.

- A to već da. Jasno. Sad razumijem.

- E, a ja sam na sve to dao javnu izjavu kako se tu radi o smicalici obrane. Kao da ga je obrana snimila, a ne USKOK. Shvaćaš?

- Ne.

- Kad si glup pa pod milim Bogom ništa ne razumiješ. Vidi, kad te se uhvati na djelu ili te spomenu u ovakvom jednom procesu, uopće nije važno kakvu ćeš nelogičnu glupost izjaviti, nego je važno to da ni tužilaštvo, ni sud, ni novinari, nitko, pazi dobro, nitko to ne istražuje dalje. A kako se to postiže? Kako? Šutiš, dakle ne znaš. Naravno da ne znaš kad si blesav.

- Pa jesam, blesav sam, priznajem, ali stvarno, kako ste u tome uspjeli?

- Vidi, korupcijski novac je samo mrtvi kapital ako ga ne ulažeš dalje. Potrebno je podmazivati na sve strane. Svaki kotačić mehanizma mora biti dobro podmazan ako hoćeš da mehanizam radi. A mehanizam radi dobro onda kad svi o korupciji pričaju, kad izgleda da se protiv nje boriš, da si prvi na barikadama, a ti mirno donosiš zakone o golf terenima, mirno za takve zakone grabiš lovu, a kad se shvati da uzimaš, da hoćeš uzimati, onda više ne moraš ni tražiti, onda ti počnu donositi i sami.

- Vi ste genije.

- Naravno da sam genije. Što bi drugo bio nego genije? Ali, eto, mora Jadranka pet godina okolo obilaziti i u svakoj izjavi ponavljati kako sam genije da bi na kraju i ti to shvatio. No dobro, dosta priče. Za Đapića sam rekao, s njim u koaliciju. Što imamo na programu?

- Pred vratima čekaju Rončević i Žužul. Kažu da imaju nešto za Vas.

- Neka uđu! Neka uđu!

15.01.2009. u 15:52 • 22 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se