Stil bez života

srijeda, 30.11.2005.

Junak ili kukavica?

Kako je to čudna pojava, ta nezamijećenost. Bojim se da sam i ja takva. Pa zar se ne vidi na čovjeku kad mu je teško? Ili se samo ljudi prave da ne vide? S vremenom se naviknu. Ali,zašto? Kad se dogodi taj prijelaz, iz zabrinutih pogleda i pitanja:»Ti je dobro?» u sasvim normalnu stvar? Da, nemoj se čuditi, to je sasvim normalno ponašanje. Pa kakvo normalno ponašanje? Tek kada se čovjek objesi, onda se tek kaže: «Izgleda da je stvarno imao problema.» Zanimljivo,zar ne?
Čovjek ima problema. Svi imaju probleme. Neki se s njima jednostavno ne znaju nositi, ali to ne znači da okolina treba prihvatiti činjenicu da je on pesimist i da je uobičajeno njegovo samovanje.
A onda nastupi TO stanje. Da, ja jesam pesimist, ja nemam nikakve nade u životu. Pokušavam li ja sad to promijeniti? Ne! Kako se izvući iz toga? Smrt. Smrt je jedino riješenje. Kriza je bila neizbježna. Buljila sam u kutiju punu tableta i raznih ljekova. U ruci sam držale neke ogromne, konjske tablete. Miris. Kamo će me to odvesti? Olakšanje. Mir. Opuštenost. Da! moram to učiniti! Ali onda pitanje..Koja količina će biti dovoljna? Što ako preživim? Svi pogledi uprti u tebe. Da, to je ta. Ne! To ne mogu podnijeti! Vadim čašu. Punim je vodom. Grlo mi je suho. Gutnem jedanput. Kopam po kutiji, izvadim popriličnu količinu raznovrsnih tableta te pomislim da će to sigurno imati veći učinak. Jesam li ja sada kukavica? Oprosti,ubij se ti ako možeš! To je moj život! Ako odlučim da ga više nije vrijedno živjeti, to je moje pravo!
Pomirisah još jedanput tablete. Smrad. Ne, miris smrti. A onda...
Strah. Pitanje koje je bilo neizbježno. Što ako će sutra biti bolje? Što ako ima nešto što me čeka? Suze. Kriza je prošla. Možda će sutra ipak biti bolje. A ni nisam imala papir za zadnje doviđenja. Ha,ha.
Živim. Čekam. Još uvijek. Taj događaj se zbio prije otprilike godinu dana. Ne vjerujem da će se ponoviti. Drugi put neću biti tako bojažljiva.
U tome je smisao. Ne mogu više slušati kako je kukavički ubiti se! Ne mogu!
Zašto to pišem? Neznam. Ti osjećaji su dio mene. Ako nikome to ne mogu reći, barem mogu zapisati.
Tada sam se najviše približila smrti. Što je još smiješno? Istog tog dana, vraćajući se prema stanu, zamalo me pregazio auto a ja sam krenula u žurbi da se čim prije svega riješim. Da ostavim ovo ludilo.
Izgleda da mi nije bilo suđeno.
- 20:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.11.2005.

Drugi blog

- 17:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 08.11.2005.

Ljubavne laganice

Sve se okreće zbog naših osjećaja. Ljubav pokreće svijet. Istina? Točno?
Valjda su zato nastala tolika književna djela,a da ne pričam sad o pjesmama,u ovom slučaju,uglazbljenim naravno.Ako si sanjar,kao ja, možda,možda se nećeš smijati tome. Izrugivati se takvim djelima već ih cijeniti i slušati.

All the love gone bad turned my world to black
Tattooed all I see, all that I am, all that I'll be

Ne želim podcjenivati mlade ljude i blogere..ali istina je da nije glazbu bitno doživljavati osobno i slušati ju zbog nje same i svog glazbenog ukusa. Važno je pratiti trendove. Zbog tog razloga imam osjećaj da sam okružena ljudima koji ne znaju uživati u glazbi i ne svrstavati je po žanrovima ili da li je "cool" ili "uncool".

I know someday you'll have a beautiful life, I know you'll be a star
In somebody else's sky, but why
Why, why can't it be, why can't it be mine

Izgubila sam vjeru u ljude. Slušam glazbu samo za sebe,iako mi je ipak žao što neki ljudi ne znaju slušati glazbu.
Idemo se kladiti..da sam stavila riječi od I will always love you,sigurno bi me popljuvali ili bi dobili neko krivo mišljenje o meni. Samo zato jer nisam kamen.
- 23:39 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.11.2005.

Vožnja

Imala sam potrebu. Morala sam se ispucati. Tako sam odlučila. Sjela sam na bicikl i potpuno sama krenula prema igralištu. Mmm..zapravo,nije mi se dalo ići, kao da me sudbina htjela zaustaviti ali nešto me tjeralo dalje. Možda je to bio fini miris jeseni ili samo malo svježeg zraka nakon toliko vremena. Ulice su bile puste. Slobodno sam tjerala bicikl preko ceste.
Sve je išlo. Iz bilo kojeg područja. Score!
Osjećajući se presretno sa osmijehom na licu koji me začudio vraćala sam se prema kući,makar me zadovoljstvo skoro natjeralo da na tom igralištu ostajem vječno. Zašto ljudi traže utjehu na nekom «posebnom mjestu»? Što nas to u nama tjera da se osjećamo tako ispunjeno kada znamo da nam ide od ruke,da nas ništa ne može zaustaviti?
Moj bicikl vodio me,i ovaj put, prema cilju. Bicikl je bio moj život. Sve što sam učinila je...Ništa posebno. Ništa teško. Promijenila brzinu. Usporila.
Iako se u zadnjih dvije godine nisam nikamo žurila,dapače,samo sam ležala i čekala...svejedno. žurila sam u potrazi za srećom,zadovoljstvom,ispunjenjem. A čemu žuriti? Možda je sada bio red da isplačem sve svoje suze. Danas sam sretna. Sutra će se možda sve to vratiti u normalu. Ali....znaš što? To sad uopće nije važno.
- 21:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se