Stil bez života

ponedjeljak, 07.11.2005.

Vožnja

Imala sam potrebu. Morala sam se ispucati. Tako sam odlučila. Sjela sam na bicikl i potpuno sama krenula prema igralištu. Mmm..zapravo,nije mi se dalo ići, kao da me sudbina htjela zaustaviti ali nešto me tjeralo dalje. Možda je to bio fini miris jeseni ili samo malo svježeg zraka nakon toliko vremena. Ulice su bile puste. Slobodno sam tjerala bicikl preko ceste.
Sve je išlo. Iz bilo kojeg područja. Score!
Osjećajući se presretno sa osmijehom na licu koji me začudio vraćala sam se prema kući,makar me zadovoljstvo skoro natjeralo da na tom igralištu ostajem vječno. Zašto ljudi traže utjehu na nekom «posebnom mjestu»? Što nas to u nama tjera da se osjećamo tako ispunjeno kada znamo da nam ide od ruke,da nas ništa ne može zaustaviti?
Moj bicikl vodio me,i ovaj put, prema cilju. Bicikl je bio moj život. Sve što sam učinila je...Ništa posebno. Ništa teško. Promijenila brzinu. Usporila.
Iako se u zadnjih dvije godine nisam nikamo žurila,dapače,samo sam ležala i čekala...svejedno. žurila sam u potrazi za srećom,zadovoljstvom,ispunjenjem. A čemu žuriti? Možda je sada bio red da isplačem sve svoje suze. Danas sam sretna. Sutra će se možda sve to vratiti u normalu. Ali....znaš što? To sad uopće nije važno.
- 21:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se