Stil bez života

petak, 30.12.2005.

I MISS THE COMFORT IN BEING SAD

Blagdani oko nas. Praznici su. Velika ocekivanja. Kamo ici za Novu godinu? S kime podijeliti trenutke radosti. Ne sumnjamo da ce ti trenuci nestati. Zasto? Zato jer to tako mora biti. Na bozic svi moramo biti sretni. Na Novu svi moramo slaviti. Osmijesi. Bijeli zubi oprani novim kaladontom koji izbjeljuje nakon samo 2 pranja, cak je i kaladont dobar poklon ispod bora. Sve je lijepo. To su pravila koja lebdje negdje izmedju nas,u zraku..nigdje zapisana,ali to ne znaci da ih smijes krsiti. Praznici. Uf. Zar bas moram uzivati? Nije lako biti glumac.
U takvo vrijeme neke cinjenice su ti blize nego ikad. Zamijecujes ih. Pokraj svih onih plastika, guma, svjetla i pretvaranja. Ljudi su cudni. No, za blagdane ih prepoznajes jer pokazuju svoje prave osobine i osjecaje. Nije lako. Mozes ti i zazmiriti. Lakse je prihvatiti cestitku i dati ruku covjeku,makar znas da te ne obozava. Neznam zasto,ali lakse je. Nije sad red za svadju. Moze sutra,ali danas ne. Danas je blagdan.
Ako si povrijedjen pa ti je lakse sve to vidjeti. Dosta ti je ljudske gadosti,ali samo nju vidis. Kako blagdani mogu biti lijepi i opustajuci,tako mogu biti naporni. Jer,sve je vidljivo.
Ove blagdane gledam i sve upijam. Boli.
Napustenost. Cudan osjecaj. Ja sam napusten covjek koji osjeca samocu na prokleti Bozic. Sto slijedi dalje? Nova. Prepoznala sam samocu kod nekih ljudi koji ne izgledaju tako. Samo glume. Kako ce oni pretvoriti svoje blagdane u veselje, kako ce uspjeti odglumiti i na blagdane? Zar stvarno neznas odgovor na ovo pitanje? Alkohol.
Look on the bright side is suicide.
- 16:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 30.11.2005.

Junak ili kukavica?

Kako je to čudna pojava, ta nezamijećenost. Bojim se da sam i ja takva. Pa zar se ne vidi na čovjeku kad mu je teško? Ili se samo ljudi prave da ne vide? S vremenom se naviknu. Ali,zašto? Kad se dogodi taj prijelaz, iz zabrinutih pogleda i pitanja:»Ti je dobro?» u sasvim normalnu stvar? Da, nemoj se čuditi, to je sasvim normalno ponašanje. Pa kakvo normalno ponašanje? Tek kada se čovjek objesi, onda se tek kaže: «Izgleda da je stvarno imao problema.» Zanimljivo,zar ne?
Čovjek ima problema. Svi imaju probleme. Neki se s njima jednostavno ne znaju nositi, ali to ne znači da okolina treba prihvatiti činjenicu da je on pesimist i da je uobičajeno njegovo samovanje.
A onda nastupi TO stanje. Da, ja jesam pesimist, ja nemam nikakve nade u životu. Pokušavam li ja sad to promijeniti? Ne! Kako se izvući iz toga? Smrt. Smrt je jedino riješenje. Kriza je bila neizbježna. Buljila sam u kutiju punu tableta i raznih ljekova. U ruci sam držale neke ogromne, konjske tablete. Miris. Kamo će me to odvesti? Olakšanje. Mir. Opuštenost. Da! moram to učiniti! Ali onda pitanje..Koja količina će biti dovoljna? Što ako preživim? Svi pogledi uprti u tebe. Da, to je ta. Ne! To ne mogu podnijeti! Vadim čašu. Punim je vodom. Grlo mi je suho. Gutnem jedanput. Kopam po kutiji, izvadim popriličnu količinu raznovrsnih tableta te pomislim da će to sigurno imati veći učinak. Jesam li ja sada kukavica? Oprosti,ubij se ti ako možeš! To je moj život! Ako odlučim da ga više nije vrijedno živjeti, to je moje pravo!
Pomirisah još jedanput tablete. Smrad. Ne, miris smrti. A onda...
Strah. Pitanje koje je bilo neizbježno. Što ako će sutra biti bolje? Što ako ima nešto što me čeka? Suze. Kriza je prošla. Možda će sutra ipak biti bolje. A ni nisam imala papir za zadnje doviđenja. Ha,ha.
Živim. Čekam. Još uvijek. Taj događaj se zbio prije otprilike godinu dana. Ne vjerujem da će se ponoviti. Drugi put neću biti tako bojažljiva.
U tome je smisao. Ne mogu više slušati kako je kukavički ubiti se! Ne mogu!
Zašto to pišem? Neznam. Ti osjećaji su dio mene. Ako nikome to ne mogu reći, barem mogu zapisati.
Tada sam se najviše približila smrti. Što je još smiješno? Istog tog dana, vraćajući se prema stanu, zamalo me pregazio auto a ja sam krenula u žurbi da se čim prije svega riješim. Da ostavim ovo ludilo.
Izgleda da mi nije bilo suđeno.
- 20:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.11.2005.

Drugi blog

- 17:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 08.11.2005.

Ljubavne laganice

Sve se okreće zbog naših osjećaja. Ljubav pokreće svijet. Istina? Točno?
Valjda su zato nastala tolika književna djela,a da ne pričam sad o pjesmama,u ovom slučaju,uglazbljenim naravno.Ako si sanjar,kao ja, možda,možda se nećeš smijati tome. Izrugivati se takvim djelima već ih cijeniti i slušati.

All the love gone bad turned my world to black
Tattooed all I see, all that I am, all that I'll be

Ne želim podcjenivati mlade ljude i blogere..ali istina je da nije glazbu bitno doživljavati osobno i slušati ju zbog nje same i svog glazbenog ukusa. Važno je pratiti trendove. Zbog tog razloga imam osjećaj da sam okružena ljudima koji ne znaju uživati u glazbi i ne svrstavati je po žanrovima ili da li je "cool" ili "uncool".

I know someday you'll have a beautiful life, I know you'll be a star
In somebody else's sky, but why
Why, why can't it be, why can't it be mine

Izgubila sam vjeru u ljude. Slušam glazbu samo za sebe,iako mi je ipak žao što neki ljudi ne znaju slušati glazbu.
Idemo se kladiti..da sam stavila riječi od I will always love you,sigurno bi me popljuvali ili bi dobili neko krivo mišljenje o meni. Samo zato jer nisam kamen.
- 23:39 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.11.2005.

Vožnja

Imala sam potrebu. Morala sam se ispucati. Tako sam odlučila. Sjela sam na bicikl i potpuno sama krenula prema igralištu. Mmm..zapravo,nije mi se dalo ići, kao da me sudbina htjela zaustaviti ali nešto me tjeralo dalje. Možda je to bio fini miris jeseni ili samo malo svježeg zraka nakon toliko vremena. Ulice su bile puste. Slobodno sam tjerala bicikl preko ceste.
Sve je išlo. Iz bilo kojeg područja. Score!
Osjećajući se presretno sa osmijehom na licu koji me začudio vraćala sam se prema kući,makar me zadovoljstvo skoro natjeralo da na tom igralištu ostajem vječno. Zašto ljudi traže utjehu na nekom «posebnom mjestu»? Što nas to u nama tjera da se osjećamo tako ispunjeno kada znamo da nam ide od ruke,da nas ništa ne može zaustaviti?
Moj bicikl vodio me,i ovaj put, prema cilju. Bicikl je bio moj život. Sve što sam učinila je...Ništa posebno. Ništa teško. Promijenila brzinu. Usporila.
Iako se u zadnjih dvije godine nisam nikamo žurila,dapače,samo sam ležala i čekala...svejedno. žurila sam u potrazi za srećom,zadovoljstvom,ispunjenjem. A čemu žuriti? Možda je sada bio red da isplačem sve svoje suze. Danas sam sretna. Sutra će se možda sve to vratiti u normalu. Ali....znaš što? To sad uopće nije važno.
- 21:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.10.2005.

Is this the real life,is this just fantasy?

Tko može živjeti samo u svojoj glavi,cijeli dan,ne dotičući se realnosti? Ima li takvog čovjeka,koji je hrabar tako živjeti,bez straha da ne postane outsider,ili još gore, zreo za ludnicu? Previše je bolno živjeti ovaj život..a što uraditi kad nestane nade za bolje sutra..?
Tako ja ležim,zaokupljena mislima od kojih bi me trebala zaboliti glava,a umjesto toga,one mene hrane i zato tonem sve dublje..prate me samo tonovi koji mi sviraju i riječi koje moj duh vode prema pitanjima. Zastori su vječno nagrnuti,a sunčeva svjetlost prži moj svijet samoće i bolesti. Svi mi,toliko željni pažnje i ljubavi,a opet tako sebični. Kao onaj film,Thurmanov show? Moji osjećaji su totalno suprotni. Kako su njega pratili,njegov cijeli život...a ja hodam ulicama kroz koje prolazi gomila ljudi,ali me nitko ne primjećuje. Ja sam kao običan čovjek,prave se da me doživljavaju,a u stvarnosti sam nevidljiva. Što sam to napravila, čime sam si to učinila? Nitko nema odgovore na ta pitanja, za moj život nema riješenja.
- 15:04 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.10.2005.

Bez smisla

Malo dijete. Kolijevka. Neznanje. Želim to osjećati.
Želiš li upijati svijet, hoće li ikad tvoje oči opet buljiti u ispraznost,uobičajenost, želeći ući u životni sistem? Sunčeve zrake su izgubile svoj sjaj za mene. Kamo su nestale? Da mi je još samo jedanput gledati u svoju sjenu...
Normala. Moja šutnja nije čudna. Tvoj jezik nije kriv, ti vladaš njime. On za mene nije debil, ona je seljačina u samo tvojim očima. Svaka tvoja želja za isticanjem među gomilom ljudi polako izbljeduje i tvoje forsiranje ne vodi ničemu. Mene nitko ne razumije...zašto?
- 12:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 25.10.2005.

Uvod

Predvečerje. Buljenje u ekran. Muzika. Stari dobri winamp classic skin. Novi početak. Blog.
Rađanje novog sna. Mmmmm...Snovi se nastavljaju. Još sve nije gotovo. Pisanje prvog posta? Kakav je osjećaj. Isti kao i prije. Da sam pjesnik znam što bih htjela reći. Da sam matematički lumen znam koju formulu bi upotrijebila. Ali ovo je samo život. Ništa više. Tako je i ovaj blog. Živim stil bez života. Budi drugačiji,budi svoj! Blogovi..mogu biti prava gluma! Koji da identitet preuzmem? Jesam muško,metalka,smrdljivi lutalica,čistačica,peder?? Što da budem? Sve sam što želiš...
- 21:25 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se