MALI SUNCOKRET

31.10.2015., subota

VERTIGO

Vratiti se iz Berlina je meni kao pasti s Marsa. A boraviti 9 dana pod njegovim nebom je kao biti na ringišpilu Svijeta. Gdje sam sve bila, šta jela, pila, vidjela i osjećala, kad popusti vertigo, pokazat ću možda slikom, jer toliko riječi nemam.
Trenutno sam još putnik u vlasti zadnjeg dojma, zbog kojeg palim kompjuter nakon deset dana:

sinoć u punom avionu najjeftinijeg direktnog leta ugledam svog mladog susjeda i pomislim kako je svijet ipak mali. Sjedimo u istom redu od slova A do F. Znamo se nekih trideset i pet godina, pa me ova slučajna blizina raduje. Avion kasni 30 minuta zbog „sumnjivog lica“ kojeg odvodi policija. Moj susjed se nervira, jer on nema vremena za bacanje; on je važan, poslovan, žuri mu se, i priča o sebi, svom statusu i obavezama. Slušam ga i živciram se što već tri sata ne pušim i što u najboljem slučaju neću još dva, i mislim na one koje sam na aerodromu tužne ostavila.

Avion uskoro polijeće, a stjuardesa sa kolicima kreće.


„A vi, kojim poslom?“, pita moj susjed.

Ukratko pričam o susretu na „pola puta“ od Toronta do Zagreba sa do nedavno bolesnom sestrom, njenim sinom i unučicom. On konstatira kako je to baš lijepo, i mene onako tužnu ne počasti coca colom koju stjuardesa prodaje prvo desnoj strani.

Uz fantu, u visinama noćnog i već našeg neba, okrećem se prozoru i ne vidim ništa.

Avion uskoro slijeće, a nitko ne plješće...

Nego, kako ste mi vi?



P.S.

Zahvaljujući našoj unuci Lari, i ja sam se našla među ovih 582,796,489 slušatelja pjesme i gledatelja animiranog filma „Frozen“, što me svakako usrećilo i u Berlinu vratilo u neka naša stara i dobra Diznijeva vremena. Hvala Lara. kiss





Oznake: Berlin


- 15:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.10.2015., utorak

JOVO NANOVO



Čitajući danas u žurbi pred put (samo) naslov u tisku:


IZBJEGLIČKA KRIZA

SVJETSKI MEDIJI TVRDE DA POSTOJI

TAJNI PLAN Njemačka će na istočnoj granici sagraditi ogradu poput Berlinskog
zida?! 'Izbjeglice moramo zaustaviti' ,


pade mi na pamet ovo:


nedavno je meni bliska, jako draga i pametna žena crne boje kože rekla kako je mislila da je BA poseban crni čovjek, a on je samo jedan od običnih američkih predsjednika.
Mislim se (ili si), kako sam i ja mislila da je Berlinski zid posljednji sagrađen europski zid, kad, ono... :

idemo ispočetka, (ili Jovo nanovo):





Zid

Zid općenito označava uspravan dio zgrade koji nosi krovište ili pregrađuje unutarnji prostor, ili jednostavno vanjsku zidanu ogradu. Uloge zida u gradnji su brojne: nosivost, pregrađivanje, toplinska zaštita, zvučna zaštita, zaštita od oborina, vjetra itd. Zid također može biti i: potporni zid, brana u svrhu korištenja voda rijeke, gradski zid za zaštitu utvrđenih gradova kroz povijest.
Konstruktivno, zidove dijelimo na nosive i ne-nosive - nosivi zidovi su oni koji preuzimaju opterećenje drugih elemenata konstrukcije (stropnih ploča, krovova itd.) dok ne-nosivi zidovi preuzimaju samo vlastito opterećenje, te najčešće služe kao pregrada u prostoru. Također, zidove dijelimo na unutarnje i vanjske - razlika je u tome što vanjski zidovi čine vanjsku opnu građevine te su izloženi vanjskim uvjetima (moraju postići izolacijska, fizikalna i druga svojstva).
U tradicionalnom smislu, zid predstavlja zidanu konstrukciju - dakle masivnu konstrukciju sazidanu od opeke, kamena i sličnih elemenata, kojom se tradicionalno bave zidari. Danas to su i lagane konstrukcije (primjerice, drvene i čelične konstrukcije, ili gipskartonske ploče na potkonstrukciji kao pregradni zidovi).

Materijali[uredi VE | uredi]

U izvornom smislu zidarstvo koristi opeku ili umjetni kamen koji se veže žbukom. Zidovi građeni bez korištenja žbuke (slagani) se nazivaju suhozidovi. Danas, najčešći materijal za gradnju zidova je armirani beton, zbog svojih izvrsnih nosivih svojstava, monolitnosti, jednostavne izvedbe i proračuna, ekonomičnosti, brojnih oblikovnih mogućnosti i drugih prednosti. U zidanim konstrukcijama često se koriste termo-izolacijski blokovi - prošupljenih materijala, zbog boljih izolacijskih svojstava. No, kada se radi o standardnim materijalima, prema današnjim propisima gradnje kod zidova je potrebno postići zadovoljavajuća toplinsko-izolacijska svojstva, što se najčešće radi dodatnim toplinsko-izolacijskim materijalima, uz samu nosivu konstrukciju zida (često razne vrste polistirena, mineralna vuna i sl.). U laganim konstrukcijama materijali za gradnju zidova najčešće su drvo i čelik, uz koje se podrazumijeva i niz drugih slojeva konstrukcije koji ispunjavaju uvjete.


Poznati zidovi[uredi VE | uredi]


• Berlinski zid (1961-1989)
• Kineski zid
• Veliki gorganski zid
• Limes, bivša sjeverna granica rimskog carstva
• Antoninov i Hadrijanov zid
• Zid plača u Jeruzalemu
• Dubrovačke gradske zidine


(Wikipedija)

P.S.

Odoh na frizuru, zaboga, ne mogu "svakakva" u B.


- 14:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.10.2015., petak

John Lennon’s 75th birthday



Zaglavljeni u ratovima i mržnji, slikajući sami sebe, čekamo…
(Ne) Zamišljamo ništa. Iznevjerili smo te.

Ponekad još svratim po malo Mira među ovih 95.417.626 i danas tebi vjernih…
I sjetim se:





Dodatak:


- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.10.2015., četvrtak

NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST

Listopada 2013. godine Sajam knjiga u Frankfurtu je završen u znaku bjeloruske književnice Svetlane Aleksijevič
koja je dobila Mirovnu nagradu njemačkih izdavača i knjižara, a danas, listopada 2015. dobitnica je Nobelove nagrade za književnost.





Uz iskrene čestitke, od pronađenog za ovih par sati nakon pročitane vijesti, izdvajam i s radošću dijelim:




EDICIJE BOŽIČEVIĆ:

Što smo objavili ? Jeste li čitali ?


*

„Također s ponosom najavljujemo zanimljivu i potresnu knjigu bjeloruske novinarke i spisateljice Svetlane Aleksijevič, ovogodišnje laureatkinje Nagrade za mir koju dodjeljuje Njemačka zajednica knjižara. U prvom prijevodu ove autorice na hrvatski jezik uskoro objavljujemo njezinu knjigu


“Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka”.


Evo kako je naš vrsni prevoditelj s ruskog, Fikret Cacan, najavio ovu knjigu:

Ruski naslov je: @5=5F :@0A=>3> G5;>25:0)
zujo




(moj „doprinos“ fotka, op. bl.)


Vrhunac dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti. O prijelazu iz jednog društvenog sustava u drugi, o lomovima u glavama ljudi, njihovim sudbinama i doživljajima svijeta. Ispovijedaju se o svojim ključnim životnim momentima ugledni i manje ugledni članovi sovjetskog društva svih naraštaja i slojeva: kako su doživjeli raspad sovjetskog društva, kako im se život mijenjao, kako su se prilagodili novom poretku ili su ga odbacili, povlačeći se u snove koji znače nemilosrdnu rekapitulaciju života. Bivši funkcionari prolaze gubitak povlastica, intelektualci se odriču stečenih znanja, uličari osvajaju tržišne niše, djevojke izlaze na ulicu da u prosvjedima izbore mrvicu svijetle budućnosti, razočarani veterani kojih se svi boje razaraju svoje obitelji. Apatični Moskovljani koji sanjaju o dokovima New Yorka, izbjegli Rusi iz Armenije i Azerbajdžana, koji se bore da istaknu razliku između sebe i svojih dojučerašnjih susjeda, da ne bi strepili od policije - kompletna galerija postsovjetskog društva u previranju i preustroju iznosi svoje viđenje stvarnosti i budućnosti. O njihovim stavovima autorica ne raspravlja nego ih profesionalno obrađuje, ali zato prijatelji i susjedi domeću nešto svoje, osvjetljavajući tako svaku pojedinačnu priču i sudbinu još objektivnijim svjetlom.“

*

Iz knjige:








„Sovjetska civilizacija… Žurim se zabilježiti njezine tragove. Poznata lica. Ne ispitujem ih o socijalizmu, nego o ljubavi, ljubomori, djetinjstvu i starosti. O glazbi, plesovima i frizurama. O tisućama detalja nestalog života. To je jedini način da strpam katastrofu u okvire onoga na što smo se navikli i pokušam nešto ispripovijedati. Nečemu se dosjetiti. Ne prestajem se diviti tome kako je zanimljiv obični ljudski život. Beskrajna količina ljudskih istina… Povijest zanimaju samo činjenice, a emocije ostaju izvan kadra. Nemaju običaj pripuštati ih u povijest. A ja pak gledam na svijet očima humanista, a ne povjesničara. Divim se čovjeku…“





„I evo je sad – slobode! Jesmo li ovakvu čekali? Mi smo bili spremni umrijeti za svoje ideale. Tući se u bitkama. A počeo je „čehovski“ život. Bez povijesti. Urušile su se sve vrijednosti, osim vrijednosti života. Općenito života. Novi snovi: izgraditi kuću, kupiti dobar auto, zasaditi vrt… Sloboda se pokazala kao rehabilitacija malograđanštine, obično potisnute u ruskom životu. Sloboda Njezina Veličanstva Potrebe. Uzvišenost tame. Tame želja i instinkta – sputanog ljudskog života o kojemu smo imali samo približnu predodžbu. Cijelu povijest smo preživljavali, a ne živjeli. A sada više nije bilo potrebno ratno iskustvo, valjalo ga je zaboraviti. Tisuće novih emocija, stanja i reakcija… Odjedanput je sve oko nas postalo drukčije: natpisi, stvari, novci, zastava… i sam čovjek.”



Izvor: EDICIJE BOŽIČEVIĆ


* * *

AUTOR/-KA:

Svetlana Aleksijevič


(Kratak isečak iz priča beloruske spisateljice Svetlane Aleksijevič, koja je postala poznata svojim knjigama o sovjetskom ratu u Avganistanu i o Černobilu. Ovaj odlomak predstavlja ujedno prvi prevod ove autorke na jedan od južnoslovenskih jezika.)



… o neosetljivosti mrtvih … i ćutanju prašine



(…) Olesja Nikolajeva – podoficir milicije, 28 godina.

Iz majčine priče:

Uskoro ću da umrem od svojih priča... Čemu ovo pričam? Nećete mi pomoći. U redu, Vi ćete to zapisati, objaviti... Dobri ljudi će to pročitati i plakati, ali šta je sa onim lošim… Od kojih sve zavisi… Oni to neće čitati. Čemu?

Više puta sam to već pričala…

… 23. oktobar 2006. ...

Bilo je na televiziji... Sve komšije su već znale. Ceo grad je brujao...

Ja i Nastenka, moja unuka... bile smo kod kuće. Televizor je bio isključen, odavno se pokvario, iznemogao od starosti. Nadale smo se:„Kada se Oleska vrati, kupićemo novi.“ Čistile smo kuću. Veliko spremanje. Iz nekog razloga smo bile veoma vesele, toga dana smo se smejale i smejale. Onda je došla moja majka… naša baka… iz bašte. „Ah devojke, previše ste vesele. Pazite da uskoro ne zaplačete.“ Zastalo mi je srce... Kako li je Oleska? Mada, juče smo se čule sa njom, bio je praznik, dan milicije... Odlikovani su, počasnom medaljom „Za izvanrednu službu u Ministarstvu unutrašnjih poslova“. Čestitale smo joj. „Ah, toliko vas volim“, rekla je. „Hoću što pre da vidim svoju domovinu.“ Polovinu moje penzije trošila sam na pozive, jer kada bih joj čula glas... mogla bih da preživim naredna dva, tri dana. Do sledećeg poziva… „Mama, nemoj da plačeš”, smirivala bi me. „Nosim oružje, ali ga ne koristim. Jeste da je ovde rat, ali je mirna situacija. Jutros sam čula mulu kako peva, tako se ovde ljudi mole Bogu... Ovde su planine pune života, nisu mrtve – obrasle su sve do vrha travom i drvećem…” „Mama, celo čečensko tlo je natopljeno naftom. Možeš da kopaš u bilo kojoj bašti – svugde ćeš naći naftu.”
Zašto su je poslali tamo? Tamo se nisu borili za domovinu, nego za naftne tornjeve. Za mafiju. Kap ulja danas košta isto koliko i kap krvi, možda čak i više. Barel krvi...“ (...)



Izvor: HEINRICH-BÖLL-STIFTUNG (Srbija, Crna Gora, Kosovo)

S nemačkog prevela
Ana Radonja

* * *



- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.10.2015., petak

„LOLITA“



Roman rusko-američkog književnika Vladimira Vladimiroviča Nabokova „Lolita“ je temom jedna od onih vječno mladih knjiga, a nedavno je napunila 60 godina.

Nudeći je jednom američkom izdavaču u godini mog rođenja, Nabokov je rekao:

„Da li biste objavili tempiranu bombu koju sam upravo završio? To je roman od 459 kucanih strana“.

Odbijen od pet izdavača, uz prijetnje zatvorom, dolazi u iskušenje da uništi rukopis što sprječava supruga Vera.

Roman o ljubavi tridesetosmogodišnjeg profesora i dvanaestogodišnje djevojčice, ili današnjim jezikom rečeno, „ priču o sredovječnom pedofilu koji seksualno iskorištava dvanaestogodišnju djevojčicu“, Nabokov objavljuje u Parizu 15. 09. 1955. godine.




Tri godine iza slijedi američko izdanje. Knjiga unatoč kritikama tipa „odvratna… intelektualna pornografija“ postaje bestseler i obara rekord prodaje već u prvom tjednu, koji je držao roman „Prohujalo s vihorom“ (Zameo ih vjetar), a Nabokov postaje svjetska književna atrakcija.

A pedesetak godina iza, „Lolita“ je uvrštena među 100 najboljih romana svjetske književnosti, a jedno od udruženja američkih književnih kritičara proglašava je za najbolji roman prohujalog vijeka.

Netko je od kritičara svojevremeno rekao da roman „Lolita“ ima onoliko „tumačenja“, koliko ima i čitalaca.

Kako se mene dojmio roman u kojem, uz ostalo, piše:

„ Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-lita: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo. Li. Ta. Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Dolly. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita.“


više se doista ne sjećam, ali znam da je to bila jedna od knjiga koju nikad nisam poželjela ponovo čitati. Roman je dva puta ekraniziran i ni jedna verzija, unatoč odličnim glumcima, ne spada u moje omiljene filmove.

Prvu ekranizaciju romana iz 1962. godine pogledala je i moja majka, i dobro je što je do smrti mog oca oštrica viđenog vjerojatno malo otupjela, iako je film ponekad neočekivano spominjala. A druga verzija, ona iz 1997., moju je prijateljicu, tada majku desetogodišnje djevojčice, naprosto osupnula i navela da pročita knjigu i promijeni redoslijed životnih prioriteta.


*

Žao mi je što sam propustila nedavno predavanje povodom 60. rođendana romana na koje sam bila pozvana. Slobodna u ovim svojim godinama od nekih starih strahova, vjerovanja, iluzija, predrasuda, željela sam se uz pomoć te književne večeri vratiti Nabokovljevoj Loliti s mirom čitatelja „Ade“, „Blijedog ognja“ i (donekle) „Čarobnjaka“; željela sam bez misli o „tempiranoj bombi“ uživati u stručnoj priči o stvaralaštvu jednog pisca i njegovom remek djelu.

Ovo je moj način da bar mrvicu tad propuštenog nadoknadim i napismeno si obećam put ka knjižnici, i, vjerujem, nekoj novoj „LOLITI“.


- 22:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (11)
Svibanj 2015 (12)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (10)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (9)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (12)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (9)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se