MALI SUNCOKRET

26.08.2015., srijeda

Citati


Naišla sam sinoć na podatak da je najprodavanija knjiga u SUPERKNJIŽARI roman Orhana Pamuka „Čudan osećaj u meni“. Obradovalo me to i „dozvolilo“ da krenem ka svom omiljenom blog-poslu: citiranju, koje sam za neko vrijeme odgodila nakon pročitane iste knjige. Bilo je to zbog onih najvjernijih i najnestrpljivijih čitatelja Pamuka, kojima nisam željela oduzeti ni „mm“ čarolije otkrića novog.

A one „sporije“ i jednako važne, možda navedem da požure s čitanjem:


Rajiha beše primetila da joj je muž uznemiren. Usred noći, dok su pili čaj kada je autobus pravio pauzu na pumpi i odmorištu Dagbaši, konačno je pitala muža:
„Šta je, zaboga reci!“
„Ima neki čudan osećaj u meni“, odgovorio je Mevlut. „Šta god da uradim, osećam se samim samcitim na ovom svetu.“
„Dok sam ja uz tebe, više se nikad nećeš tako osećati“, rekla je Rajiha majčinski.

Mevlut je video da se Rajihin odraz koji se odražavao na staklima čajdžinice nežno privio uz njega i shvatio da taj trenutak neće nikada moći da zaboravi.

*

Dok sam se kretao prema vratima besneo sam znajući da žena u koju sam se zaljubio nipošto neće reći „Stanite".
Napravila je dva koraka ka meni. Osetio sam da je među nama sve moguće. Ali još u tom trenutku sam znao da je to nemoguća ljubav.

Ipak, ono što ljubav drži u životu jeste to što je nemoguća.

„Gospodine službeniče, pogledajte te ljude“, rekla je i rukom kroz prozor pokazala na grad. „Ono što ovih deset miliona ljudi u Istanbulu drži na okupu jeste novac za hleb, interes, račun, kamata, vi to znate bolje od mene. Ali postoji samo jedna stvar koja čoveka drži na nogama u toj vrevi – a to je ljubav.







*


Mevlut nikada nije zaboravio priču koju mu je Ferhat ispričao jedne noći u vreme kada su vodili „Bozu dva pašenoga“:

„U najgorim danima vojnog udara dok su Dijarbakirci bili zastrašeni kricima usled mučenja u zatvoru, iz Ankare je u grad došao neki čovek u uniformi inspektora. Tajanstveni posetilac je upitao taksistu Kurda, koji ga je vozio od aerodroma do hotela, kakav je život u Dijarbakiru. A vozač je navodno rekao da su svi Kurdi vrlo zadovoljni novim vojnim režimom, da ne veruju u drugu do u tursku zastavu i da je gradski živalj presrećan posle hapšenja separatista terorista.
'Ja sam advokat', rekao je posetilac iz Ankare. 'Došao sam da branim one koji su mučeni u zatvoru i koje su dali da ih rastrgnu psi zato što su govorili kurdski.'
Na to je vozač preuzeo suprotnu poziciju u odnosu na početnu izjavu. Ispričao je potanko o mukama na koje se stavljaju Kurdi u zatvorima, o onima koje žive bacaju u lagume i tuku do smrti. Ne mogavši da se savlada, advokat iz Ankare je prekinuo taksistu.
'Ali malopre si sasvim suprotno govorio', primetio je.
Taksista iz Dijarbakira je na to odgovorio: 'Gospodine advokatu, u pravu ste. Ono što sam prvo rekao je moje formalno mišljenje. A ono drugo je moj lični stav.'“


- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.08.2015., utorak

ARSEN DEDIĆ (1938.-2015.)



Umro je Arsen, čovjek kojeg volim preko 50 godina. Ljubav prema njegovoj muzici usvojila sam kao dijete od starije sestre. Prvi put sam ga vidjela na koncertu davne 1973. u amfiteatru Filološkog fakulteta u Beogradu. Tad sam ga dodirnula primajući ovu sliku, i o tom razmišljala kao svojoj sreći i životnoj prednosti u svim narednim susretima.






A bilo ih je…

U ovom zadnjem, travnja ove godine na koncertu Rade Šerbedžije u dvorani Vatroslava Lisinskog, pjevao je isto kao one davne '73.; svirao, čitao poeziju, i zasmijavao nas svojim suptilnim humorom kao i svih prethodnih puta. Iako mi se iz izbora poezije na momente činilo da se lagano oprašta s nama, bio je to za mene onaj isti mladić iz Šibenika čija je slika stajala na počasnom mjestu u kući mog djetinjstva, i koji je i tad drugačije od svih pjevao i pričao o ljubavi i nama.

Ponosna sam što sam najveći dio svog života potrošila u vremenu Arsenove "poezije i mira“.

Toliko ga ima i trajno ostaje u meni, da ću i ovaj fizički rastanak, bar večeras tako mislim, lakše odbolovati; a "plakat ću sutra".


Zbogom prijatelju, i hvala Ti za sve. Spavaj mirno.





*



*

(zapis)

Visoko su neki od ulaza u zagrebačku Arenu. Mladi preskaču i po dvije stepenice, a mi stari i stariji većinom zastajkujemo, hvatamo zrak i glumimo lakoću. No, zahtjeva to i zaslužuje Razlog, događaj radosti koji smo odabrali i na kojem moramo biti.

Savladala sam uspon, sjedim na betonu i pušim. Rijeka ljudi pristiže. Prepoznajem našu književnicu na sredini puta. Penje se polako; brinem za nju. Na ulici se gužvaju pješaci sa kartama za koncert, auta u sporoj vožnji i pristigli taksiji. Iz jednog izlazi Gabi, pa taksista koji otvara vrata Arsenu. Gabi uzima Arsena pod ruku. Koračaju polako, a onda teškim koracima prelaze jednu po jednu stepenicu. Mogu oni to, znam, ali strahujem. Ujedno, sebično se radujem prilici da ih tako dugo imam u blizini. Radujem se i što sam s njima u publici; suučesnici smo okupljeni oko istog.

Razlog je Leonard Cohen. Srpanj je 2010. godine.

*

Razmišljam ovih dana koliko je još ostalo zajedničkih razloga, i istosti.

*




*
24. 08. 2015.

Komemoracija u Zagrebu

*

Arsen

Njegovu muziku slušaš
kad si ogorčen i
kad si zaljubljen,
kad si tužan i ostavljen,
I kad si imigrant,

Kad žališ za mladošću,
kad se razvodiš,
ali i kad se zlurado smiješ
sopstvenoj patnji
i okrutnoj ljudskoj prirodi.

Arsen je bio živi dokaz da je
vrijedila ona zemlja,
u kojoj smo rođeni,
a koju smo ubili,
na tako
svirep način.

Njegova muzika ti služi
da na rođendanskim proslavama
Impresioniraš svoje kanadske goste,
Da ne izgubiš dostojanstvo,
i nastaviš čitati poeziju.

Arsenovom smrću,
izgubili smo sve ono
na što smo bili
ponosni,
mi patetični imigranti.


Zoran Radulović 05. 09. 2015.


Izvor: Ajfelov most Miljenka Jergovića



- 01:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.08.2015., nedjelja

Jabuka prije kiše,

stara i nova:












- 21:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.08.2015., petak

Suveniri


Kako se iz Venecije u prošlosti donosio suvenir plastična gondola ili karnevalska maska, iz Pariza pozlaćena figurica Ajfelovog tornja ili Trijumfalne kapije, iz Atene gipsana Akropola, iz Danske metalna Mala sirena, tako je s našeg mora odlazila u turističkim torbama drvena Čaplja. Jedan je to od najviše nuđenih, prodavanih, ali i kritiziranih suvenira iz prošlih vremena, a u ovim sadašnjim, ovakvo ili onakvo, samo davno sjećanje.

Što je ona simbolizirala tad, i zašto se prodavala širom zemlje, stvarno nemam pojma. Gdje su se te čaplje proizvodile, odakle stizale i zašto su se nudile najviše na moru iako su to ptice vezane za slatkovodne obale, također ne znam. Zašto se umjesto njih nije nudio turistima golub ili galeb, ili drvena riba kakvu sam ja dobila iz Praga, ne znam. A ne znam ni zašto sam bacila svoju čaplju koja se muvala po mojim policama.
Da mi je sad ta čaplja negdje u mojoj blizini, gledala bih je kao u sliku dobre stare drugarice, s osmjehom i poštovanjem. Jer, što jest-jest, svašta mi se lijepog na moru događalo u „vremenu čaplje“.

(Bože, ima li danas na češkim i slovačkim regalima naših čaplji; čuvaju li još nekom sjećanja na davna, i sigurno lijepa ljeta tzv.-ih Čehoslovaka na našoj obali).

*

Dok naše čaplje u miru počivaju, stanje na štandovima i suvenirnicama i kod nas, i u svijetu, danas prati opća zbrka. Gdje god bili i što god kupili, kad-tad ćete mu otkriti, barem djelićem, kinesko podrijetlo. Recimo, dva podmetača od školjki, „filipinskih i jadranskih“, koje kupih u Torontu i Splitu, kad god pogledam s naličja, vrate me istom spomenutom proizvođaču. Ali, kad se naučiš da ne cjepidlačiš, uvijek se možeš usrećiti nekom sitnicom koja će te u budućnosti podsjećati na tebe turistu; drugačijeg, opuštenijeg, veselijeg i manje dosadnog sebe. Bilo da je to neka ribica, brodić, magnetić, slonić ili knjiga što najčešće tražim, ili kapa koju obavezno svi članovi moje obitelji donose sa svojih putovanja, ravnopravni su svojim značajem, makar nosili i oznaku kiča, falsifikata, lažnjaka.

Ima među njima, naravno, i onih posebno srcu dragih, jer ih takvim čine nezaboravni trenutci, ljudi od kojih, i mjesta iz kojih su potekli.
Neke od njih ću izdvojiti, u znak sjećanja, jer nisam sigurna da li će kog od nas i kada put u postojbinu tih suvenira odvesti, iako smo svi iz obitelji sebi ili nekom obećali da ćemo se tamo vratiti.






(Petra, Jordan)

P.S.
sutra možda nastavim redati predviđene slike, jer se večeras više nemam živaca zezati sa posebnom sporošću i greškama učitavanja. Ovim tempom ne bih tu "operaciju" do zore okončala

zujo

Nastavak:




(Tunis)




(Kuba)




(Beirut, Libanon)




(Bangkok, Tajland)




(Kapadokija, Turska)


- 00:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.08.2015., utorak

Prozor


Bila je lijepa.


Bila je tako lijepa…

Gledao sam je poskrivećki s prozora. I pratio pogledom sve do posljednje zgrade prije skretanja na korzo. Hodala je uspravna, polako. Kosa joj se uvijek njihala. Ponekad se znala iznenada okrenuti, kao da traži nešto ispalo. Često sam čekao budan njene povratke moleći san da me ne prevari. Smijehom ili korakom, javljala se. A ponekad bih i zaspao. Moram li reći da sam bio dijete.
Ona je bila gost u našem gradu. Dolazila je preko raspusta rođacima, već u lipnju. Znao sam sve o njoj: iz kojeg je grada, u koju gimnaziju ide, koju muziku sluša, a onda, i šta studira i tko joj je dečko.

Jednom je majka pričala ocu kako je ona pametna cura. Dodao sam:
I lijepa.
Pogledala me začuđeno i smijući se rekla:
Šuti, mali.

Od raspusta do raspusta sam bio sve veći, a ona sve ljepša, ali opet, i uvijek jednako, starija od mene.

Od njene udaje, sreo sam je samo jednom i zbunjeno pozdravio. Više nisam bio mali, ali ni siguran da je znala tko sam. Od tada je više nisam vidio, niti sam godinama imao ikog pred kim bih ju spominjao. I nisam ništa znao o njoj.


Nedavno, u vremenu kada više nema ni mene ni njenih rođaka u istom gradu, i kada se ljudi sve više sreću bez stiska ruku i dodira očiju, napisao sam joj:

Bila si tako lijepa…

Nakon par dana mi je odgovorila:

Jel' onda, kad si me promatrao s prozora! Samo ti se to činilo, kroz tvoje lijepe zavjese…

Opet zbunjen, ali ohrabren… počeh joj pisati da sam onda, još, i naslanjao glavu na zid koji je dijelio naše stanove samo da joj se približim; da sam dolazio posuditi kod njene rođake šalicu šećera koju majka nije tražila, pa je za par sati vraćao samo da ju još jednom vidim; da sam pamtio dezen njene pidžame…
Htjedoh joj još reći da sam često stajao u vodi da što prije porastem, ali odnekud, kao da sam čuo poznat glas: Šuti, mali!

I napisah joj:

Šta čitaš?

Brzo mi odgovori:

Trenutno, ništa. Zabavljam unuke na raspustu.





(lipa)

- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.08.2015., utorak

S glumcima,



ljubimcima




MALI SUNCOKRET

23.05.2014., petak


RALPH FIENNES

Čitam da je britanski glumac Ralph Nathaniel Twisleton-Wykeham-Fiennes , kojeg doslovno, Obožavam, bio poseban gost ovogodišnjeg 8. Festivala tolerancije u Zagrebu, posvećenog 20. obljetnici filma „Schindlerova lista“ redatelja Stevena Spielberga .
Meni osobno spada među glumce po čijim ulogama pamtim filmove, neovisno o njihovoj kvaliteti i mojoj sve slabijoj memoriji. Gledajući, od Orkanskih visova preko Šindlerove liste do Engleskog pacijenta, a da ne govorim o Stoljeću ljubavi i mržnje ili Čitaču, a tek onom filmu Kraj ljubavne priče, ili, uh… Onjeginu..., ja se topim uvijek iznova, tj. iskreno uživam u njegovoj umjetnosti, a bogami i kompletnoj pojavi.

Znam puno toga o tom glumcu, ali moram priznati da do nedavno nisam znala da on nije Ralf nego Rejf. Uz svo moje poštovanje prema njegovom imenu i djelu, opravdanje za „grijeh“ je jednostavno: nisam dugo bila u prilici čitati nešto o njemu pisano fonetski nego izvorno, niti često slušati izgovor njegovog imena.

Skoro sam negdje na netu sva ushićena pročitanim ostavila poduži komentar, usput rekavši da ga obožavam, i iskreno, kako nisam znala da je on Rejf. Komentar je popraćen sa dosta lajkova, ali, jedan komentator se potrudio da mi ( me) „spusti“ napisavši nešto kao: vidi ove, obožava ga a ne zna mu ni ime.
Čovjek je bio u pravu, i nasmijao me, ali je svo moje znanje o glumcu kojeg volim, bacio u smeće zbog te greške. Česta je to pojava na netu među anonimnim, ali i u našoj stvarnosti sve češće je prisutna žestoka reakcija i dugotrajno i brojno naslađivanje nad greškama tog tipa. Čemu to i zašto, začuđeno se s vremena na vrijeme još upitam, a sad se vraćam Rejfu, s radošću.


I naravno, tko zna po koji put, Radi…


(prilozi iz arhive su izostavljeni)





- 13:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.08.2015., subota

Opet (sa dodatkom)




Sljedeći Plavi mjesec kažu da će se pojaviti u siječnju 2018.
Zato smo i večeras koračali zajedno – što je sigurno, sigurno! :-)
















Astrolozi kažu:

„Nikada ne postoji savršen trenutak za nešto, ali ovaj je bolji od mnogih drugih.
Neke prilike se dešavaju samo jednom... kada na nebo izađe Plavi mjesec.“



*

Dodatak iz arhive:


MALI SUNCOKRET

30.08.2012., četvrtak

BLUE MOON

Sutra će se po drugi put u ovom kalendarskom mjesecu pojaviti pun Mjesec. Pojava se zove „Plavi Mjesec“, a vijest o tom prošetala se danas bezbrojnim portalima. Rečeno je kako Mjesec neće biti baš plav, kako se takav pojavljuje svake 2,66 godine, kako je izraz „Blue Moon“ poznat već 400 godina i da je u doba Shakespearea označavao rijedak ili apsurdan događaj, a danas samo frazu za pojavu u kojoj možemo uživati kao u svakom drugom punom Mjesecu, i da će se sljedeći Blue Moon pojaviti u srpnju 2015.

Mnogi su vijest popratili vječnom pjesmom koja traje još od 1934. godine...

(i ja sam, ali pjesme više nema, op bl. eek )


Idemo prema Plavom Mjesecu i novom danu... stihovima:


Ti i ja


Ti ispunjavaš moje misli
Dan za danom;
Pozdravljam te u samoći
Van sveta;
Ti si zagospodarila
Mojim životom i smrću.

Kao sunce na zalasku
Moja duša tebe netremice gleda
Kao jedino oko.
Ti ličiš na uzvišeno nebo,
Ja ličim na beskrajno more.
A između pun mesec plavi.

Ti si večito spokojna,
Ja sam bez počinka trajno,
Pa ipak na dalekom horizontu
Mi se stalno srećemo.


Rabindranat Tagore

Vidi!


(mjesto za sliku, koju mi se trenutno ne da obnavljati rolleyes)




- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #



P.S.

Astrolozi još kažu „da je ovo kraj izazova i lekcija koje su počele 2012. godine.“ wink



- 01:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (4)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (11)
Svibanj 2015 (12)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (10)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (9)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (11)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se