MALI SUNCOKRET
14.06.2015., nedjelja
UčimO kaktusima nemam pojma, niti ih volim, ali su mi rijetko viđeni njihovi cvjetovi uvijek bili malo čudo. Pa sam tako prije 3-4 godine diveći se toj pojavi u susjedovom cvijetnjaku ne tražeći dobila jedan pelcer. Bilo je to nešto bodljikavo u obliku uha što sam upiknula onako ovlaš u staru teglu. Dugo se to povlačilo po dvorištu bez posebno vidljivih rezultata u rastu prve dvije godine, pa mi je više smetalo nego značilo i trebalo. Unatoč kasnijem bržem rastu, ali i povećanom broju bodljica, nisam mu posvećivala veću pažnju. Par puta sam ga htjela čak baciti i sasvim slučajno nisam. Niti sam ga zalijevala i hranila, niti pričala s njim, a prošlu zimu je ostao zaboravljen vani. Ovog proljeća je izgledao jadno i sparušeno od mraza i pomislih kako sam ga se napokon riješila. A dobro je da nisam. Kaktus je kao u inat preživio i sam se oporavio i iznenada razrastao uz meni dosad nepoznate izdanke. Nisam ni slutila šta će se iz njih još izroditi osim dosadnog i ponekad po prste opasnog trnja. No, prevarila sam se… Bili su to pupovi iz kojih se jučer ujutro na ovoj meni već tropskoj vrućini stidljivo pojavio jedan, pa još jedan, a danas nekoliko nježnih cvjetova. Hvala strpljivom kaktusu što je moje „zlostavljanje“ nagradio svojom ljepotom. Naučio me nečemu. Bila bi velika šteta ne vidjeti ga u ovoj raskoši, bar na jedan dan, koliko uistinu traje život njegovog cvijeta. Po broju preostalih pupova, nezasluženo očekujem nekoliko dana zajedničke radosti. I jutros sam mu slikajući ga, šapnula: oprosti, jbga.     |
Hvala Đorđe! 
