MALI SUNCOKRET
27.11.2014., četvrtak
:-)
Na blagajni trgovine ti ponude naljepnicu: usne razvučene u osmijeh. Kupiš je za 5kn, i tako potpomogneš gradnju zajedničkog zida kućice osmijeha. A onda si izabereš jedan od tekstova na magnetu i doma si poneseš svoj osmijeh. I koliko god puta otvoriš frižider, s osmijehom čitaš:
„Osmijeh je srce sreće koje kuca svaki dan“. Dobar je osjećaj, i do kraja studenog, postupak možeš ponoviti i kupiti novi osmijeh. Možda nekom zbog tog doista i izmamiš :-) nastavlja se... „Osmijeh je drugom ljudskom biću poklon." * „Osmijeh je mama koju imaju svi ljudi na svijetu.“ (Uploaded on Mar 15, 2008progresstrain) Andrea Bocelli - 29.11.2014., Arena Zagreb (Published on Nov 29, 2014Tena Novak Stojanović) HVALA, DRAGI SVI MOJI. :-) (Published on Nov 30, 2014 Srđan Alapović) Andrea Bocelli - Can't Help Falling In Love (live), Arena Zagreb Passion Tour 29.11.2014.  (Published on Nov 30, 2014Srđan Alapović) Andrea Bocelli - Vivo Per Lei (live), Arena Zagreb Passion Tour 29.11.2014. Hvala puno Srđanu, :-) |
24.11.2014., ponedjeljak
ČEKAJUĆI „GOOGLE DOODLE“*Evo jednog posta napisanog prije onog „Vrijeme haljina“; nemam pojma što ga nisam tad objavila. Čekao je današnji dan, vjerojatno. Desi se to tako, ponekad. Između ostalog I zbog nje smo željele otputovati u Pariz, i biti na mjestu gdje je Pierre La Mure smjestio Henri de Toulouse-Lautreca u jednom od romana pročitanom na krovu, i živjeti u gradovima u čijim se školama uči francuski… Zbog nje smo žalile što nemamo drugačiji stas, rupice na obrazima i mekši glas. Pustile smo kosu, ošišale šiške, „čuvale liniju“, trudile se, učile i čekale: Sunce I bilo je sunce To je bio naš budilnik svako jutro... Françoise Hardy - Soleil (Datum objavljivanja: 6. ruj 2013. Jerome1382) (Gdje je Bože, i kako se zvaše žena koja ti je na satu rekla da ne postoje Jelisejska polja u vrijeme kada su „varijante“ još postojale. Sva sreća što zbog nje nisi prestao voljeti francuski i francusko.) Henri de Toulouse-Lautrec, At the Moulin Rouge, 1893-95 (Datum objavljivanja: 2. tra 2012. Smarthistory, Art History at Khan Academy) * 150. godišnjica rođenja Henrija de Toulouse Lautreca |
21.11.2014., petak
(bar)Kaže Đole u jednom intervjuu kako u ovom gradu, misleći na Novi Sad, oni koji te vole to ne znaju da pokažu, a oni koji te ne vole to ne znaju da sakriju. Da sam ja njegova sugrađanka, ne bih propustila ni jednu priliku da mu kažem koliko ga volim,  .Slow Motion (Datum objavljivanja: 27. lip 2013. ISI I.) A da sam ja kojim slučajem baš sutra u Novom Sadu, rekla bih mojim sugrađanima: U ime onih, dobrih, starih, vremena… Ne dirajte mi, (bar), „ Milenu“,  .Novi Fosili - Milena (Ajdovščina 19.11.2010) (Datum prijenosa: 23. stu 2010. sdolar86) |
17.11.2014., ponedjeljak
ĆOŠKOVIOpet čitam jednu od knjiga sa upozorenjem kako se ta publikacija ne smije umnožavati, preštampavati, objavljivati ili prenositi u bilo kom obliku ni u cijelosti ni u dijelovima bez dozvole autora ili izdavača. Ljuti me to, jer kad god sam ostavila na ovom mjestu prepisan dio nekog autorskog djela, osim osobnog zadovoljstva, uz trud ruku i dobru volju, mislila sam kako činim nešto lijepo u prilog lijepom. I nadala se kako ću tim radom u idealnom slučaju pribaviti citiranim dijelom novog čitatelja djela, simpatizera ili čak kupca. A i besplatna reklama nije na odmet. Znam ja da se to upozorenje odnosi na velike „ knjigokradice“, ali kako je i ono malo što bih ja dobronamjerno „ukrala“, a to su riječ i rečenica, dijelovi cjeline, odustajem skroz ovaj put od prepisivanja. Možda bih i mogla zatražiti dozvolu, ali se bojim kako bi nadležni shvatili moju molbu u kojoj bih, uz ostalo, rekla i ovo: Dugo čekam pravu priliku da spojim dva grada slikama ćoškova njihovih istoimenih ulica. Zabilježila su ih dva različita oka istog ljeta, ne znajući da to gotovo istovremeno čine na udaljenosti od 7 000km i 6 vremenskih zona. Jedna djevojka, koju jako volim, razdragano je trčkarala New Yorkom i u velikom oduševljenju tim gradom fotkala viđeno, a jedna starija gospođa je u laganoj šetnji Zagrebom slikala njoj drage i zanimljive gradske detalje. Kada su se njihove slike s jeseni srele, spojile su se u radosnu cjelinu. Ne zato što su slike posebno kvalitetne, nego što kvalitetno povezuju njih dvije. U godini kada Amerika obilježava 130 godina od doseljenja Nikole Tesle u državu čiji je građanin bio skoro 60 godina, i u njoj realizirao najveći dio svojih znanstvenih talenata, znanja i snova, čitam knjigu Vladimira Pištala „Tesla, portret među maskama“. Knjiga me osvojila kao i mnoge čitatelje od 2008. kada je izdana i nagrađena Ninovom nagradom, što sudim po broju izdanja i svemu o njoj dosad pročitanom, i rado bih je velikim dijelom prepisala i podijelila s drugima. Ponekad to u čitalačkoj euforiji radim, a onda se, kada me stigne zaborav, rado prepisanom vraćam. Uz sve dosad viđeno i pročitano o Tesli, nedostajalo mi je ono nešto toplo i obično ljudsko što bi mi približilo život tog živog čovjeka, a ne samo njegov genij. Falile su mi sitnice i ćoškovi, one male stvari u beskraju njegovih velikih. U ovoj romansiranoj biografiji sam ih pronašla i zahvaljujem se autoru na užitku koji mi je svojim umijećem i imaginacijom priuštio. Čitajući o Teslinom prvom iskrcavanju u New Yorku 1884., te o njegovom boravku u Zagrebu 1892. gdje je bio, kako kaže Vladimir Pištalo „ rasejan kao vejavica“, poželjela sam prepisati odlomke tih priča i obogatiti njima svoj blog i tim usrećiti sebe, a slučajne i ciljane čitatelje počastiti. Osim tih dijelova knjige, rado bih odabrala za isto mjesto i one koji govore o njegovom prijateljstvu s književnikom Markom Twainom i dojmu koji je na znanstvenika ostavio pjesnik Jovan Jovanović Zmaj. Ne tražim puno, a unaprijed se zahvaljujem skromnim i prigodnim prilogom, od srca.   Dodatak: Lijepo je što je baš danas, na šestu godišnjicu postojanja, ovaj blog istaknut na Vijestima naslovnice.  |
13.11.2014., četvrtak
Žuti put Ovo je slika zadnje ovogodišnje žute cvatnje zabilježene jučer prije kiše u mom dvorištu. Možda je i ne bih danas istakla da me nije dovela do puta za koji nisam znala da postoji. Zahvaljujući njoj, 25 godina nakon smrti Danila Kiša, prvi put sam srela pjesmu koju je književnik napisao 1966. godine. Bila bi velika šteta da smo se mimoišle i za mog života. Ruža: Saint-Exupéry Ruža ponikla međ zvezdama ruža golfskih struja neba ruža sa meseca lepa kao eksplozija čelika u vazduhu Ruža boje aluminijuma ruža boje olovnog neba ruža boje kišonosnog oblaka gledanog odozgo olovnoplava ruža ruža sa laticama od kazaljki ruža ponikla u pesku pustinje ruža sa srcem dečaka ruža - čovek ruža - sanjalica ruža - pesnik ruža - ptica Ruža pogođena sačmom u sred čela gorda ruža ruža sa strukom od mitraljeskih cevi ruža vatre ruža vetra ruža sa mirisom ozona ruža sa rosom od znoja ruža iz sna ponoćna ruža plavooka ruža izmišljena ruža ruža sa mirisom benzina ruža boje čelika izgubljena ruža ruža koju je pronašao jedan dečak u svom srcu golema ruža koja je na hamburškoj izložbi cveća godine 1961. dobila zlatni pehar i aplauze ruža nacrtana rukom dečaka ruža uzdignute glave zrela ruža ruža meta na vojničkim strelištima izrešetana ruža muška ruža ruža kao rukom zamahnuti propeler aviona koji se sprema da poleti ruža s prašnicima od šrafova papirna ruža ruža - vrteška u ruci zadihanog deteta ruža ponikla u glavi Henri Rousseaua ruža s pesnikova groba ruža kupana mesečinom ruža zalivana olovnom kišom ranjena ruža ruža s kosama na vetru ruža uprkos vetrovima ruža - ranjena ptica ruža vetrom odnesena međ zvezde odbegla ruža uprkos vetrovima ruža Danilo Kiš (22. februar 1935. – 15. oktobar 1989.) |
11.11.2014., utorak
Vrijeme haljina
Ljetne noći moje mladosti su zbog kontinentalne klime rodnog grada bile uglavnom svježe, a ponekad čak i hladne. Grad smješten u kotlini i na obalama dviju rijeka imao je i ljeti dosta vlage s jutarnjim i noćnim sumaglicama. Nije to ni bilo loše s obzirom na visoke dnevne temperature, jer su se živa bića i objekti noću mogli rashladiti, pa se nisu osjećali kao žrtve žege ili ljetnog bijesa ljudi i prirode.
Uz kratkotrajne pljuskove s jakim grmljavinama, ne sjećam se dodatnih klimatskih iznenađenja kakva nas danas prate. Grad nije bio podložan olujama, a pojam pijavice se vezivao samo za onu životinjicu. Ne pamtim da su ljudi i stariji od mojih roditelja nešto posebno gunđali na klimu i komentirali ljetno vrijeme, izuzev onog: Uh, sparine! što je trajalo samo nekoliko sati u iščekivanju noći i izlaza iz dnevne omorine. Mene su tad nervirale te prohladne ljetne noći, koje bi mi danas dobro došle, samo iz jednog razloga: nisam se mogla dovoljno nanositi svojih ljetnih haljina. U tri vrela mjeseca postojalo je svega nekoliko toplijih noći u kojima si mogao prošetati u haljini, a da pri tom preko ruke nisi imao neku vesticu ili jaknicu za ogrnuti se nakon dva tri đira korzom. Nije to ni bilo tako strašno, ali se znalo desiti da se baš za tako toplih noći na korzu ne pojavi onaj netko na kog je ta haljina trebala ostaviti glavni dojam. Jer, iako se hladnoća durala što duže, vesta je ipak morala leći na ramena i sakriti gole ruke, leđa, tregerčiće, mašnice, paspule, V i lađa izreze, volane, sajmrlice, faldice i ostale glavne ukrasne kerefeke noćnih ljetnih haljina. Naravno, postojale su i one dnevne, ne manje maštovite haljinice, ali bi one nakon jutarnjih kupovina i kratkih šetnji, završavale svoj put znojne na plaži jedne od ada, pa zgužvane i mokre nisu baš bile posebno dojmljive. Tako da su sve moje ljetne haljine za večer, s velikom radošću smišljane, željene i pripremane tadašnjih godina još od proljeća, čekale ustvari svoj odlazak na more. Na preplanuloj koži, u morskim noćima, one bi napokon imale pravu „promociju“ i reviju. Zato sam, između ostalog, bila i ostala zagovornik ranijih ljetovanja, kako bi što prije pocrnila i po povratku na rodne obale i korzo bila spremna za tih nekoliko noći sličnih morskim, gdje će moje haljine bljesnuti punim sjajem. U jednom od proteklih petaka, gledajući tv emisiju „Hrvatski broj jedan“, sva ushićena pojavom gospodina Rundeka , i proglašenjem za najuspješniji ljetni hit u proteklih 60 godina pjesme Haustora „Moja prva ljubav“ ili „djevojke u ljetnim haljinama volim“, kao i uvijek za trajanja te prelijepe pjesme, sjećala sam se nekih od svojih najdražih haljina. S osmijehom im vraćam život i one djevojačke slažem na moju Top ljestvicu: bila je jedna bijela minica sa velikim okruglim izrezom na leđima koji je dosezao skoro do struka bez dodatnih ukrasa izuzev širokog obruba, majčinih ruku djelo, od tergal materijala. Ona je uvijek u sjećanju na broju jedan. Broj dva zauzima također minica u nekoliko zelenih nijansi protkana zlatnim i srebrenim lame nitima, sa žabicama ispod grudi i orijentalnim motivima, stigla iz Passaua krajem šezdesetih kao sestrin studentski poklon meni. Slijedi ju ona košuljica haljina od džerseja s cvjetnim dezenom u bezbroj boja, strukirana i mini dužine, s kratkim rukavima, kragnom i nekoliko dugmića ka struku, kupljena nekog ranog ljeta u Trstu. Na broju četiri je jedna lepršava žuta sa tregerčićima, a iza nje, na broju pet, mogla bi biti ona geometrijskih motiva, bez rukava i okruglog izreza, krojena u četiri crno bijela dijela s prednje i obrnutim redom s leđne strane. Bio je to tzv. „Kurež“ stil, kopija neke od onih haljina koje je nosila francuska pjevačica Françoise Hardy , jedan od mojih tadašnjih uzora. S brojem pet ću zaokružiti ovo nostalgično nabrajanje minica i sjećanje na „vrijeme haljina“. No, priznajem da bih rado u ovoj decenijskoj vladavini hlača nastavila s prisjećanjem na mnoge ljetne haljine, njihove dužine, oblike i materijale uz godine u kojima su nošene i do Top 40, ali se bojim da bih otišla i tamo gdje ne znam da li više želim stići. A i prešla bih okvire danas zadane teme. Ipak, uz najuspješniji ljetni hit od godine mog rođenja, prepuštam glazbi da me u ovoj novembarskoj noći vodi negdje gdje možda misli više ne znaju same put: (Datum objavljivanja: 19. svi 2012. blazenka pervan) Dnevni dodatak: Martinje je,  Sunce stiglo, maglu diglo… Françoise Hardy - Soleil - 1970. (Datum prijenosa: 11. svi 2011. IQQIQQI) |
07.11.2014., petak
„Slobodno lišće“Ako se pitate što je to „Slobodno lišće“ kao što sam se ja nedavno upitala ponavljajući gradivo o Vasku Popi, pa riječi ukucate u tražilicu dobit ćete na bezbroj mjesta kratku informaciju da je pjesnik „… u Vršcu 29. maja 1972. osnovao Književnu opštinu Vršac (KOV) i pokrenuo neobičnu biblioteku na dopisnicama, nazvanu "Slobodno lišće". Ili: „ … in 1972, Popa created “The Literary Municipality Vršac” and began a collection of postcards, which he named Free Leaves, or Slobodno lišće.“ Kakva je bila biblioteka tako lijepog imena, da li je zaživjela ta originalna ideja, kako se manifestirala, je li bila prihvaćena od strane kolega, koliko je trajala, kako je izgledala… ništa od tog nisam uspjela pronaći. Pa, pošto moja znatiželja o toj „biblioteci na dopisnicama“ nije zadovoljena konkretnim podacima, danas malo maštam: zamišljam književni časopis, bez urednika i cenzure, u obliku drveta na koje slobodno slijeću i listaju dopisnice pristigle na adresu KOV-a; mogu zamisliti i hrpu sličnu opalom lišću koja se iz dana u dan povećava pristiglim poetskim sadržajima; onda vidim niz književnih lepeza, listova spojenih na mjestu fiksne markice na dopisnici koja pripada po jednom autoru; gledam i bijele kutije sa uredno složenim dopisnicama, i sebe kako izvlačim jednu iz abecednog književnog reda pod slovom „L“ i čitam: ____________________________ Prima: KOV (za SLOBODNO LIŠĆE) VRŠAC _____________________________ Šalje: RAŠA LIVADA, uz pozdrav VASKU i „opštinarima“. ______________________________ Okrećem dopisnicu: INTIMA SVIRAŠ NEGDE IZVAN MOJIH RUKU TAMO GDE NEBO JE OGRAĐENO SUNČANOM TERASOM KORALNOM KOPRENOM GDE ORGULJAŠI SVIRAJU U BUNARE PRLJAVE U BUNARE PRAZNE I KRVAVE MEĐU TALASIMA SMARAGDNIM ŽELJAMA PROZRAČNIM MOŽDA U OVOM PRELIVU NOĆNIH KIŠA U OVOM BEZNAĐU BESKRAJA NE ZNAM GDE ALI SVIRAŠ NEGDE IZVAN MOJIH RUKU P.S. Dopisnica je tih sedamdesetih godina bila od tvrdog papira, propisanih dimenzija, većeg prostora za pisanje od razglednice, a jeftinija fiksnom poštarinom od pisma. Ne sjećam se da sam je u prošlosti često koristila, ali znam da jesam kada bih na brzinu htjela ispisati suštinu nekog događaja, o kojem ću tek kasnije naširoko ponovo pisati u pismu. Također bih je pisala kada nisam imala dovoljno široku temu za pismo, a imala obavezu javljanja. Osim nekoliko službenih, samo sam od bake i jedne mamine tetke dobivala dopisnice. Ne sjećam se kada su potpuno iščezle iz mog života, a izgledale su ovako. * Dobro je da si me podsjetio, hvala. Koristila sam ih i pri učešću u nagradnim igrama. |
Hvala Đorđe! 
