MALI SUNCOKRET

30.07.2014., srijeda

„Čitačice s krova“


Još 1935. godine Amerikanci su jedan dan u godini posvetili prijateljima i prijateljstvu nazivajući ga Nacionalnim danom prijateljstva koji se obilježavao prve nedjelje u kolovozu, a 2011. su današnji dan, 30. srpanj, Ujedinjeni narodi proglasili Svjetskim danom prijateljstva.
Polazeći od činjenice da prijatelji imaju veliku ulogu u životu svakog čovjeka, uzajamno se pomažući u građenu sreće, računalo se da bi prijateljstva među narodima pomogla kao sredstvo u izgradnji mira.

„Budite radosni i veseli na dan posvećen prijateljstvu!“, kažu.




Jučer me pita prijateljica zar sam u svom nabrajanju u prethodnom postu zaboravila „filmsku“ rečenicu
„Plakaću sutra“, a ja joj kroz smijeh kažem: „ You talkin' to me?“

I priča krene o jednom posebnom ljetu našeg ranog djetinjstva koje smo uz rijetke odlaske na plažu i korzo, provele najviše čitajući knjige na krovu naše zgrade. Zgrada je bila moderna, nova, sa ravnim krovom prekrivenim bijelim kamenčićima, i staklenim dijelom iznad stubišta, kroz koji smo noću nas tri gledale zvijezde.
A danju, nespretno se penjući pomoćnim željeznim lojtrama s knjigama i termosicom limunade koju bi najčešće pripremala moja majka, uz napomenu da se čuvamo jer krov nije bio ograđen, satima smo ostajale na vrelom suncu i čitajući čekale sumrak. To ljeto, bili su na redu tzv. filmovani romani među kojima nas se posebno dojmio roman LILLIAN ROTH, PLAKAT ĆU SUTRA.

Moglo je to biti u godini kada su i VIS „Siluete“ izvodile pjesmu istog naslova, ne znam točno, ali znam da smo u kasnijim godinama mladosti, u svakom životnom škripcu, tumarajući i zajedno tražeći izlaz, ponavljale tu rečenicu iz naslova romana. Možda smo tad pobijedile strah od visine i pada, a naučenim slutile da postoji „sredina“, i sreća, i svjetlo na kraju tunela, ako ima ljubavi i poštovanja.

P.S.

Da budem iskrena, nisam znala da je danas taj dan dok mi njih dvije porukama to ne rekoše.

I nadovezah se na njihove lijepe riječi, da im se bar malo, ovim kratkim sjećanjem odužim za njihovu pažnju i ljubav. Kada smo uživo zajedno, a trudimo se to ostvariti bar jednom godišnje, u sreći se zezamo kako su se „čitačice s krova“ opet uspjele okupiti, bez obzira na sve teže opće životne okolnosti, i pojedinačne probleme svake od nas. Pa neka i naslov ovog posta bude bar danas jednako veseo, a sutra…








(Datum objavljivanja: 17. lip 2013. hikonline252)

- 23:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.07.2014., ponedjeljak

FILMSKI SVIJET


Postoje oni neočekivani, kao u filmu, susreti u životu koji nas protresu i potresu i oboje dan svijetlim ili tamnim nijansama, probude sjećanja, naruše san, zaustave vrijeme. Neke godinama priželjkuješ, neke u širokom krugu izbjegavaš, ali i za jedne i druge razvrstavajući emocije se pitaš koliko su ti trebali, baš tad, baš tu, baš onda kada si čvrsto odlučio okrenuti leđa svojoj krhkosti.

U nemiru koji ti susreti kao posljedicu donose i ostavljaju za sobom, zatečena i zatočena mislima o ljudima u njima, uvijek se sjetim filma Kazablanka, i onog teškog potvrdnog pitanja Humphereya Bogarta:

„Od svih barova u svim gradovima u cijelom svijetu, ona uđe baš u moj."




(Preneseno 16. lip 2010. James Ward)


Ne moram reći koliko me obradovala vijest da je upravo taj citat bio prošlogodišnji pobjednik po izboru posjetitelja filmskog sajta imdb.com, „boreći“ se sa mnogim također vječnim rečenicama izrečenim od strane naših ljubimaca s filmskog platna. Evo nekih od njih:

„Moja mama je uvijek govorila: život je kao bombonjera – nikad ne znaš što ćeš dobiti.“;

„Uljepšaj mi dan!“;

„Gospođo Robinson, vi to pokušavate da me zavedete?“;

„Ostavi pištolj, uzmi cannoli!“

iii..., Ona:

„Sutra je novi dan.“




AS TIME GOES BY - Ernesto Cortazar

(Datum prijenosa: 18. srp 2007. ladysaigon)

*

(Citati iz filmova: Forest Gamp, Prljavi Hari, Diplomac, Kum, Prohujalo s vihorom)


- 14:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.07.2014., srijeda

DVA BRANKA


Od sredine 2013. do početka 2015. u književno kulturnim krugovima brojnim manifestacijama se obilježavaju godišnjice rođenja i smrti Dva Branka:

BRANKO RADIČEVIĆ (Slavonski Brod, 28. ožujka 1824. - Beč, 1. srpnja 1853.)

BRANKO ĆOPIĆ (Hašani, Bosanska Krupa, 1. siječnja 1915. – Beograd, 26. ožujka 1984.)

Osim istog imena i beogradskog mosta koji ih sudbinski povezuje, i ovih vremenski zgusnutih godišnjica u stogodišnjici početka Velikog rata, u meni ih veže i to što ta dva mrtva pjesnika češće i iznenada ožive od meni najdražih, zahvaljujući svojoj poeziji.

Za Ćopićeve stihove sam sentimentalno vezana podrijetlom i osobnim sretno-sjetnim uspomenama, a svaki nepravedno i tragično ugašen mladi život, a ponekad i smrt općenito, sjeti me Radičevića i one njegove o „lisju“ koje žuti.



Branko Radicevic - Kad mlidijah umreti

(Datum objavljivanja: 12. tra 2013. Branko Radicevic)


Nedavno sam propustila književnu večer u Zagrebu priređenu povodom obilježavanja 190 godina od rođenja i 160 godina od smrti Branka Radičevića , na koju su me pozvali. Žao mi je zbog tog, jer pretpostavljam da su reprezentativni gosti govorili ono što bih ja voljela još jednom u životu čuti i po čemu tog pjesnika , uz već navedeno, pamtim: o rođenju u Slavonskom Brodu, o školovanju i smrti u Beču, o revolucionarnoj 1848., o ideji jugoslavenstva, o progonu iz Beograda i Zagreba, o „Đačkom rastanku“, o ljubavi prema Mini (Vilhemina-Mina Karadžić ), o tuberkulozi i slutnji rane smrti u najtužnijoj pjesmi, i naravno, i o onoj uglazbljenoj, veseloj i desetljećima popularnoj kompoziciji koja prati gotovo sve Čoličeve koncerte i mnogobrojne naše tulume, davne i ovdašnje.



Zdravko Colic koncert 2012 NY, Sele moja

(Datum objavljivanja: 10. ruj 2013. Dejana Ognjanovic)

O ovom što slijedi, a što će biti „moj“ specijalni dodatak sjećanju na pjesnika, zasigurno nije bilo riječi na toj književnoj večeri. Uz sve spomenuto, želim se jednom i tog prisjetiti, i to sa istim (o)smijehom koji me pratio i za čitanja nekih dijelova Basove knjige:

*
„Branko Radičević je rodonačelnik užasne, novokonponovane narodne muzike, duhovni otac jezivih, neljudskih urlika i zapomaganja, kakvi se više ne mogu čuti ni u predgrađima Damaska. Mini Karadžić, devojci iz loše porodice, ali očigledno otresitoj, ni na kraj pameti nije bilo da prihvati Brankova udvaranja i da se uda za čoveka koji je u stanju da joj u spomenar zapiše nazovi-stihove pevam danju, pevam noću/pevam sele što god hoću. Uopšte ne sumnjam da je Branko, sasvim u duhu svoje poetike pokušavao da Minu Karadžić uštine za dupe. I dokle smo došli?“


Svetislav Basara, Dugovečnost, Laguna, Beograd 2012.


P.S.
Doista, uz pokoju s folk parada pjesmu, postoji i jedna naša novokomponirana i jako popularna nabrajalica, koja, čim krene, mene automatski ubaci u Brankovo „Kolo“ i šeta me „naokolo“ već puna dva desetljeća…


* * * * *

O Branku Ćopiću sam na ovom blogu puno pisala, pa sam razmišljala da ovaj spomen post na 100 godina od rođenja i 30 godina od smrti književnika iz „moga kraja“ sklopim od dijelova rečenog, i tim zaokružim svoju vezanost za njega. A onda sam se sjetila nečeg o čemu nisam govorila. U svojoj skromnoj biblioteci imam jednu dragocjenu knjigu. Mala je to Brankova zbirka pjesama koju je ilustrirao slikar Mersad Berber.





Knjiga je poklon koji sam dobila kao učesnik recitator i organizator jedne od mojih zadnjih svečanih priredbi i književnih večeri u rodnom gradu na kojoj je prisustvovao i sam Branko. Knjiga me prati više od dvije trećine moga života i čuvam ju „kao zjenicu oka“ svoga.
Sa 18 godina sam je na odlasku u svijet stavila u kofer, i godinama joj se vraćala, najčešće pjesmom:






Draga mama, počesto te sanjam
kuću, Grmeč, nad njim nebo sjajno,
razbudim se, slušam Unu nujno
i u jastuk otplačem potajno.
Od kuće sam već nedelju petu
u Bihaću, u dalekom svijetu.

Da li me se sjeća dobri Žućo
je l ' Šarulja telence dobila,
šta li rade jaganjci i ovce,
da l' su zdravi Dorat i kobila?
Je l ' prošlo miholjdnasko slavlje?
A ti, mama, kako si sa zdravljem?

Je l' već vrijeme da orahe tresu?
Toga nema ovamo u gradu
Ostavi mi barem dvije pregršti,
dobro sakrij, da me ne pokradu.
Čak i ovdje, usred internata,
ima braće od toga zanata.

O Bihaću da ti nešto pričam?
Ne vidiš ga od silnih dućana.
Ljudi vrve tamo i ovamo,
smutila me gužva neprestana.
Niko nema goveda ni ovce,
nit šta rade, samo broje novce.

Neki dan je ovdje bio vašar,
to je bila grdna smijurija,
došla mečka i pelivan slavni
ime mu je Arif Tamburija.
Tu potroših, dajem ti na znanje
dva dinara, čitavo imanje.

Kako li sam poželio majko,
da te vidim bar malo, zeričak,
da zavirim u štalu i baštu
i da Žući na rep bacim čičak.
Od Bihaća, iz tamnih daljina,
vozi pismo garava mašina...


BRANKO ĆOPIĆ, MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE
ILUSTROVAO MERSAD BERBER
NIP „OSLOBOĐENJE“ I ZAVOD ZA IZDAVANJE UDŽBENIKA SARAJEVO, 1971.
TIRAŽ: 10 000 primjeraka (latinicom i ćirilicom)


U knjizi čuvam par fotografija na kojima je i moj otac u društvu omiljenog književnika, a u obiteljskim albumima postojala je jedna posebna, s posvetom, koju preseljenu s nekog od portala na kojima je srećem sa sjetom ostavljam ovdje.





I dok čitam ovih dana kako će se centralna svečanost obilježavanja godišnjica Ćopićevog rođenja i smrti održati u Krupi na Uni koja, kako piše u Wikipediji rijeku Unu ne dodiruje, dođe mi sve nekako gorko, tužno i otužno…




A prije 40 godina osmišljen projekt zvani „ Ćopićevo selo“, trebao bi se u vremenima koja dolaze u Hašanima realizirati kao memorijalni centar imena „Bašta sljezove boje“.

I kada s uzdahom pomislim: Džaba smo krečili… zastanem, predahnem, umočim pero u Jupol (gold) i nastavim, da mi zidovi uspomena ne začade.





Branko Ćopić priča anegdotu iz rata, Skender Kulenović mu spevao pesmu (2. nov. 1974)

(Datum objavljivanja: 16. tra 2013. SIGNATIAN)




- 16:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.07.2014., četvrtak

S plaže


Gospođin muž na plaži vodi poslovni razgovor na pametni telefon. Onda sve ono što smo mi u okolini već čuli tijekom razgovora, ponovi još par puta svom društvu s naglaskom da će propustiti poslovni ručak u Hiltonu s „mrakicom“.

Ne prisluškujem, nego on glasno priča.

Za to vrijeme, njegova gospođa (cca 50), otprilike duplo deblja od godina starosti, jede. Za neka dva sata mog prisustva, ona i slična joj prijateljica, a možda i sestra, susjeda ili šogorica, smazale su čips, kekse, grisine, sladoled, a nakon sendviča su otišle na pivicu u 10m udaljenu restoransku terasu. Za tu priliku je ogrnula pareo, glavu pokrila velikim slamnatim šeširom s mašnom, oči naočalama, a kroksice je zamijenila nanulama na štiklicu, i dvoumeći se da li da ponese torbu, odlučno uzme samo novčanik i mobitel iste veličine, pretpostavljam pametni. Muž joj reče da bi je trebao takvu „maskiranu“ uslikati za neki njihov portal, pa putem aplikacije (u što se ja ama baš ništa ne kužim), odmah poslati. Ona se pobuni jer misli da bi je ipak svi prepoznali, a onda mladić iz društva predloži selfie za fb. Tu se g-đa zbuni pa kaže kako ona to nema, taj selfie...

(Kasnije čitam u novinama kako je Clint Eastwood Jr. rekao nešto slično sa svojih 85 godina).

Onda joj mladić objasni o čemu se radi, a ona ga zbunjeno odsluša i ode. Po odlasku ženskog dijela društva, iako pozvani da im se pridruže, muškarci su ostali na plaži i nastavili priču o smartfonima i njihovim mogućnostima. Gospodin s početka priče je spominjao nekakvu „peticu“, ali se ponovo glasno vratio staroj priči o poslovnom ručku koji će propustiti uz neke nove detalje o „mrakici“.

Ubačena u priču, mislila sam o tom kako se lijepo druže, za razliku od mene koja uglavnom već godinama samujem na moru, i postavljajući si pitanje zašto baš debeli ljudi i na plaži puno jedu, i znajući što je to Hilton, mučilo me još jedino tko im je „mrakica“.

Inače, nemam ništa protiv pretilih, nego, kako ih uz pušače sve više dislajkuju i prozivaju kao nekakvo društveno zlo, trudim se bar na morskoj obali manje pušiti, a svoj pepeo diskretno otresati u mornarsku pepeljaru kupljenu u Dubrovniku prije petnaest godina. Suzdržavam se, i trošim vrijeme u dugim šetnjama, plivanju, čitanju i lijepim mislima za koje nemam uvijek snage u danima na kontinentu.
A i stid me ljepote koja me okružuje, ponajviše galebova i pučine.

A što se tiče mog mobitela, i on se na moru odmara i neuobičajeno, slično meni ponaša: svjetluca, treperi, prekida i izbjegava duge poruke, prazni se i gasi, štrajkuje na pozive, pa se iznenada puni... Čudo jedno, kao da zaglupi ili poludi, čim prođe Delnice.

Eh, da imam taj pametni, ne bih se ja mučila misleći tko to tamo... u Hiltonu jede.






P.S.

Ovo nije moja pepeljarica, ona ima meni dragu patinu, nego je iz oglasa, ali sam slične godinama poklanjala svojim „poročnim“ prijateljima.
kiss
- 13:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.07.2014., utorak

„Tušta i tma“


U ljeto 1990. sam se zatekla u Njemačkoj u vrijeme Mundijala i izravno učestvovala u slavlju njenih građana zbog osvajanja titule nogometnog prvaka svijeta. Prvi put u životu sam vidjela jednu takvu feštu, i moram priznati, zatekla me sreća svih tih ljudi na ulicama gradića kojim su tekli potoci pjenušca izliveni iz kolona automobila. Uz zastavice, vatromet, muziku, sjećam se i prekrasnih djevojaka koje su sa flašama sekta pjenušavo plesale u mnogobrojnim kabrioletima.

Da ima sreće i pravde, mogla sam se zateći ovo ljeto u Berlinu, ali nisam ispunila sve uvjete... Šteta.
Iskreno, ne mogu ni zamisliti kako je izgledala proslava iste titule u daleko mnogoljudnijoj i bogatijoj Njemačkoj od one prije četvrt stoljeća.

No, bila sam na moru i ipak uživo osjetila djelić nekad doživljenog, na sretnim licima njemačkih turista. Uz navijački folklor, pamtit ću i uzvike njihovih ponoćnih kupača koji su se prolamali našim gradićem u jednom od najhladnijih ljetno-morskih dana moga života.

Inače, neke „zadnjice i prednjice“ nogometnih učesnika ovogodišnjeg Mundijala u Brazilu što prije želim zaboraviti, ali bih voljela da mi pamćenje usvoji i grije me, uz par majstorskih utakmica i likova, i ovakve (u privitku priložene)) slike, kao što su me ugrijale stranice knjige „Tušta i tma“ na hladnoj ovoljetnoj plaži, thumbup.






(Sexy Brazilian Girls On The Beach 2014 [World Cup Brazil 2014)


(DJ Evoli Published on Jul 1, 2014)


- 15:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (11)
Svibanj 2015 (12)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (10)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (9)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (2)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (12)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (9)
Svibanj 2013 (14)
Travanj 2013 (9)
Ožujak 2013 (9)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se