MALI SUNCOKRET
13.06.2013., četvrtak
BLAGDANU dvorištu imamo mladu trešnju. Ove godine je prvi put rodila, pa se radujemo i pomalo beremo. Ja sam nestrpljiva, obrala bih ju cijelu, a on kaže da čekamo do Antunova, tad je skroz zrela. Danas je sv. Antun, zaštitnik sela, i mom mužu, uz Božić, najdraži blagdan. Uz sjećanja na bijele ljiljane, trešnje, kaleidoskope, drvene konjiće, klaker i sladoledare s kolicima, iz ove kuće je potekla i priča o janjetini. I da nije za ovih 36 godina dosta puta ispričana uz glavne likove i svjedoke događaja, mislila bih da je mašta obradila, a dijete prepričalo onu Jakšićevu pjesmu iz 1872... „Otac i sin“. Otac je bio kratko u zatvoru zbog problema oko zadruga. Majka se uz ostale poslove prihvatila i pečenja kruha za školu. Na Antunovo se njen sin rasplakao i rekao: „Da je naš tata s nama, danas bi nam kupio malo janjetine na kirbaju. Ne bi jeli samo trešnje.“ Onda je majka iz fertuna izvadila tog jutra dobivene pare od učiteljice i poslala sedam godina stariju sestru do crkve po janjetinu. Kasnije je plakala i gledala svoju djecu kako slatko jedu. Boraveći u Padovi prije šest godina, diveći se Bazilici sv. Antuna i uživajući u radosti ljudi čiji sam dio bila, sasvim slučajno baš 13. lipnja, žalila sam što on nije na mom mjestu. Uz obećanje da ću ga jednom „odvesti“ tamo, prošetala sam štandovima i pokupovala neuobičajeno puno suvenira, „igračaka“ za mog muža. Dok ih je razgledavao, bio je sretan; smijao se i pomalo suzio. Obećanje još nisam ispunila, ali se nadam da hoću. Trešnja je jutros obrana. Sad žurim; idem se dotjerati, pa kad stigne iz popodnevne smjene, „vodim“ ga na janjetinu.  P.S. (rekoh si: bez patetike, molim!) (Uploaded on Jun 13, 2011Nicola Caputo) |
Hvala Đorđe! 
