MALI SUNCOKRET
31.05.2013., petak
Uz lijepu vijestAlen Vitasović: “Već sam šest mjeseci trijezan…Pobijedio sam alkoholizam.”  (JL) (Uploaded on Mar 31, 2011morozula) Kako se lijepa vijest poklopila s događajem iz prošlog posta, a s obzirom da smo tad zaključile da je jednako dobar i kad je „nestabilan“, neka ovaj odabir bude i čestitka za tvoj okrugli rođendan, draga moja prijateljice!  (Uploaded on Jan 27, 2010cr0at4•) Dodatak, 05. 09. 2013. Kad se O. vratila iz JAR, gdje je svojim sretnim životnim okolnostima izbjegla „učešće“ u ratu, na jednoj večeri je pitala što se još događalo na „našoj sceni“ osim rata. Rekla sam da se dogodio Feral i Alen Vitasović. Vjerojatno bi to prečula ili na njoj svojstven način izignorirala kontriranjem, da se J. nije uključila, potvrdila, i dodala da se uz to još dogodio i Gibonni. O. nije priznavala ništa naše, i to je bio najtragičniji način bježanja od sebe, i strašno se trudila biti netko drugi. Odbacila je sve slojeve svoje prošlosti: gradove, ljude, idole, uspomene, i tako ogoljena kretala se u muževom „krem-društvu", vješto i vječito se maskirajući njihovim potrošenim maskama. Nikad mi nije bilo jasno zašto se i mene nije odrekla; ponovo sam se sjetila tog čitajući Mo Yana kada opisuje strah od zemljaka, a posebno školskih drugova. I tako, dok su o Feralu pričali svi uglas, J. je pokušala da joj približi Gibonnija. Ona ju je s velikom pažnjom slušala, jer je J. bila jedna od onih kojima je težila, i jako se iznenadila kada me J. zamolila da ja pričam o Vitasoviću. Naravno, O. me morala nakon "preporuke" slušati s jednakom pažnjom, i vjerujem s velikim naporom. Da li je šta shvatila tad, ne znam. Dugo je nisam vidjela. Ne znam što misli, radi, kako je i što čita. Kako Ferala više nema, bilo bi mi drago da je naišla na štivo čiji dio ovdje ostavljam. Istina, ni iz daleka ja nisam umjela reći nešto ovako… ali, uz moje suzne oči i nervozne ruke, htjela sam, i možda sam... bar, slično: "Te strašne jeseni 1993, dok Srednja Bosna gori, hercegovački muslimani u koncentracijskim logorima po Hercegovini pjevaju hrvatske budnice, a hrvatska naftna kompanija Ina radi punom parom, da srpskoj vojsci u Bosni slučajno ne ponestane goriva, da srpski tenkovi nad Sarajevom, ne daj Bože, ne ožedne, po cijeloj se Hrvatskoj, diljem Hercegovine i Srednje Bosne, čuo vedri i mazni, raspjevani glas Alena Vitasovića, kako slaže Morosinove rime, jednu preko druge, kao drva za zimu, na nekome stranom hrvatskom jeziku. Jednom od onih hrvatskih jezika koje rijetki razumiju, premda bi ih sve trebalo znati da bi se znalo onaj jedan jezik, koji Hrvati u pjesmi Ivana Slamniga dijele sa Srbima kao zdjelu bravetine u sočivici. Da nije bilo tih pjesama, čuvenih preko baterijskih radioaparata i kazetofona koji zavijaju kao vukovi u hladnoj noći, da nije bilo njihove vedrine i civilizacije koju su nam nanosile i koja se, zahvaljujući njima, podrazumijevala, mnogi bi među nama 1993. godine poludjeli. Poludio bih da mi tada nije bilo Alena Vitasovića i Livija Morosina. Jezik istarski, Livijev, jezik je razuma." Miljenko Jergović 31. 08. 2013. Alen Vitasović - Bura (1995) live spot HQ (Rock2105b, Preneseno 18. 12. 2011.) |
