MALI SUNCOKRET

30.03.2013., subota

„Uskrslo proljeće “


Ovu Goranovu pripovijetku sam „čuvala“ za današnji dan, kako bih njom obilježila obljetnice njegovog rođenja i smrti, i svima Vama, dragi moji, poželjela sretan Uskrs.





Uskrslo proljeće


Danas je kod Krupićevih sve nekuda tužno. Kao da se i stara kuća snuždila, prem je mazi po slamnatu krovu orahova grana i kao da šapuće presretna:

— Proljeće je; eto pupova, eto lišća, zelenila... života!

A u maloj izbici podbočila se o prozor mlada Janja, majka, žena, a vruće je čelo prislonila uz hladno staklo; jer to blaži bol, i suze teku lakše, slobodnije... Da, proljeće je, i sad na će procvjetati jorgovan onim divnim mirisom, onim mirisom koji je natapao njegove mlade grudi blaženstvom, srećom. Sjeća se, nebo je bilo modro, prekrasno modro, a mlada se trava zelenila i šuštila, pjevala — proljeću... Hiljade je i hiljade cvjetova sagibalo poljima i vrhovima svoje nježne glavice, i kao da je s lastama, s vrapcima, šumom i ljudima pjevalo u zanosu pjesmu Bogu i Uskrsnuću: Aleluja! Aleluja! A vjetrić je put nebesa nosio dar cvijeća i proljeća — miris i pjesmu...

— Ivane! — šaputale su njezine usne, a mlado je sunce zlatilo njenu plavu kosu, mlado je nebo sipalo svoju modrinu u njene duboke sanjarske oči.

— Janjo, nebo moje... — otrglo mu se iz širokih grudi, a crne su oči pile njenu ljepotu i nektar s purpurnih usana njenih.

— Aleluja! Aleluja! — zapjevala je ševa, dok se digla od jorgovana i plovila povrh kuća.

Janja je bila sretna i presretna; osjećala je tek jedno, osjećala je svetu proljetnu ljubav. Njeno je srce igralo, poskakivao, titralo, ko površina tihog jezerca za lahora.

Ona, sirota i jedinica boležljivog starca udovca, ljubila je Ivana Krupića, sina seoskog bogataša. Koliko je samo prezirnih pogleda podnesla i pogrdnih riječi iz usta nemilosrdnog gavana. Otac je grdio sina što miluje siromašnu djevojku, jer njegov imetak nije zato stečen da tuđu golotinju oblači.

Ali došao je onaj gorki čas koji bi morao biti pun blaženstva; Ivan je Janju oženio. Stari je Krupić gorio od srdžbe i jada, a nakon par dana pronio se selom glas, da je stari mladog Ivana razbaštinio.

Janja ga molila da posluša oca, da je ostavi, da je zaboravi. Ali Ivan je ostao kod svoje riječi:

— Janjo, živjet ćemo u tvojoj siromašnoj kući uz starca oca, prehranjivat ćemo se ovom mrvicom oskudne zemlje, ali ćemo biti svoji.

I živjeli su. Stasiti je Ivan pograbio ručicu i lemeš, te zarezao oštrim plugom prvu brazdu, a Janja je zasadila uzdahom i molitvom.

Prolazio je mjesec za mjesecom, godina za godinom u oskudnom življenju. Stari je djedo, otac Janjin, zibao jednogodišnju Ružu, majčin pupoljak, uvijek nasmijanu i tihu. A mali Milivoj sjeo bi mu na koljena i za dosadnih zimskih večeri slušao bi priče iz starih zlatnih dana.

Bilo je to za jednog tužnog jesenjeg dana. Sve je opustjelo, vjetar je pjevao opijelo čitavoj prirodi, a bjelokosi je djedo iskašljao zadnju snagu iz svojih staračkih grudi.

— Djedo, djedo... — jecala su djeca, a siromašna je majka nemoćno lomila ruke sama, prezrena.

Ivan je otišao po drva i pobrao nešto suhih grana u zajedničkoj šumi. Došao je sav mokar i iznemogao, a na lijepom licu odrazivala mu se bol, golema bol.

Kad je začuo za smrt starčevu, poletio je u sobu i ogrlio ženu i djecu, a na usnama lebdila mu utjeha, nemoćne i lijepe riječi:

— Moram vam pomoći!

Nekoliko dana iza starčeve smrti obilazili su sva okolna sela agenti, koji su tražili ljude Gorane za Francusku. Javilo se mnogo mladića i muževa spremnih da zaslužuju u tuđini koricu hljeba za sebe i svoju obitelj. Javio se i Ivan. Potrčao je kući i presretan ogrlio ženu, te joj sve na dušak ispričao.

Janja je samo problijedila i gledala u nj kao da ga ne razumije, poražena u svojoj nutrini.

— Ivane, istina je, poljane su puste, drveće golo i crno, pa i naše ljubljene laste ostavile su gnijezdo pod našim krovom; ali ne ostavi ga ti. Ne, ne, Ivane, čuj me, svanut će opet naše proljeće. Ne ostavi me!

U njenom se plavom oku caklila suza, njene su se grudi nadimale, širile, a srce se stislo kao malena ptičica koja dršće pred zimom.

Ivan je stajao pognut, crne mu kose pale na sumorno čelo, a duge se trepavice rasklopile i pod njima zasja oko molbom, dok mu se s usana otkinule blage riječi:

— Moram, ne traži od mene ono što je nemoguće, vjeruj mi, odlazim samo zbog naše sreće, jer tamo ću raditi kao crv i donesti kući ono što je nama najpotrebnije — novac. Pokazat ću ocu, da me ništa ne sprečava u životnoj borbi; a ja ću jednog proljeća doći zajedno s našom lastom pod krov našega doma.

Došao je dan odlaska Ivanova. Kada je onako mlad, vitak i lijep, stajao na vratima vagona, a lokomotiva kriknula u maglu, njeno se srce stislo i objesilo o suho grlo.

Ivana je progutala jesenja magla.

Minula je zima u molitvi i strahu. Granulo je proljeće, a došle su i laste. Čekala ih: a one kao da su joj pričale o Ivanu, o njegovoj borbi, o njegovoj velikoj ljubavi...

Stizao je list za listom, pun topline, muke i utjeha, a jednoga dana je primila novce.

"To ti je za Uskrs..." — pisao je Ivan. Ona je grlila njegove retke, upijala svako slovo u svoju dušu.

Svaki bi čas koji listić, kao komet, rasvijetlio tamu njenog životarenja, a djeca su rasla i proljeća odmicala...

"Ivane, pisala mu je, mali će Milivoj ove godine u školu."

Jedan list iza toga, jedna pošiljka, i Ivan se nije više javljao. -

Već je stigao kući Marin Joso, Mikićev Frane, Barini sinovi i Nevenkin zaručnik Pavle. Svi se vratili sretni, nasmijani, i sa mnogo novaca. Ali njega nema. Bježala je od jednog do drugog Ivanovog prijatelja, ali svi su rekli samo jedno:

— Bio je s nama u šumama i dobro zarađivao, ali eto, tomu će biti naskoro tri godine, kako je nestao. Nitko ne zna, kuda i kamo. Sigurno u koji grad, u tvornicu, gdje je moguće i nastradao.

— Zar ti ljudi nemaju srca — jecala je — da tako nehajno nagađaju o njegovoj smrti.

— Moguće, moguće — ridala je dane i dane — da mu je srce zdrobio koji golemi stroj, da je nestao u dubljini kojega rudnika...

Iz Francuske su stizale vijesti o poplavama, o orkanima, o vatrama koje su zahvatile goleme površine šuma. I njeno je srce pucalo, slabilo je; briga, bolovi, žalost i rad iscrpili su njeno zdravlje i jedno je jutro ostala u krevetu. Bijela ko bijeli krin, iznemogla i bolesna...

— Majčice — tetošila je kćerka svojim sitnim glasićem — ne plači, vidiš li, kako je bratac velik, eno pošao je u šumu po drva da ti bude toplo... On je tako dobar.

Jedina su bila njezina sreća i utjeha djeca, ona su hrabrila njenu polomljenu dušu i časom joj porastoše krila, te bi se opet vinula u sanjarenje, u nadu. Mislila je... ne, nije umro, doći će on velik i lijep, doći će k meni, k djeci...

Ali je opet kruta stvarnost razorila njene nade i maštarija i bolna joj duša šaputala: "Da, doći će, doći će k tebi i zagrliti križ vrh tvoga groba..." Čitavu je zimu sprovela u krevetu, a mali joj Milivoj nosio jelo od bakice koja plače dane i dane, jer je otac nemilosrdan. Poslala bi joj drva, kolača i pregršt utjehe, utjehe od njezine nesuđene majke. To je blažilo njenu dušu ko melem, i ona je osjećala, kako nestaje leda s njena srca, kao što i snijeg ostavlja gore i doline, a led puca ugrijan proljetnim suncem...

Još je jednom naslonjena o prozor proživjela sav svoj život, i sreću i nesreću.

— Nebo, nebo, oh to modro nebo — jecala je za prozorom. — Lasto — šaputala je lasti što je lebedila oko kuće — jesi li ponesla s proljećem i pozdrav na svojim krilima?

— Aleluja! Aleluja! — zapjevala je ševa...

Pošla je k jorgovanu i sjela na klupu, prvi put nakon šest mjeseci ustala. I opet je jorgovan mirio, i opet je leptir ljubio ljubičaste čaške, a njega nema sva sretna, sva nasmijana... Kao da je pjesma prohujala preko njenih usana.

— Janjo — viknuo je netko i zagrli je svojim snažnim rukama. — Janjo, nebo moje!

A ona je osjetila žar crnih očiju i dugi cjelov u mirisu jorgovana... Baš kao i onog proljeća...

— Ivane — otelo joj se iz grudiju, više nije mogla, zanijemila je od sreće i blaženstva. Njen lijepi Ivan vratio se kući, sretan, jak. Njezina sreća...

Još je jače jorgovan zamirio, još je ljepše zapjevala ševa, a iz tornja seoske crkvice zapjevala su prvi put zvona proljetnu pjesmu: Aleluja! Aleluja!

Otac je zagrlio sina koji je u tuđoj domovini našao zaradu, prem je ukrasila crnu njegovu kosu po koja srebrna nit, a meko je i bijelo lice pocrnilo, otvrdnulo...

— Željo moja — plakala je od radosti majka. — Gdje si bio? Zašto se nisi javljao?

— Parobrod me ponio preko oceana u Argentinu kao mornara, gdje sam ostao, a nisam se smio javljati. I eto me, rudnici su crpili moju mladost, ali danas može moja kuća da proslavi Uskrsnuće.

— Sinko — javi se stari Krupić, a glas mu zadršće — kćeri, oprostite, ja sam to skrivio, ja i moja pohlepnost. Vidim što može ljubav i sloga. — I starac suznim okom zagrli Janju, djecu i Ivana, te ih pozove da zajedno proslave Uskrsnuće Sina Božjega.

Ivan se odazvao. Oprostio je sve, a Janja se u času preobrazila, jer je uskrsnuo onaj koji je posjedovao dio njezina života.

Danas je kod Krupićevih veselje i radost, a priroda kliče:

Proljeće je, eto pupova, eto cvijeća, eto pjesme, zelenila... života!

A zvonovi su skladno zapjevali pjesmu uskrsla proljeća...


100 GODINA OD ROĐENJA I 70 GODINA OD SMRTI:

IVAN GORAN KOVAČIĆ (21. ožujka 1913. - 13. srpnja 1943.)






(Uploaded on Sep 19, 2009 MiMundoCreativo)

- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.03.2013., ponedjeljak

MOJITO

Zima mi je. rolleyes
Selim se... wave


Idemo, yes ,

u Havanu:




(Published on Apr 30, 2012Ricardo Tamura)





(Published on Jan 9, 2013milicaica2)


U kavanu:




(Published on Jan 6, 2013milicaica2)





(Objavljeno u 7. 04. 2012. XandraDekker)


Mojito (fon. Mohito) je koktel od bijelog kubanskog ruma, soka limete, svježe mente, šećera šećerne trske, soda vode i izlomljenog leda.
Mojito se pojavio na Kubi između 1910. i 1920. Smatra se da je lokal "La Bodeguita del Medio" u Havani mjesto gdje je nastao originalni recept 1946. Ime koktela je kombinacija riječi vlažan (mojadito) i imena kulinarskog sosa (mojo), što odgovara karakteru ovog tropskog i egzotičnog pića.
Popularnosti ovog koktela doprinijeo je pisac Ernest Hemingway, koji je bio stalni posjetilac barova u Havani.
(Wikipedia)

fino party

P.S.

kiss sretan





- 14:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.03.2013., srijeda

DANAS...



Pričao si mi jedne večeri prošle godine, dosta mirno i ozbiljno, otprilike ovako:

Volim noću sjesti na veliku terasu stana u potkrovlju. Zagledan u svjetla velegrada, pogled često zaustavim na zgradi koja dominira. Rekli su mi da je to neka poznata klinika. Tad se pitam tko sam i otkud ja tu; i tad mi najviše nedostajete.

Od tada, dok razmišljam o tebi, u mnoge uglavnom vedre slike iz naših dnevnih razgovora, uvijek se provuče i ta sjetna noćna slika tebe, za koju tražim okvir.
Postoje mjesta iz kojih se nikad ne vraćamo. U njima žive priče o nama, naši produžetci. Ovo je sasvim slučajno i priča o tebi.

Postoje gradovi koji nas biraju, pa nas život svojom čudnom logikom vodi ili vraća u njih. Na to ne možemo utjecati. Možda ima nekog skrivenog smisla u tim neočekivanim potezima života. To su one tajne veze kojima smo obilježeni. One nevidljive niti od kojih smo satkani.

Čudo tkanja naših života, istim pletivom i prepletom, glat-frket, frket-klot, pa opet, ispočetka.

Možda nije slučajno što baš ta zgrada dominira u tvom noćnom pogledu na nepoznati grad. Možda si ti taj okvir koji je nedostajao već poznatoj slici. Životno pletivo i neočekivani produžetak koji nitko od nas nije tražio. U toj zgradi se dogodila jedna smrt i jedna ljubav koja je odredila ne samo moj život. Možda se dogodi i neko rađanje, novi nastavak stare priče;
povratak ili početak, tko to zna.

Ne volim tvrdnje; sklonija sam onom...možda.

I kad tako posložim taj klot i frket... politika, podvale ( kao ona sinoć u središnjem Dnevniku; naknadno dodana op. bl.), mržnja i mnogi ljudi i pojave, beskonačno su mi daleki, i sve više dosadni.

A ni ljubav nema ništa s tim, čini mi se.

(pisano prije desetak dana)

*

Danas je došlo proljeće.
Danas je stigla tužna vijest o smrti djevojčice Nore Šitum. Počivala nam u miru.
Danas je 44. godišnjica smrti mog oca, kog je leukemija u 44.(oj) odnijela iz zgrade istog imena, koju noću gledaš.

Danas mi mržnje ništa ne mogu.





(Published on Jun 6, 2012 Zvezdan21
Vanessa Mae - Spring II (Largo e pianissimo sempre)


- 13:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.03.2013., četvrtak

BABA MARTA


Prvi ožujak je označen kao klimatološki početak proljeća, a dolazak onog pravog još čekamo, na što nas je današnji dan zorno podsjetio. Rekli bi po narodski da je Baba Marta jako zinula pokazujući zube, što i nije baš u mašti neka lijepa slika. Dan je opet u bijelom kaputu i promatran kroz prozorsko staklo, bez nekih vanjskih poslova i obveza, djeluje prilično idilično. Ali vijavica, huk vjetra i nanosi snijega na prozorskim oknima ipak sliče babinim zubima, brrrrrrrr.

Babu Martu i njene nestašluke poznajem dugo, kao nekakav ružan međuprostor između mog većinom sunčanog rođendana i prvog dana proljeća. I ne volim je. Zato me iznenadilo kad sam nedavno saznala da Bugari Babu Martu slave:

Baba Marta je jedan od najstarijih do današnjih dana očuvanih bugarskih običaja. Toga se dana svojim najbližim, kao i onima koje se voli, poklanja privjesak – martenica – od isprepletenog crvenog i bijelog konca – jer ona nosi zdravlje, sreću i dug život.

Crvena boja je za zdravlje i sreću, a bijela za dug život. Na selu se martenicama ukrašavaju i stabla voćaka, a i stoka – ne bi li sljedeća godina bila što plodnija. Prema narodnom vjerovanju, 1. ožujka/marta je početak proljeća, a tada se u prirodi bude i zle sile, a martenice imaju magičnu moć da štite od tih sila – bolesti i uroka.

*

Martenica se stavlja na lijevu stranu kaputa, pulovera, haljine, blizu srca, i tu ostaje sve do prvog susreta s lastavicom ili rodom – vjesnicima ponovnog buđenja prirode. Tada ih se skida i stavlja na rascvjetalo ili ozelenjelo drvo.”
(Izvor: Bugari u Hrvatskoj)




(Uploaded on Feb 16, 2011 =8 8:>;>20)


Za razliku od bugarske „babe“, koju bih rado nazvala bakica, ova naša mi više djeluje kao opomena, inat, stres, huka i muka, da ne kažem...prava babetina. Kažu da će njena posjeta biti kratkotrajna, i da će visibabe koliko već sutra ponovo dići svoje glavice ispod već podebelog snježnog jorgana. Isto tako kažu da će ljubičice zamirisati, a narcisi neometano procvjetati, i da će Baba Marta morati pobjeći pred tom ljepotom. Rok joj je najdalje do podneva i 2 minute, 20.03. kada je ono pravo, kalendarsko proljeće obećalo doći. Do tada, strpimo se...

A sada, dok mi psići tonu u depresivno stanje pored peći, moram i ja pronaći nešto protiv svog stanja glavobolje, kukobolje i sličnih tegoba, jer me je baba skroz rasturila.
Osjećam se, baš kao neka...da ne kažem...wink

A kako ste mi vi? mah


- 18:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.03.2013., srijeda

ŠESTI “VELIKI GATSBY”

Veliki Gatsby otvara filmski festival u Cannesu

Novi film australskoga redatelja Baza Luhrmanna 'Veliki Gatsby' snimljen po slavnom romanu Francisa Scotta Fitzgeralda s Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi, otvorit će 15. svibnja 66. filmski festival u Cannesu, objavili su organizatori. Film će biti prikazan izvan konkurencije, u 3D tehnici.

Uz DiCaprija u filmu se pojavljuju Tobey Maguire, u ulozi Gatsbyjeva prijatelja Nicka Carrawaya, Carey Mulligan kao Daisy Buchanan iJoel Edgerton kao njezin muž Tom Buchanan.

Riječ je o šestoj ekranizaciji ovoga romana Scotta Fitzgeralda, a najpoznatija je ona iz 1974. u režiji Jacka Claytona za koju je scenarij napisao Francis Ford Coppola. U toj su se filmskoj verziji u glavnim ulogama pojavili Robert Redford (Gatsby), Mia Farrow (Daisy Buchanan), Bruce Dern (Tom Buchanan) i Sam Waterston (Nick Carraway).


Izvor: Metro PORTAL




(Published on Dec 20, 2012 kinotrailers100)


*

“He talked a lot about the past, and I gathered that he wanted to recover something, some idea of himself perhaps, that had gone into loving Daisy. His life had been confused and disordered since then, but if he could once return to a certain starting place and go over it all slowly, he could find out what that thing was. . . .”

The Great Gatsby, F. Scott Fitzgerald (1896. – 1940.)






(Uploaded on Dec 30, 2011 yelica63)


Bila sam jako ljuta i kroz suze ponavljala: nije fer, nije fer...
Smješkao si se govoreći: Pa to je samo film.
Nije film...nije fer – tulila sam.

Bio je to doživljaj „mog“ Gatsbya 1974. za koji si me godinama zezao, što stvarno nije bilo
fer
:-)))))


- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.03.2013., petak

HAPPY WOMEN'S DAY

PISMO MAJCI




(Uploaded on Feb 4, 2012KneleCG)

Pismo majci – Sergej Jesenjin
(Stihove govori Rade Šerbedžija)




PISMO ŽENI




(Published on Mar 7, 2012Marino Boban)

Pismo ženi - Sergej Jesenjin
(Stihove govori Zrinko Kapetanović)




DUŠO MOJA




(Uploaded on Feb 7, 2010cicvarica)

Na dan njenog vjenčanja - Velimir Rajić
Dušo moja - Zvonimir Golob
(Stihove govori, pjeva, Ivan Bosiljčić)




TVOJA MALA




(Uploaded on Jan 5, 2011jhlupic8)

(Mišo i Ivana Kovač)




SPECIJALNI DODATAK (09.03.):

Dobijem jutros mail:

„Jučer si poželjela, sinoć se ostvarilo...danas uživaj!
Sretan ti rođendan, najdraža moja.“
party




Rade Serbedzija - Ivan Bosiljcic - Vece Sa Ivanom Ivanovicem - Prva TV

(Published on Mar 8, 2013NZDLM)


Malo čudo...Hvala!
sretan



Oznake: dan žena


- 13:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2013., četvrtak

MARINKOVIĆ


100 godina od rođenja:

RANKO MARINKOVIĆ (1913. – 2001.)



ZAGRLJAJ



STVARNOST se rastvara pred tobom kao lepeza; prošetaj pogledom uokolo, svi viču iz gledališta „mene, mene!“ Misle da je to šala što ti kaniš učiniti. U tebe je pogled mesarski: biraš ovna za žrtvenik UMJETNOSTI.

*

…neprestano tu nešto njuškaš i pipkaš uokolo po tijesnim zbijenim ulicama, gledaš, kao mrav, ne bi li otkinuo komadić te male, sirove STVARNOSTI i s jednim plijenom u zubima pobjegao u svoju književnu jazbinu.

*

Sad smo jednaki. Ovim smo zagrljajem stupili u brak, do smrti. Zamisli – do smrti! Koja vjernost! Jer drugog izlaza nema. A svemu si ti kriv, tvoja „pasja ćud“, kako kaže šjor Bepo. Odmah si posegnuo za pištoljem da me ubiješ! Morao sam te zagrliti da sebe spasim. I sad te moram držati. Oprosti, ne srdi se (te su te riječi sjetile urođenika, pa si nastavio gotovo sentimentalno): Ne držim te ovdje iz mržnje, nego iz potrebe. Ti si krokodil; ako te pustim, požderat ćeš me. Dakle moram sputati tvoje tijelo da me ne bi progutao. A dušu, vidiš, dušu ti ostavljam slobodnu.




SAMOTNI ŽIVOT TVOJ

*


I kad je malo zatim gad došao k sebi i u žalosnom razočaranju ustanovio podlo nasilje nad svojim tijelom, tješio se lukavom rezignacijom: Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke!

I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan...
Rukama se može zadaviti!

Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice.

Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.




RUKE


Gledao sam ih pred sobom prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naručaju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i "starije" kad ne bih znao da su skupa rođene od iste majke (dakako, i od istog oca), štaviše, da su skupa i začete, da su nastale iz zajedničke želje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha.

Nastale su iz želje, iz grča, iz čudnog trabunjanja u noći, u pomračenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pažljivo i brižno, kao što kuja nosi štene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakuće palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevuši do-re-mi-fa... fa-mi-re-do..., zatim zabubnja po prstima marš, pjeva.

— Šta to radiš? — pita je Desna.

— Što bih radila? Pjevam — veli Lijeva.

— Pjevaš? Što pjevaš?

— Pjevam "do-re-mi-fa" i "Marširala, marširala..."

— "Marširala, marširala"? Glupost! — veli joj Desna s poučnim podsmijehom. — Kao da si ti vojnik?

— A kao da samo vojnici pjevaju "Marširala, marširala.." to pjevaju i djeca.

— Kao da si ti dijete?

— Nisam ni vojnik ni dijete, ali zašto bi bilo glupo pjevati? — veli Lijeva već srdito. — A baš ću pjevati!



*





(Uploaded on Feb 22, 2012 GolubicaMiraZg)



Samotni život tvoj u sjeni vrućeg ljeta … Tihog ljeta s cvrčcima na grani, s oblacima i pticama u zraku, s nehajnim zapljuscima mora među grebenima, s kliktanjima galebova i blejanjima koza u daljini. Samotni život u ljepoti neba i pučine. Oblaci i jedra plove u daljinu …


(Odlomci iz zbirke novela "Ruke")




- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.03.2013., utorak

RIBE


Neke od mojih Riba, a imam ih puno bliskih, već su proslavile rođendan. Za njih, i za one kojima tek stiže, neka ovo znanje iz Wikipedije bude zajednička rođendanska čestitka, u boji ljubičice.

Ribe (znak)

Ribe (lat. Pisces) su jedan od 12 horoskopskih znakova. Osobe rođene od 20.2. do 20.3. rođene su u znaku riba.

• Vladajući planet - Neptun, Jupiter
• Element - Voda
• Boja - Ljubičasta, srebrna
• Dragi kamen - Hematit
• Metal - Titan, kositar, bronca
• Cvijet - Lopoč
• Životinja - Ribe

Karakteristike

Ribe su treći vodeni znak i posljednji od svih znakova. Ribe su nežne poput tople vode i lako se izgube. Ovaj znak nije uvek siguran u činjenice, ali zato itekako ume da oseti stvari. Biti preterano osjetljiv i romantičan znači posedovati smisao za stvaralačku čaroliju; muzika, slikarstvo, poezija pravi su način samoizražavanja ovog znaka. Na njenu odluku se uvek predugo mora čekati. Ovaj je znak previše ljubazan da bi smišljao kako povrediti neku drugu osobu.
Delovi tela povezani s Ribama jesu stopala. Ona nose čitavu težinu tela i Ribe pokušavaju nekad poneti sve nevolje svijeta. Ribe su indirektan, zagonetan, romantičan, hipersenzitivan i selektivan znak. Iako shvata bolje od drugih, voli da blefira. Simbol je univerzalnog čoveka. Popustljiv, emotivan, ali je na poslu lider. Živi u svetu imaginacija. Ima jaku intuiciju. Vizionar je i odličan medijum.

Ljubav

Riba uvek traži savršenog partnera. Sposobna je od najobičnijeg sastanka, svojim očaravajućim šarmom napraviti poseban događaj. Njena su osećanja vrlo blizu površine i najsretnija je kada može svoja najdublja osećanja podeliti sa onim koga voli. Ume da se zaljubi u neuspešnu i nimalo sretnu osobu i želi od nje napraviti tada savršeno biće. Kada odluči da ode, izbegavaće neprijatne scene i jednostavno će iščeznuti. Za ozbiljnu vezu, Ribi odgovara romantičan, ranjiv, ali dovoljno jak partner, da se oslanja na svoje snage.
U trenucima zbrkanosti, treba joj brižna osoba koja će joj pomoći da nađe smisao života, baš kao što će i ona ljubavi svog života pomoći u svakoj teškoj situaciji. Savršeno biće ne postoji, ali će uz malo čarolije i mnogo ljubavi Riba od nje napraviti sigurno posebnu osobu. Ribe nikada ne umeju da potonu iz prostog razloga što su dobri plivači. A o tome šta misle, šta ih interesuje, šta žele niko nema pojma. Srce im je meko, osećanja nežna. Vole da vole i da budu voljene. U ljubavi više daju nego što primaju. Seks im je blag, bez uvoda, a eros zagonetan.

Posao

Ribama najviše odgovara posao koji joj omogućuje rad laganim tempom, bez krutih navika. Za nju je bolje da nije na rukovodećem radnom mestu, jer će tada morati donositi gomilu odluka, a to bi značilo da mora uznemiravati svoje kolege. Karijeru nikada neće birati prema plati, jer joj je mnogo važnije da bude zadovoljna svojom poslom i onim što radi. Zanimanje za Ribu je vezano za bolnice, socijalne ustanove, okultizam, umetnost, posebno slikarstvo i gluma.

Prijateljstvo

Riba ne samo da saoseća sa drugima, nego i oseća ono što druga osoba oseća. Ne priliči joj da preuzima inicijativu, veoma je prilagodljiva, ne želi prijatelje koji će je uvesti u dosadan i monoton svet prepun rutine. Stvarnost je za nju često razočaravajuća i povremeno se želi sakriti, pogotovo kada se nalazi u stanju krhkosti. Njenim pravim prijateljima to neće smetati i strpljivo će čekati da se vrati u realnost. Ljudi koji su joj bliski trebaju biti ljubazni i osetljivi, strpljivi i spremni da joj se pridruže na za nju očaravajućem mestu, gde ništa nije onako kako izgleda...

Zdravlje [uredi - C@548]





(Uploaded on Dec 18, 2011rosagalaxy)


Drage moje Ribe, s ljubavlju ispratimo i ovu zimu i sa srećom krenimo u susret proljeću i novoj godini našeg života.





(Uploaded on Nov 6, 2011Bobana57)


B. kiss P. kiss Đ. kiss C. kiss M. kiss R. kiss B. kiss A. kiss LJ. kiss


mah party

Oznake: ribe


- 16:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.03.2013., petak

RITAM


Kao i sad, mjeseci u godini su se i nekad završavali različito: 30., 31., 28. ili 29. ali uvijek su počinjali jednako: prvog. I nema u tom nekakve mudrosti, kao ni u izlasku i zalasku Sunca, ali ima ritma.
Uz praznike svih vrsta, dan kojem sam se uvijek radovala, bio je: prvi. Prvi u mjesecu je za mene bio i početak nečeg novog i dočekani dan; dan kada su moji najbliži dobivali novac za svoj rad.

U mom djetinjstvu, baka bi prvog u mjesecu od svoje penzije, sve što nije bilo papirnato, ostavljala u jednu ladicu kredenca, za mene. Nakon ljubljenja i grljenja pri našim dolascima za praznike i raspuste, slijedilo bi uzbuđeno, gotovo ritualno otvaranje te ladice. Bila je to moja kasica radosti, koja se punila svakog prvog.

Prvog je stizala i tatina plaća i tada bi se ostvarivao dio onog potrebnog ili željenog, za koje su roditelji govorili: „Visok je datum; strpi se do prvog.“
Nikad sekretarica škole Ivanka S. nije kasnila s obračunom plaće, a kada bi prvi padao nedjeljom, platna lista je bila u kući već zadnjeg dana u mjesecu.

Onda je od moje 15. godine prvi postao dan kada je poštar donosio mami penziju, pa bi tad, nakon što poštar dobije onu „siću“ kao ja od bake, mama ponavljala zabrinuto svoju „mantru“: „Uvijek od 15 oduzmi 19“. Imalo je to težinu današnjeg tzv. „minusa“, i unosilo malo tuge u tu radost dolaska prvog.

Studentski kredit se također mogao podići u referadi fakulteta oko prvog.

Ritam „od prvog do prvog“ nastavio se i mojom udajom; uz platnu listu stizao je, keš. Pratilo ga je često pitanje da li ćemo se taj mjesec uspjeti „pokriti“. Izlaz iz škripca otvarao se pozajmicom iz „kase uzajamne pomoći“ ili dizanjem „sindikalnog kredita“, a kada su keš zamijenili čekovi i „dozvoljeno prekoračenje“, život je i s te strane postajao malo lakši.

Svoje plaće ću preskočiti kao netipične za ovu temu, zajedno sa mjestom i vremenom u kojem su se događale...
Ali radost koju sam tad osjećala pred prvim bankomatima u životu, i tu iluziju blagostanja, pamtim kao neki
„mali prvi“.

*

Dolaskom kolektivnih ugovora i kliznog radnog vremena, privatizacije, demokracije i tranzicije, sve je nekako „proklizilo“. Svi su se datumi pošemerili, a „prvi“ je skroz izgubio svoj značaj i značenje. Sad se premjestio, kako gdje, od 5. do 25. u mjesecu nakon odrađenog. A ako bi naletio na vikend ili praznik, „prvi“ bi kasnio još po nekoliko dana ne poštujući ni rad ni radnika, ni red ugovorenog, nego tvrtku i bankovno-kalendarski ritam.

A ponekad i ponegdje bi se toliko zagubio u stvarnosti, da bi zaboravio doći.

Nekad davno, ispričala sam mužu kako smo u djetinjstvu umirali od smijeha kada je čika Mirko, otac moje drage prijateljice, jednoj stranci zabunom rekao: „Dođite po ove dokumente 32.“

Kad zadnjih godina forsiram pitanje: Kad će plaća?, Kad će „prvi“!
muž se zbuni, zamisli, rastuži, popije malo vode, odluta u sjećanje, i kaže:

Možda, 58. (og) ?
Nasmije me, kao nekad, ali se ne zabuni.



P.S.

Časna riječ!






(Uploaded on Oct 25, 2009GoapeleVEVO)




(Uploaded on Aug 5, 20099JaGeniuses)


- 01:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (5)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (7)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (8)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (11)
Svibanj 2015 (12)
Travanj 2015 (9)
Ožujak 2015 (8)
Veljača 2015 (8)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (10)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (10)
Rujan 2014 (7)
Kolovoz 2014 (9)
Srpanj 2014 (5)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (8)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (2)
Prosinac 2013 (9)
Studeni 2013 (11)
Listopad 2013 (12)
Rujan 2013 (12)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)

Opis bloga

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se