mislijedneplavusche
01.05.2016., nedjelja
traganje za djedovinom - Čakovec
   kad bih pitala svoju baku mariju-blanku o djedi Ivanu, pogledala bi nekud daleko, daleko, mahnula finom manikiranom rukom i prošaptala: ah, janoš. janoš. ti huni. atila, bič božji!   poznavala sam kao dijete mamine tete i neke stričeve, svi su se zvali neobičnim imenima, stric pišti, feri, vilmoš, karlobaći, teta geta, teta treska, a mamina baka katarina bila je rođena Takacz . jedan je stric u dalekom gradu budimpešti, pa onda pisam mamu kako se dogodilo da njihovo prezime, i mamino djevojačko zvuči čisto obično, nimalo stranjski. eh, kaže mama, nisu se oni tako prezivali prije . došlo je doba da ne smiju baš zvučati kao tuđinci, neslaveni, pa su samo malo promijenili neka slovca i dodali -ič. a dotle su se prezivali Banhidy. tradicionalno radili su najstariji sinovi kao majordomi na dvorima grofova Feštetića, pa se prenosila priča da su zgodne dekle zapinjale za oko veselim grofićima , a bogme ni naočiti momci nisu ostavili ravnodušnima plemenitaške kćeri . ma tko zna nakon svih tih stoljeća pravu istinu, no, možda ne bi bilo loše da pogledam malo tamo po međimurju, možda je ostalo kakvog traga od mojih banhidyja.         međimurje je najmanja županija, no najnaseljenija, puna života, mladih, raznih događanja. (khm, neću sad pričati onu tužnu priču o jednom zgodnom varaždincu kaj mi je hofiral. a ja mislila da misli ozbilno, ma kaj, nije se njemu dalo do zagreba pelati, nek si je našel neku čakovečku pucku pa se ž njum išel zabavlat. šmrk.  ) ovdje se mnogi bave održavanjem tradicije i starih običaja, kulture, umjetničkih i društvenih zbivanja , ljudi se zabavljaju, druže, vole glazbu, evo, baš se ovih dana odvija svečanost Dana Međimurja, s opširnim zabavnim i umjetničkim programom . na žalost, došla sam rano, tek je svitalo, ulice su bile puste, tek je tu i tamo neki automobilist odlazio prema varaždinu, i tu i tamo koji prolaznik huktao u hladne ruke. prerano za kafiće, prerano za turist-biro. samo kaj me z jenuga haustora sprestrašil jen zubati grdi žoti pozoj ! sem stala teči po vulice kaj stekla, i se si zmišlavam, kam da zginem da me ne hapa. i gleč, našla sam utočište!    U prekrasnoj crkvi sv. Nikole biskupa nalazi se sva raskoš barokne umjetnosti, svaki je oltar posvećen pojedinom svecu, pomagatelju u nevolji, čuvaru, na žalost imena stvaratelja su zagubljena u povijesnim bespućima. očarana i ushićena gledala sam sjaj uzvišeno ozračje ovog prostora, a iz pokrajnjih prostorija gdje je franjevački samostan, dopirali su zvukovi crkvene pjesme.       smirena i puna nade da ću nešto saznati o povijesti mojeg djeda, nabasala sam na prekrasnu zgradu u stilu mađarske secesije, s njihovim nezaobilaznim crvenim ciglama (kao i zgrada zagrebačke pošte u jurišićevoj), gdje je bio kasino, zapravo mjesto gdje su se dolazili zabavljati bogatuni, kartati, izmjenjivati svoje kurtoazne rečenice, popiti koje pićence i zaplesati u plesnom salonu. neka me tamo djevojka s bujnim kečkama pitala jesam li grofica. ne. ako nisam, nek se izvolim maknuti odatle, ovo je samo za finu gospodu i dame!. okej, okej, otišla sam na neku livadu, a tamo se skutrila neka gola teta i plakala. napisala je "osama". pa ne znam, jel joj osama ime, ili se sirota osjeća osamljeno. no, /u mladoj travi/ tada se javi/ zviždanjem glasnim/ prvi kos/ tip-tip/ do puta/doskakuta/ ( d.cesarić) i upita me kud to lutam. tražim svoje korijene, odgovorim. ah, otfućka žutokljunac, pitaj tamo onog brkatog dugokosog stričeka...i dojdem do nekog stupa, iznad stupa grakće orlušina i maše strašnim mačem, a ispod se naslonio brkati čupavi mouž i pital me dubokim glasom da kaj trebam. velim, morala bih se s nekim spominati o povijesti. -oo, na dobrom si putu, samo prijeđi most i naći ćeš se u mojem dvorcu. dvorcu zrinjskih!        samo desetak metara daljestajao je most preko jarka, a iza njega toranj i ulaz kroz zidine do dvorca. na mostu su svirali neobični instrumenti (izložba drvenih instrumenata Roberta Juraka), a noću sve blista ("instalacija most", sinestezija glazbe, boja, dodira, koraka, prirode i sjenki zidova). kroz puškarnicu se vidi malen komadić ozelenjelog jarka. eh, ako želite proći, morate platiti! sva sreća, bio je dan slobodnog razgledavanja dvorca, čiji su se vlasnici mijenjali, od Ernušta, Zrinskih, Althana...        kroz veliko dvorište prilazi se dvorcu koji je građen još u srednjem vijeku, kasnije nadograđivan u renesansnom, pa baroknom stilu. a evo, ovo je tužna scena oproštaja petra zrinskog i njegove premile žene katarine. tragedija hrvatskog naroda koji je uvijek vjerovao strancu i nadao se pomoći. eto, od kobnog pristajanja stjepana na nekakvu hrvatsko-ugarsku uniju s ladislavom, valjda smo već onda pogazili sve ono što su uspjeli koliko-toliko sačuvati knezovi i kraljevi. a beč? po tko zna koji put su pogazili svoju riječ i poharačili sve što su mogli. jučer je bila obljetnica tragičnog događaja koji je satro hrvatsku velikašku lozu i doveo do potpune supremacije tuđeg carstva.          ljudi koji su ovdje živjeli istjerali su turke. čitali iz ovakvih knjiga. učili pjevanje iz ovakvih pjesmarica. nosili ovakve oklope i oružja. bilježili svaki događaj u gradu, u okolici, i selištima, gledala sam stare popise i tražila poznato prezime mojih predaka, gotovo ne vjerujući kakvim su se rukotvorinama služili, na čemu su sjedili, pisali... ne, nisam našla meni poznato prezime...        a onda sam čula veselo gugutanje pod prozorom. nalukni se, frajlica, pa si pogleč malo, jel tu neki mouž kaj bi ti se dopal, ha? koji, ovi na slike? ne, nego ovi na dvorišču! išla ja pogled, a tam jako feš dečkof bilo, zrinska garda, čizme, sablje, odora, hmmm... samo kaj su zgledali kak moji sineki, pa si mislim, da jih pitam gdi da saznam nekaj o svojima... a oni meni veliju da nek idem van, v gradu se događaju svakakve špelancije, dani su međimurske županiej, pa nek vidim... f dvorcima denes stanuju sam antikvitetni primjerci, a ja još ne zgledim tak staro i ofucano. i zbiljam! vane je bile več fejst sončece zagrijalo, pa sem prešla dale.. rekli su mi da su moji odnekud z jenuga mesta pokraj martina ob mure. pa bum išla gled i tam jeden den, gdar bum imala cajta. |